Predrag Finci : Nekoliko pitanja o jednoj nagradi


Predrag Finci

Nekoliko pitanja o jednoj nagradi

 

Rijetko se kada digne buka zbog književnosti, a tada gotovo uvijek iz razloga koji književnosti ne pripadaju. Ponajčešće kada je djelo politizirano ili osporeno iz moralnih razloga. Priča se i o knjizi koja se dobro prodaje, a o autoru ponajviše kada mu se ime veže uz kakav skandal. Komercijalni i politički kriteriji odvlače pažnju od estetskih vrijednosti djela. Tada nije riječ o književnom djelu kao stvarnosti po sebi, ni o autonomnosti stvaralaštva, nego o paraestetskim sudovima. O tome sam opširno pisao u knjizi Djelo i nedjelo: umjetnost, estetika i politika (Demetra, Zagreb 2008.), pa ću ovdje tek ponešto o ovom složenom pitanju.

 

Povod je jednostavan: dodjela Nobelove nagrade austrijskom piscu Peteru Handkeu. O piscu se ovih dana izjašnjavaju i oni koji nikada nisu čitali, za Handkea vjerojatno nikad ni čuli, a čak ni oni koji o književnosti nešto znaju nisu govorili o njegovom književnom djelu, nego o njegovom problematičnom političkom angažmanu i osobnoj moralnoj manjkavosti. Dodjela nagrade ovom piscu pokrenula je barem nekoliko pitanja: prvo, za što se dodjeljuje ova Nobelova nagrada? Odgovor je jednostavan: za književnost. Trebali bismo dakle govoriti o autorovom djelu, a osobu autora treba ostaviti na miru. Ali, nije baš tako. Nikome na pamet nije palo da predloži za bilo kakvu nagrdu mnogo veće pisce od Handkea, kakav je bio američki i jedan od najvećih svjetskih pjesnika XX. stoljeća Ezra Pound ili briljantni francuski pisac Louis-Ferdinanda Céline, jer su obojica bili u toku Drugog svjetskog rata na strani fašista, odnosno nacista, obojica bili antisemiti, obojica radili protiv svojih domovina, pa je dakle u vrednovanju i nagrađivanju ipak bila u pitanju ukupna djelatnost ovih autora, a ne samo njegovo književno djelo. Obojicu sam čitao, kao pisce ih izuzetno cijenim, ali mi je njihovo osobno moralno držanje odvratno. Neki ih zbog toga neće ni da čitaju, što ih svakako učvršćuje u njihovim moralnim stajalištima, ali šteti njihovom ukupnom obrazovanju. Treba razumjeti i uvažiti sve koji su uvrijeđeni i ranjeni moralnim držanjem ovih pisaca, o kojima žrtve i protivnici njihovih „političkih ideja” i ne misle kao o piscima, nego kao o odvjetnicima zločina.

 

Tako je i u slučaju Petera Handkea. Sumnjam da će ova nagrada privući nekog novog čitatelja, pogotovo ako smatra da je ovo samo još jedna uvreda žrtvama, premda jednako tako sumnjam da će nekog pisca spriječiti da Nobelovu nagradu već sljedeće godine primi. Odbio je doduše davno Sartre, ali njegovo djelo je bilo mnogo značajnije nego Nobelova i sve druge nagrade. Teško da je to i jedan od današnjih pisaca.

 

Naravno, sud o umjetničkom djelu bi trebao biti sud o estetskim vrijednostima djela. Handke je dobar pisac. Nije mi znano sve što je pisao i nije mi poznato je li u svom književnom djelu propagirao nemoralna stajališta. Ako jest, to onda ozbiljno ugrožava autonomiju njegovog djela. Najviša težnja stvaralaštva bi trebala biti jedinstvo etičkog i estetskog u djelu. Ali, to nije uvijek slučaj sa djelom, a pogotovo nije sa njegovim autorom.  Handke je postao pisac o kome se (ponovo) govori, što možda može laskati njegovoj taštini, ali u njegovom slučaju doprinijeti i moralnoj sramoti. Umjetnik nije svetac, naivno je očekivati od njega (ili nje) neku nepogrešivost i stalnu moralnu uzoritost, ali bi morao više od drugih u sebi gajiti ideale humanizma i brinuti o etičkim načelima, jer ona moraju biti utkana i u njegovo djelo, a time i u njegov život, pogotovo kada dokazuje da su mu život i djelo jedno te isto.

 

Drugi razlog je vjerojatno u „politici nagrađivanja” same Nobelove fondacije, za čiji rad i nagradu je u zadnjih desetak godina interes čak i u Europi bio sve manji, pa članovi fondacije svojim odlukama nastoje ponovo privući pažnju javnosti, a to im je najlakše ako nagradom ovjenčaju atraktivne osobe, o kojima će kritika i publika govoriti. Takav je bio Bob Dylan (koji je kao „novi trubadur” nagradu sigurno zaslužio, a i isprovocirao svakojake reakcije), takav je sada Handke, čije je „kontroverzno držanje” uznemirilo javnost. Evo se sada o potonjem govori i u „našim krajevima”, gdje je uistinu minimalan interes za „lijepu riječ”, ali sveznalica nikada nije nedostajalo.

 

Iza olakih ocjena djela ovog pisca i mnogo više argumentiranih optužbi njegovog moralnog djelovanja stoji mnogo ozbiljnije pitanje: što je dovelo do pojave Miloševića i njegovih „političkih srodnika”, do ekonomskih i političkih kriza, ratova i razaranja, ubijanja i progona? I što sve svi zainteresirani čini da situacija u „regiji”, a ponajviše u Bosni i Hercegovini, i dalje bude teška, a doba rata kao da još traje? A kada su u pitanju pisci kao što su Paund i Célina, pa i Handke: što ih je privuklo rasističkoj ideologiji i zašto su uopće takve ideologije kao što je fašizam i nacizam nastale u srcu Europe? I zašto im neki i dalje aplaudiraju i tako pripremaju nove katastrofe. Ova posljednja pitanja su, rekao bih, presudna pitanja, mnogo važnija od jedne nagrade, a i njenog dobitnika. Moralno držanje pisca može biti trajno sramotno, ali sve što uradi i podržava može biti opasno samo onoliko koliko je opasna politika koju  je promovirao ili podržavao. A u tome, uostalom, više i nije bio pisac „lijepe književnosti”, nego sastavljač pamfleta, ili „djela s tezom”, što je podjednako loše.

703 total views, 3 views today

Komentariši