Branislav Antov Mikulić: NOVI ŽIVOT RASEME H.

Zbilo se to nedavno, tokom mog kratkog boravka u Sarajevu. Prijatelj Haris me pozvao da podjem s njim na put, u obližnji gradić smješten na obalama Bosne. Išao je na sastanak na kojem su trebali biti neki stranci, Amerikanci i Holanđani, i naši. Mene je zamolio da budem pri ruci ako zapne u komuniciranju, znao je da govorim sva tri jezika. Nisam se dugo dvoumio. Predmet sastanka mi se učinio zanimljivim, a u tom mjestu nikada nisam bio. Dobra dva razloga da mu se pridružim.

Nakon kratkog putovanja i ne baš zamornog sastanka, Haris predloži da ostanemo još par sati u tom gradiću, da svratimo kod njegovog znanca, pastora Vladimira, koji je odskora tu počeo službovati. ‘Valja!’ – rekoh. ‘Meni su neplanirani susreti uvijek pomalo uzbudljivi, oni rađaju najbolje teme za moje priče.’

Lako nađosmo ulicu i kuću u njoj. Popesmo se uz stepenice i zakucasmo na vrata iza kojih se čuo razgovor. Nakon par trenutaka na ulazu se pojavi domaćin. Čim ugleda Harisa, razdragano raširi ruke i zagrli ga, potom pozdravi i mene. Onda nas pozva da kroz hodnik uđemo u glavnu odaju. U njoj su odranije sjedili njih troje, naš domaćin i supruga mu, te još jedna žena šezdesetih godina, zabrađena u šarenu maramu. Predstavi nam se. Reče da se zove Rasema.

Domaćin se malo promeškolji na stolici, pa nam saopšti da je susjeda iznenada došla u posjetu, nekoliko trenutaka prije nas. Nama bi jasno šta htjede reći: da smo, i ovako nenajavljeni, dragi mu i dobrodošli gosti, ali da ćemo imati Rasemino društvo.

Ubrzo saznasmo da je Rasema već odavno čekala da pastor doseli, nekih par sedmica. Htjela ga je upoznati, sresti ga. Željela je zatražiti savjet, upitati ga da joj pomogne ‘da nastavi tamo gdje je stala’, baš tako je bila rekla. Na te njene riječ pastor začuđeno pogleda u nas dvojicu, nije ni sam znao šta mu to Rasema htjede kazati. Pa je priupita da mu pojasni ‘gdje je to ona stala’ i kako joj on tu može pomoći.

Rasema obori pogled, skupi šake kao da će se moliti, pa izusti tihim, gotovo blaženim glasom da bi voljela da joj pastor priča o Isusu, da je uči kako da njegovu snagu dobije, bar dio jedan. Da je to jedino što želi.

Vladimir, vidno zbunjen, ponovo pogleda u nas, u suprugu, a onda u Rasemu. Pa je upita otkuda joj ta želja, otkud da ona njemu za pomoć dolazi. Na to Rasema živnu, pogleda u nas neznance, pa prozbori: ‘Mogu ja i pred njima dvojicom.’ To kaza, pa vrati pogled ka pastoru očekujući njegovu reakciju. Ovaj samo potvrdno klimnu glavom. ‘Sve ću od samog početka’, reče Rasema i krenu sa svojom pričom.

Poče o mržnji koja ju je bila obuzela i o nagonu što ju je tjerao na osvetu. Nije čudo, ubili su joj kćer, mučki, silujući je prethodno danima. I onda je vratili Rasemi, svu krvavu, beživotnu. Satima ju je mati držala na rukama, satima je zurila u zaspalo lice njene jedinice. Dobro se sjeća, bio je 22. april, dan prije rođendana Belminog. Sedamnaestog.

I muža su joj isti katili ubili, u maju, ni mjesec nakon kćeri. Pred njihovom kućom su ga pogodili, ranili smrtno. Umro je i on u njenom naručju. Tu sliku je danima nosila sa sobom. Danima joj je pred oči dolazilo to crvenilo Omerove svježe krvi što joj je tekla po rukama na kojima ga je držala sve dok izdahnuo nije – crvenilo što je blještalo na majskom suncu, po nanulama joj se slijevalo i po travi proljetnoj. To jezivo crvenilo, njegove i kćerine krvi, počelo je da je ubija, da kida dušu.

Krv je vidjela svugdje, po cijeli dan bi joj bila pred očima. Ipak, noći su joj bile najteže, najkrvavije. Sanjala bi kako prolazi kroz zapreke, preskače bodljikave žice, kako trči, posrće, pada i ustaje po livadama prekrivenim tminom i minama, prolazi opake zamke i prelazi na njihovu stranu, u njihovo selo. Odmah nalazi kuću za koju su joj rekli da je katilova. Ulazi krišom kroz odškrinuta vrata, svjetlo ognjišta je povede na pravu stranu. Ugleda ih kako spavaju na podu, sve četvero, on i žena mu i dvoje djece uz njih. Čula ih je kako dišu, ravnomjerno. Njegovo je bilo najglasnije. Ujednom on zastade nakratko, pa onda pusti čudan zvuk, baš kao kad neko zakrklja, kad počne da se guši. To krkljanje je podsjeti na ropac smrtni Omerov, na trenutke kada joj je umirao na rukama. Pa joj pred oči namah dođe krv njegova i kćerina, blještavo crvenilo od kojeg se strese, koje joj jezu u kostima izazva. I u tom trenu dobi Rasema nadnaravnu snagu, te silno zamahnu rukom u kojoj je držala britvu Omerovu i munjevito pređe njome preko žila na vratu domaćina, pa žene mu.

Šiknu krv kao onda kada pogodiše njenog Omera, prosu joj se po rukama. Osjeti toplinu poznatu joj. Prestraši se, pa krenu da pobjegne. Uhvati za šteku ulaznih vrata koja su se za njom bila zatvorila. Pritisnu je, ništa. Proba još jednom, opet se vrata ne otvoriše. Sva u panici, poče grozničavo drmati štekom, snažno, kao da je hoće iščupati. Od silne lupe djeca se probudiše. Uplašena, počeše da plaču. Pa kada vidješe krv, roditelje u lokvi krvi, stadoše vrištati. Jedno poče puzati prema majci, dođe do nje, a ona, polumrtva, podiže ruku, mlitavu, skoro beživotnu i zagrli dijete na grudima. Ono se privi, pa kad osjeti sigurnost majčina topla zagrljaja usudi se glavu okrenuti ka neznancu. Rasema u času prepozna lice… Belmino. Prepade se, pa vrisnu. I probudi sva u znoju.

Godinama je isto sanjala, iz dana u dan. Taj jedan te isti san – prvo slast osvete, pa jeza Belminog pogleda s grudi žene ubijene. Svako jutro se budila s tom slikom. Pa bi je onda ponovo mržnja obuzimala i želja za osvetom. Započinjala bi polako, izjutra. I rasla bi kroz dan, sve do polaska u krevet, kada bi se osvetila, u snu pravdu doživjela.

Ustajala bi iz kreveta sva gorka i utučena. Shvatala bi u trenu da je sama u kući, da njenih dvoje najdražih nema, da su ih prokletnici uzeli. I opet bi mržnja zarobila dušu njenu, a um bi po cijeli dan samo smišljao osvetu, zamišljao crvenilo, ono blještavo, čitavo more crvenila po kojem plivaju mrtva tijela dušmāna njenih, katila njene jedinice i Omera, muža joj milog.  

Mrzila je izaći na ulicu. Tada bi sretala ljude, među njima i one “njihove” što su se nakon rata vratili u njen gradić i sada žive tu kao da se ništa desilo nije, kao da bezbroj smrtī posijali nisu. Kao da joj njenu jedinicu nisu uzeli, ni muža ljubljenog.  

Razaznavala ih je sve do jednoga, znala ih je i prije rata, kada nije ni sanjala da su to zmije što su joj se krišom u njedrima legle. Na kafu ih je primala, ručkovima čašćavala. Omer joj ih je u dom dovodio ko braću rođenu. A sada, gle, šetaju se te ubice pred očima njenim kao da se ništa zbilo nije. I izazivaju je, tako je mislila i osjećala. Pa bi joj ponovo crvenilo grunulo u glavu, pred oči. Zamračilo bi joj se. Mržnja, koja je nikada napuštala nije, samo bi još više porasla, u njoj proključala. I zaslijepila je. Zastala bi onda na tren tako obnevidjela, pomućena vida i uma, dok bi pred nju izlazila lica tih dušmanskih prolaznika, ali ne onako kako ih je maloprije na ulici vidjela, već u crvenom jezeru krvi, onom koje joj se ukazuje svakog jutra pri buđenju. Plutali su ti prolaznici u moru krvi, izvrnuti na leđa, beživotni, s licima koje je jasno mogla vidjeti. Onim istim licima koja je maločas mimoišla na ulici. 

Vid bi joj se nekako povratio, pa bi nastavila koračati ulicom, sporo i nesigurno. Osjetila bi slabost u tijelu i udovima, sličnu onoj nakon jake vrućice i teška loga. Noge bi joj postale olovne, jedva bi ih vukla po pločiniku. A u glavi bi joj bio košmar. Nastavila bi lutati po gradu, besciljno, izgubljena pogleda, kao suluda. Suluda i mahnita, tako je živjela, tako su je svi drugi vidjeli.  

A onda se u taj gradić na obali rijeke doselio neki Albanac. Pričali su po čaršiji da je iz čudne sekte, neke što u Bosni nikada ranije nije postojala. Imena još čudnijeg. Pričalo se kako on, taj propovjednik iz Albanije, govori da je došao da liječi duše, mir da donose u srca i među susjede posvađane, do jučer zaraćene, da im hoće pokazati put spasa i pomirenja. Čaršija je tako govorila, a nevjerica i podsmijeh su pratili njihove riječi. Nakon kratkog vremena Albancu nadjenuše ime – prozvaše ga Spasitelj. Kasnije su ga promijenili, u njega unijeli još više pakosti i podsmijeha. Za sve je ubrzo postao Spaso. Tako su ga među sobom zvali. Sarkastično.  

Rasema je čula za njega, za Spasitelja, pa Spasu. Znala je ko je on. Pokazali su joj ga na ulici. Omalen čovjek, veselog lica, svjetlucavih plavih očiju, s ugodnim smiješkom na licu – tako ga je prvi put vidjela, a i svaki nakon toga. Njoj se činio simpatičnim, milim. I što je čaršija bila grublja u šalama na njegov račun, što ga je više ismijavala, Rasemi je postajao draži. Posebno ju je vuklo k njemu to što je bio iscjelitelj, kako je čaršija već natucala. To da je nudio mir dušama sugrađana njegovih, mir srcima njihovim. Nudio je ono što je Rasemi nedostajalo, ono jedino što je željela imati, povratiti. Ona ovako dalje nije mogla. Noćne more, krv, beskrajno more krvi blješteće, košmari noćni s britvom u ruci na vratu tuđem, toga se željela riješiti. Tog umiranja na rate.  

Jednog dana prikupi hrabrost. Usudi se prići mu dok je prolazio pored nje. Upita ga odmah sve što je htjela znati: da li je on doktor za dušu ljudsku, dušu u kojoj mržnja stanuje i želja za osvetom. “Dođi, dat ću ti lijek”, odgovori joj neznanac. “Dođi, sestro, dođi u kuću moju, u dom naš da upoznaš suprugu moju i djecu mi”, izgovori očinski blago na njenom jeziku, s mekim, njoj čudnim naglaskom.

Nedugo potom zakuca Rasema na vrata stranca. Primiše je toplo, otvorenog srca. Odmah je osjetila čudnu bliskost s tim ljudima, bliskost koju godinama nije doživjela. Bliskost zbog koje Rasema zaboravi na strah od ljudi i susreta, strah s kojim je živjela svih godina nakon nesreće njene. Ispriča im svu tugu i jad što su je zadesili, kaza im o srcu u kojem joj mržnja stanuje i čežnja za osvetom, kaza im o košmarima svojim, o tome kako je godinama mrtva, a živi. Tu se prvi put nekome povjerila, sve je ispovjedila, svu muku i čemer što je guši, izjeda san njen i ubija je. I po prvi put doživje olakšanje, baš kao da joj kamen težak pade s grudi. Od rata tako nešto u prsima osjetila nije.  

Pohodila je Rasema Albanca i dom drag joj redovno, svake nedjelje. Dolazila je slušati njegove riječi utjehe, osjećala da joj one dušu vidaju. Posebno joj je srcu godilo, ranama dubokim koje je na njemu imala, svaka priča o Isusu. Čula je ona i ranije za Isu, čitala u Kur’anu o tom vrlom proroku iz Nazareta, ali o njegovom životu malo je znala, o stradanju njegovu ništa. I upravo joj je to njegovo umiranje u mukama, u strahotama što mu ih susjedi prirediše, bilo blisko. Činilo joj se da kada joj priča o tom mladiću, da joj kazuje o njenom životu, o patnjama koje živi već dvije decenije. Podsjećalo ju je na njeno svakodnevno umiranje uz susjede, one koje na ulici sreće, koji su u smrt odveli njena bisera dva jedina. Ona je bila osuđena živjeti s njima, ali to nije bio život, bila je to patnja i pakao, nešto mnogo gore od smrti.  

Slušala je ona priče o tom sinu stolara iz Galileje, o tome kako je poučavao ljude da vole, da praštaju i milost pokazuju svakome. Slušala je kako je, dok su ga na križ zakucavali, oprost dao sopstvenim dušmanima i katilima. Čula da im je oprostio vjerujući da oni, ubice njegove, ne znaju šta rade. I da se Bogu svome molio da im i On oprosti. 

Slušala je i učila o Isi. I čudila mu se. U početku je mislila da je bio lud kada je preko takvog zla mogao preći, da nije bio normalan. A onda je vremenom počela drugačije gledati. Stala mu se diviti, snazi njegovoj i veličini srca njegovog. Pa konačno počela zavidjeti. Posebno kada joj je Albanac rekao da je taj samouki, a mudri mladić umro u miru, spokojnog srca i s blaženim osmijehom na licu. To ju je počelo najviše kopkati, to je sebi poželjela. Samo o tome je počela razmišljati, samo to joj je u glavi bilo, tome je jedino stremila.  

Ispriča Rasema kako je mjesecima noću ležala u krevetu, prebirala po glavi i po srcu gdje da u njima mjesta za oprost pronađe, bar trunku jednu. Da sebi i muci svojoj spasa nađe. Ali nije išlo. Kad god bi pomislila da je tu, na korak do oprosta i olakšanja, mržnja bi se iskrala iz tame ranjene duše njene i žeđ za osvetom, pa bi zavladali srcem i razumom. Potom bi joj namah krv došla pred oči, zaslijepila je i pamet joj oduzela.  

Trajalo je to tako neko vrijeme. A onda joj se jednom, bijaše to prije tri sedmice, razbistri u glavi i u srcu. Shvati da tako dalje ne može. Da valja živjeti. Da valja oprostiti kao Isus, da joj bez oprosta ni sna ni života nema. Cijelu noć se borila sa sobom i s demonom osvete što ju je k sebi zvao. Pa mu se oduprije. Skupi snagu i rano ujutro krenu domu Albančevu da pred njim i pred Bogom ubicama oprost dâ. Trčala je, bez daha na vrata došla. Kad tamo, ceduljica. Pismo njoj i svima koji su ga pohodili da je iznenada dobio premještaj. Da je hitno morao otputovati. I, eto, tako ona čeka već tri sedmice, čeka da vidi ko će doći zamijeniti Albanca, njoj spas pružiti. Čeka, a u njoj sve vri, duša više ne može da krije što je naumila. Hoće da prsne.

Tu Rasema zastade, zaćuta. Učini mi se da je završila svoju priču, privela je kraju. Tako mi je lice njeno kazivalo i blaženstvo neko što se na njemu pokaza nakon ispovijedi. A onda odjednom, sasvim neočekivano Rasema poskoči sa stolice, u zrak đipi. Pritom naglo rukom zgrabi ovratnik košulje, pa divlje trgnu par dugmadi ispod vrata kao da hoće plućima dati mjesta da se šire, da uzmu zraka. Potom ničice pade na koljena. Vrisnu i zajauka. Klečeći, s rukama sklopljenim u molitvu zarida Rasema pred nama svima, glasno da je sve ječalo: ‘Oprosti im Bože, oprosti ubojicama Belme moje i muža mi Omera. Oprosti im jer nisu znali šta čine! Oni nisu krivi, zlo su drugi posijali u srca njihova! Drugi su ih na to navratili. Ja im praštam, još se samo Ti smiluj njima. Oprosti im! Oprosti i meni za mržnju moju, molim Te! To je jedino što Te molim!’

Klečeći tako, zanijemi. Onda polagano diže glavu, ugledah joj lice. Prepoznah na njemu neki čudan mir, onaj koji samo velika a neprepaćena tuga poznaje i žalost golema. Vidjeh i tugu njenu, ogoljenu, bez trunke mržnje. Vidjeh ogromno olakšanje u očima Raseminim. I blag osmijeh. Dok smo se nakratko gledali, spazih da se Rasema odjednom sva strese, vidjeh čudan treptaj na damarima njenim. Treptaj koji mi reče da joj se snaga vraća. Treptaj koji nju htjede podsjetiti na život. Novi život.

 

__________________________________________

* Priča je  preuzeta iz nedavno (ponovo) objavljene autorove knjige ‘Srcem do beskraja’ . Izdavač je SoulFood, Beograd, 2018

** Naslovna fotografija kamenog mosta, izvor:  https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/gdje-neretva-hladna-tece-stare-fotogafije-hercegovine-pricaju-hiljade-prica-foto/218009

 

 

1,181 total views, 12 views today

Komentariši