Goran Sarić: Prikaz knjige “Schindlerov lift”, Darka Cvijetića

Piše: Goran SARIĆ 


Ravno do dna : kratka povijest prijedorskog beščašća

 

(Darko Cvijetić : Schindlerov lift, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2018.)

 

Iako pasionirani “knjiški moljac”, moram priznati da se ljeti obično manje družim sa ukoričenim “drugaricama”. Jer, tada mi sve odvlači pažnju: na odmoru, novi krajevi i ljudi, susreti i situacije za kojima ste čeznuli cijeli ostatak godine. A tek obilje jela i pića… Osim toga, znoj i komarci nisu baš najbolji stimulans za “dubinsko” čitanje, zar ne?

Tako je bilo i ovoga ljeta. Nakon trogodišnjeg odsustva, sve mi je u zavičaju prolazilo prebrzo, a trajalo prekratko. Doduše, pokušavao sam – obično pred spavanje – uzeti neku knjigu u ruke, ali nije išlo. Sve nešto mlako, razvučeno, razvodnjeno. Morala je to biti dobra, prava knjiga.

I našao sam je. Doduše, nakon puno traženja i na samom kraju odmora, ali…

A zapravo, na “Schindlerov lift” Prijedorčanina Darka Cvijetića – jer o tom djelu je riječ – me je već bilo upozorilo najmanje dvoje ljudi u čiji književni ukus skoro slijepo vjerujem. Rekli su mi kako je to jedna od najboljih antiratnih knjiga u našoj novijoj, to jest poslijeratnoj književnosti.

Nakon izvjesnog kolebanja – ide li to, uopšte: znoj, komarci i antiratna literatura?! – sjedam na hladovitu terasicu i uzimam tu obimom neveliku (samo 91 stranice) knjigu u šake. Ili ću je, ako je tako dobra, začas “progutati”, ili još brže, s njom u krilu, slatko zadrijemati.

I zaista: odmah me je “kupila”. Zaista je ne možete ispustiti iz ruku.

Sastavljena od tridesetak kratkih poglavlja, ova knjiga donosi ratne i (manjim dijelom) poratne životne priče stanovnika dva prijedorska solitera, Crvenog i Plavog. Treći nijemi “junak” je Taibova kućica. Ovaj “patuljak” je smješten odmah do raznobojnih “džinova”. Njen vlasnik, Taib, i pored mnogih navaljivanja ljudi iz Opštine, tvrdoglavo odbija da proda svoju kućicu i pripadajuće joj dvorištance. Jer tu mu je, na ulici, komšija nehatom zgazio kćer-jedinicu. Taib je, tako, nijemi, za života ugašeni svjedok i hroničar zla koje se u prvoj polovici devedesetih godina dešava(lo) u i oko Crvenog i Plavog solitera. Onda kad mnogi, opijeni prekodrinskim budnicama a oslobođeni svih stega civilizacije, “junački” udaraju na – slabije.

Četvrti važan “lik” je onaj kome je pripala čast da uđe u naslov knjige. To je, dakle Schindlerov lift. S tim što je on, u neku ruku i aktivni sudionik. Pače, zločinac. Njegovo razbijeno staklo, naime, ubija (dekapitira) nesretnu djevojčicu Stojanku Stoju Kobas.

Ovako je to bilo, po Cvijetiću: devedeset druga. U Prijedoru već danima nema struje, i svi su se na to već navikli. No, “Teslino čedo” dolazi baš u trenutku kad djevojčica kroz razbijena vrata odozdo proviruje u lift, dozivajući drugaricu sa šestoga sprata. Dalje se sve kao u Hičkoka: neko baš u tom trenutku poziva lift. I leti glava! Cvijetić tu ovako majstorski grozno poentira: “Od tada to više nije lift (marke Schindler). To je pokretna giljotinska košara koja ide gore-dole puna slame, kao Betlehemske jaslice.” Čisti Edgar Alan Poe!

Ovaj kratki roman je pun upečatljivih – katkad ovako groznih, katkad apsurnih, katkad “samo” smiješnih – epizodica. Tako se “Schindlerov lift” čita i kao roman, ali se može čitati i kao niz manje ili više samostalnih sličica, povezanih vremenom i mjestom radnje. To su pažljivo “izbrušene”, majstorski ispripovijedane kratke priče o zlu. Ljudskome, dakle – našem, nad Drugima i Drugačijima – a opet prokleto istima! – svjesno i namjerno počinjenom zlu.

I ne, nisu to tek zločini pomahnitalih psihopata, “nekih tamo” zločinaca iz mraka i blata, odnekle. Ne. Zločine nerijetko čine naši, bližnji, oni s kojima smo se do juče ljubazno pozdravljali na stubištu, možda i družili, išli im na slavlja i dječije rođendane…

Osim protiv ovih “junaka” traga poganoga – a puna ih je, onomad, bila Bosna i Hercegovina – “Schindlerov lift” Darka Cvijetića je i jasan i glasan protest protiv hanaarendtovski shvaćene “šutljive gomile”. Onih koji sve vide i čuju, sve ih zanima i u sve bi da, krišom, “zabodu nos”. Ali šute. Šute uporno i tvrdoglavo. A kad zatreba, spremno i kao po komandi – okreću glavu. Jer, pobogu, ovo nije njihov rat.

“Vojska (srpska – prim. GS) je u par dana sklonila sve leševe s ulica i odvozila ih u Tomašicu, u svježe izbagerisane masovne grobnice. Primarne, masovne grobnice. Svi su to znali, svi su to šutjeli, svi su se nagutali pustinje i smrti, i zanijemili punih usta. Samo je Šime jednom pijan, došavši s ratišta vikao poderavši krajnike na soliter: ‘Vi komšije, vi ljudi, ma vi ste obične pičke… pa rođene ste komšije pobili, debilčine komunističke!”

Čitajući ovaj prikaz, čovjek bi sigurno pomislio da je ovu knjigu – od ogromog bola i apsurda, smrti, ludila i sveopšteg raspadanja – teško “svariti”. A ipak nije tako. Piščevo majstorstvo se ogleda i u tome što, pišući precizno, sočnim jezikom, kratkim, do perfekcije “izbrušenim” rečenicama, na pravim mjestima ubacuje male doze, “kapljice” humora, koje u jedan mah promijene ton i tok njegovog štiva. Tako se ova knjižica, i pored množine tragičnih “minijatura”, čita u dahu, od korica do korica.

No, ono što “Schindlerov lift” podiže na (još) viši nivo je njena aktuelnost. Jer, pričajući o nesretnoj sudbini stanovnika Plavog i Crvenog solitera, Darko Cvijetić se ne zadržava samo na ratu. On vrlo jasno oslikava i poratnu sutuaciju Prijedora, pa i cijele Bosne i Hercegovine. To katkad čini poredeći je sa prijašnjim sistemom, kad sve je bilo sasvim drugačije. Time cijela knjiga dobija ne samo širi nego i dublji, još tragičniji ton. Zato bih, da to ilustrujem, citatom koji slijedi bih završio prikaz ove obimom nevelike, ali stilom, sadržajem i porukom odista vanredne knjige. Djela koje bi moralo naći mjesta u bibliotekama svih onih koji odista drže do dragocjene, a u nas od svih vladajućih politika svim sredstvima potisnute kulture sjećanja:

“Na tisuće radnika dnevno tutnjalo je ispred solitera žureći u smjene. U 22 sata izlazi druga smjena iz Celuloze i mijenja je treća, ujutro svi se izmiješaju idući u prvu, i svi su poznavali svakoga i svatko je znao nekoga tko radi u Celulozi ili Rudniku ili Bosnamontaži…

Sada sve pusto, zaraslo, bez života, bez ljudi. Ništa ne funkcionira već desetljećima. Gdje su sve te kolone nasmijanih ljudi koji ujutro žure, kupuju novine, cigarete i nosaju sendviče? Raspalo se sve, kao kartonski Tito iz Taibove bašte, sve se istopilo kao Vijekin kurati Snješko, kojem su tolike radnice krišom namigivale.

Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.”

Da, gospodo moja bivši drugovi, upravo tako. Na dnu dna.

 

822 total views, 3 views today

Komentariši