Marko Vešović: SNOVIĐENJA

Marko Vešović: SNOVIĐENJA


 

SAN KAO NA JAVI

Iz neizmjerne kotrlja se dalji
(Što u djetinjstvu bila je rumena
A sad krije zoru da ne može crnju)
Pjegava, beskrajno draga mi, gumena
Loptica koju izgubih u trnju
Dok bijah (kao mlin za kafu) mali
Kada jedino susreću se kralji
Kao u jednoj pjesmi Emilije
Dikinson. Iz dalji razumljive, ali
Nikad ni jednom božijemu robu
Njeno ime znano bilo nije,
Niti će – loptica, vrag bi znao čime
Nošena odskače da preskoči me
I zaustavi se na mom grobu.

TU SVE BIJAŠE BEZ IMENA

Tu sve bijaše bez imena.
I bez odjeka. Ko sred Hada.
Još živa put sam, a već sjena:
Svemu bliz, ničem ne pripadam.

I, tamo gdje je kraj svih tmica,
Teče rijeka, možda Una:
Zaboravljena sjaje lica
U njoj, u vidu punih luna.

I pojmih šta sve preko vode –
Što je između mrtvih stala
I nas – zasvagda bez vesala
I bez jedara u muk ode.

Kad pogled baciš na vjekove,
Pipajući pupoljke iva,
Ambis koji se čovjek zove
Sve dublji i sve crnji biva.

Ugledao sam i kočiju
Crnu: nad njom su muve bile
Užasne, ko da iz očiju
Pokojnika su netom pile.

I zavijanjem vele vuci
Da lovište je ovo carsko
Gdje srce kuca ko sat na ruci
Ubijenoga u Omarskoj.

I, odjednom, da to su Pape
Razumio sam kad se poče
Kačiti čičak za čarape
Kao nesreće za siroče.

I još po nečem to sam znao:
Tu moja duša – još je živa
Ona djetinja? – bezdan biva
U koji sav bi svijet stao.

No bijah prepun onog milja
Kad ne da hoćeš već se mora
U čizmama od sedam milja
Do najdaljega od obzora.

ZASVAGDA IZBAČEN

Kako živjeti bez nekoliko
dobrih razloga za očajanje?
Alber Kami

1.

Ali ni vitrina muzejska s voštanim
Kipovima djece grozna nije,
Ni tek rođena, i bez usta beba,
Prema onim noćima kad snijem
O polarnom ničem
(Drugačije se to zvati ne može)
Koje i negdje u meni se stani
I odsvud kroz sve rupe, kroz sve kože,
I kroz moju, puše.
A za to lijeka nema ispod neba,
Za to Ništa što ti iz kostiju kliče.
Ništa što te sisa kao kravlje vime
Dok njegove sulice te buše.
Nisu dorasle tom najbolje rime.
Od mene osta tek jekina jeka,
I tek hukina huka od rijeka.

Ili duša grobno ništavilo sanja?
Ono što sam davno čuo iz hukanja
Zavičajnih sova.
Ali mi se ne da
Da razbijam glavu šta ti snovi znače.
Jer znam: sve te vatre moraju da gore
U insanu koji, iz arktičkog leda,
Ovaj svijet gleda
Ko Jernej prozore
Kuće iz koje je zasvagda izbačen.

2.

Doduše, nekad u snu mi se javlja
S Petrove crkve, na Kulini, zvono
Ne možda da me opomene nà smak.
I zarže k meni striko-Lukin Zekan
Bjelogriv kao aprilska rijeka
A sa očima čovječijim sasma
Kao da ga je slikao Filonov.
Ili kanarinac koji u kavezu
Sa šarenim igra se mačorom.
Pa moje sestre, što na platnu vezu
Ne svilenim koncem nego zorom
Šahovićka ilindanska slavlja.
Ili davne Haifa narandže
Koje berem s grana
Iz Trpnja ili iz Igrana.

Jednom orlovske sanjao sam kandže
Iz kojih je, davno, kad sam bio mali,
Ispalo preda me, na Dolini, zeče –
Jedino čudo koje su mi dali
Bozi il vrazi u mome vijeku.

A jednom, sanjam s Nišića rijeku
I kraj nje, na javi upamćeno, janje
Što doji majku, a od majke veće,
U sunčev smiraj, što nebesa zali
Crvenom tintom kojom još ispravlja
Učitelj Božo zadaće nam.
Ali
Najčešće budan posve zaboravljam
Te u pustinji oaze: čovječe,
Nasljeđe je tvoje očajanje,
Što Biblija reče.
< 2012>

PLAKATI

I.

Brod kod Foče. Osvitna širina
Ko smiješak sestre koja brata nina.
I rijeka velika ko Drina
A pošto iz nje bije me tuđina –
Drina biti neće,
Ili to nedrina šumi kroz nesvijet
I čeka da o njoj nestih promekećem?

Njezina voda po navadi teče,
I na obali joj, uz poneki cvijet
Od lima, a nad njim limeni zuj ose,
Gorostasno skrklo se drveće:
Kao predizborni, gotovo, plakati
Lišće mu. I nigdje niti kapi rose.
Na lahoru se ni jedan ne kreće.

Jedino jasika jedna bješe živa
I list ni jedan njezin to ne skriva.

Ostali stoje. Van prije i zatim.
Van svih zemaljskih sutona i zora.
Jezikom ćutim da je svaki gorak.
Svi opipljivi, kao da ne snivam.
I kao da svaki od njih prisilno se,
Kao po naredbi nečijoj, zeleni.
I znam: sve to patnjom platiti je meni.

Jer sovu, kao iz djetinjstva, čujem
I iz njezinoga glasa odgonetam
Da će ovako stotinama ljeta
Ostati: ova skamenjenost mene

Nikad neće prestati da truje.
Ni ako orlov imao bih vijek,
Znadem da neću imati te sreće
Da za trenutak zatrepti drveće
Koje ko da je crtano. A nije.

Možda je ovo, mislim se, džehenem.

II.

To često biva: neću da pristanem
Na mnoge od tih iz đavozna čije
Duše u moju zalutalih snova,
Ili ipak bilo bi tačnije
Kazati – mòra
Od haše na natri Iblizovoj tkane.
Prem znam: u snu si i divljač i lovac
I sve što snivam – upravo to jesam
Ja, izistinski, onaj bez primjesa,
Sam sobom isklesan.

I da dušom sve to platiti se mora.

Sve osim jasike. Ona je ničija
I zalutala ko da je iz dana
Bez ijednog iga
Kada, još pamtim, imao sam i ja
Ne dušu usku ko seoska klijet
Već onu kojoj bijeli se svijet
Rasklapao lako kao knjiga
Višeput čitana.

SUZE

I.

Pretprošle noći, sanjao sam pseto
Čije su suze kapale na čelik
Rešetki. Ispod – niko ne zna je li
Srednjevjekovna tamnica, ili je
Pomijara u koju će sve to,
Zemaljsko i ne, jednom da se slije,
Tuđe i naše, prokleto i sveto,
Buduće skupa s minulim, sve što je
Rimove rušilo il branilo Troje.

Kaplju na siv čelik suze pseta siva
Od kojeg prezam: može da pobjesni.
Suze krupne kao maline iz pjesni
O momačkim i o djevojačkim.

Ali ne, ne snivaš.
Ono sivo pseto,
One suze jetke
Što na ocjelne padaju rešetke,
To su stoljeća iza dvadesetog –
Bog mi, kao preko zalogaja, veli.
Bog ili neko, u zlu, ko on velik.

Taj glas, iz mene i iz inog svijeta,
A strah me, sve dok u Neviđe odem,
Da ću ga pamtiti, bio je obojen
Nečim kao bjelasički vjetar
Ili huj Lima proljećnog. A to je
Glavosječke moje
Pretke prizivalo
Svakim crnim valom
Vjetra ili vode.

II.

Iz postelje sam ustao: na putu,
Onom za nikud i za nikad više,
Neko iz mene, odavno u kutu
Paučljivome zaboravljen, išće
Da se barem pokašto zapiše
Ponešto od onog što u tmušnu jesen
Samo od sebe zna da prisnije se
Čeljadetu od koga, ko lišće
Nošeno vjetrom, zemne stvari bježe
I poodavno ne zna kad liježe
Hoće li jednom još probuditi se
Ili će mu duša dobiti vijesti
Nakon kojih mora, iste noći, sjesti
U vlak za Nebišće,
Gdje ga Rim, hukom vizigotskom slišćen,
Čeka, ili prosto preći će u tise.

U oluku su dobovale kiše
Davne, koje čuti neću više.
Možda iz raja, a možda iz ada.
Kiše od kojih ko da lišće pada.

I, kad pogleda sa svog pepelišta
Ovaj zemni gost,
Most je što ni s čim ne vezuje ništa.
Ali most.

DIPTIH

1.

Gledam: izlaze iz Jadrana ronci –
Šake im biserja pune.
Onda obilazim trgove – po bronci
Svakoj da pljunem.

I svratim u Nikoljac malo zatim
Da mi duša proba
Malo Danicu zvijezdu gledati
S Darinkina groba.

2.

Iz papljanske trave što opija,
Dok blješti sunce u visini,
Znam: ovo je tek slaba kopija
I nebesa i sunaca inih.

No prestaje moja miopija
U travi što ko nekad opija:
Znam, dok blenem u rascvale hvoje,
To što boli – jedino je moje.

PONEKAD GOVORIM U SNU

Oblaku, vranama, onoj osti
Na kojoj trza se riba,
Govorim kamenju, kopljastim topolama,
Govorim nikome, sebi, nama,
Izludio barem dopola,
Govorim s konja, s kamile, sa jaka
Tibetskog, da nema vađenja nam iz gliba
Ovoga koji u stvari je bina
Za generalnu probu svjetskog smaka,
Ako ne istražimo skrite mogućnosti
Izgradnje metropola
U vukojebinama,
I skrite mogućnosti izgradnje vukojebina
U metropolama

Dok mnoge me ruke gađaju, svako malo,
U projektil pretvorenim kalom.

I probuđen, u uranak, zlatan
Ko mletački cekin, odmah pod tuš stanem,
Jer toliko, bogzna čijega sve blata,
Iza takvih snova na meni ostane.

IZ TOG SNA U KOJEM PONAD AMBISA

Blještalo je, ko da od tuceta
Sunaca je spravljena kajgana,
Nadsunce, kao iz nadsvijeta,
I sjalo i tek izleženom tiću
U gnijezdu i zmiji što k njemu
Uz deblo puže, nadsunce kojemu,
Činilo mi se, sijanje pamtiću
I pod zemljom. Barem za tri dana.

Iz sna se prenuh u san. I gavrana
Vidjeh: te oči, od kojih se slana
Hvata po svemu mome što se skita
Kroz nebitije tvoje, nesvijete,
Sile me da se naježeno pitam:

Šta ako golem jad pradavnih duša
Kriju ambisi svi diljem planete,
U kojim tisuć careva se guša,
Mrtvih careva, u svim tisuć tmuša,
Irodskih tmuša u kojim se smije
Tisuću jedno zaklano dijete
Sa dna tisuću jedne provalije?

GOLUB

Prošle noći me iza uma
U snu odvelo
Gdje ne pripada selu šuma
No šumi selo.

Umro sam, ali još me ima
Da čujem: guče
Golub – djetinjim žalostima
Glas mu napučen.

I gluš iskonsku jasno čatim
Sa sviju lica:
Tu nikad neće vrag vrečati,

Ni anđel saći.
I zamela mi vijavica
Stol pisaći.

SONET ZA MAJKU

Gledam joj, u snu, vječno sjetno
Lice, a svijet bez adia
Ulazi u me neprimjetno
Kao napjevi sa radija.

Meteori se nebom ruše,
Ovaj svijet me puni jezom,
No bor mi krošnju iznad duše
Širi, ko amrel nad princezom.

Neću ući u proste tvoje
Slovke baš kao ni u ono
Što nad kaduljom pčele zuje,

Niti pojmiti lice koje
Zaglušnije je nego zvono
Zato što ništa ne kazuje.

U SNOVIMA KAŽE MU JEDAN

I.

U snovima mu jedan,
koji na raskrižjima sa krsta gleda,
što zakovrnutim očima,
što šutnjom, veli: Čovjek počima
od razdavanja. Struhnuti nedat
crnja je od sviju bijeda!

Sa bližnjima češće se miješaj.
S onim što s pogreba se pitomiji vrnu
od lahora sa onog svijeta.
Dobro, ni Vuksana se ni Liješa
ne moraš odreći. Ali, znaj, i na zrnu
graškā duša bi umjeti živjela.
Čak ni u kutiji šibica
ne odustaje od lijeta
ni kad je ciča zima.
Znaj da nešto poduzimaš
i kad osmjehuješ se žabi.

Zemlja pod nogama nije ti radi vica.
A ni da ti bude ko Sahara vrela.
Ova planeta, da prostiš,
ne postoji zato da bi
pred očima tvojim se sivjela
po službenoj dužnosti.

II.

U snovima kaže mu jedan:
Češće izlazi iz svoje spilje
s dvonoščima da se miješaš.
Ili barem da k njima mostiš.
Jer to je lijek protiv sriješa
na srcu. Gora je od sviju bijeda
neispoljen, to jest neispiljen
da odeš pod ledinu. Kad se čita
istinski, i julski svitac,
ko dalmatinskom remeti, dovoljan jas ti je.
Upitaj se pred svakim drvetom kraljevske krune:
iz koje li je dinastije?
Ko zna, i u mrtvačkom se zvonu
svjetska širina, možebiti, krije.
Zahvalan budi
i željeznom ostanu
što te žiganjem iz drijema budi.
Ne živi svoju jesen kao da, po zakonu,
to se uopće i ne smije.
I u jauku imade srebro kovno.
Ne pusti da ti duša trune
kao rukopis antički u samostanu
srednjevjekovnom.

*

Ovo je više zapis šta mi je u snu reći
Mogla osoba koja je i ja i neko treći.
Ali kasno je, velim, budan. Ko grobarevo uže
Blatnjavo sve je u šta zirneš i kasno.
Jer s legijama vražjim više i nije jasno:
Služimo li im, ili nama služe.

DOZIVANJE

U Puli, u snu, sjedim uz more.
U ruci mi je gorocvijet.
Ili je bio ljutić? Tmore
Koja iz srca krv mi siše
Nestalo. Ko da su dvije Pule.
Jedna je lijek od te nule
Koju odavno živim. Zatim
Preko pučine krenem zvati.
A koga – budan ne znam više.
Možda sam zvao cio svijet
A možda svoje preminule?

Ne bih ni ovo da prećutim:
Možda sam zvao
Jer sam znao
Tvrdo da niko neće čuti?

U ovom nema ništa čudno:
Oduvijek volim Zaludno.

DUŠA MI U SNU DILJ ULICA

I.

Duša mu, u snu, dilj ulica,
Sebi nenalik, opet bosa
Luta za rajskim pojem kosa
Sa kljunom žutim ko frulica,

Sve dok ne spazi škrbav mjesec,
Pod njim poljanu, izvan bola,
S curom koja, tek kad smije se,
Čini se, posve bude gola.

Vjeruješ: smijeh taj bi cio
Led na Ladogi rastopio.

Iz bunara će njena kofa
Božije lice da zaiti,
A ćilim koji ona klofa
U leteći se pretvoriti.

II.

I još u nebu ko da pleše
Sjenka mladića nevoljena
Koji u svemu zemnom bješe,
Ko u lopurju, do koljena.

I govore mi Lima vali
Što rastopljeno nose zlato:
Da sebe ili svijet žali –
Niko živ nema pravo na to.

I u onome što pas tuli
Začujem život sav minuli.

I mnim, zvijezde dok se gase,
Dušom okrenut Svevišnjemu:
U raju, sve što pogleda se
Pripada tebi, a ti njemu.

556 total views, 9 views today

Komentariši