Kad je treći put tog dana ugledalo ženu u svijetlo plavim pantalonama i smeđoj kožnoj jakni tanko i vitko brezovo drvo nije moglo ne primjetiti da se u njenom životu dešava nešto neobično. Sa svojim osam velikih smeđih očiju drvo je moglo vidjeti gotovo sve, svaku poru ljudske kože, svaku istanjenu dlaku kose, i boju zjenice koja se prelijevala iz plave u zelenu od širine oko prema unutrašnjosti.
S takvim vidom nije moglo ne primjetiti kako se danas žena strmom i krivudavom ulicom uspinjala pomalo usplahireno i kako joj se lice crveni od snažnih udara krvi u lice, a ispod rumenila se pomaljaju velike smeđe pjege. Ono što drvo nije moglo vidjeti bio je očigledan i jednostavan strah kojeg je žena teško uspijevala kontrolisati i zbog kojeg je hodala neuobičajeno brzo pa se jednom od tih šest očiju učinilo da žena trči.
Vjerovatno bi drvo zaboravilo na taj prizor da u sljedećih nekoliko dana nije vidjelo istu ženu još nebrojeno puta i nije se moglo odati utisku da ga žena pogledava sa zazorom nastojeći, koloko je to drvo moglo shvatiti, pronaći neki put hodanja koji bi bio što udaljeniji od nejgovog neskromnog rasta. Isprva, ponašanje te žene kojoj drvo čak nije znalo ni imena zabavljalo je svih šest očiju poredanih jedno ispod drugog na njegovom vitkom tijelu. Šta god da su radile svaki put kada bi jedno primjetilo omalenu gospođu kako dolazi alarmiralo bi ostalih pet i onda bi sva zajedno počela da zure u ženu koja se svim silama trudila da ne primjećuje njihovo bezobrazno ponašanje.
Prve jesenjske kapi počele su padati već krajem oktobra a hladan vjetar kidao je požutjelo lišće sa brezovog drveta koje je sada češće nego prije zatvaralo oči nastojeći u svojim uspomenama pronaći prizore ljetnjeg blještavećeg sunca. A kada već potpuno ogoljelo i spremno za duge zimske hladnoće drvo poče naizmjenično otvarati i zatvarati kapke svojih šest očiju zamjeti kako se ona žena poče rjeđe pojavljivati a svaki put kada bi je neko od njegovih očiju vidjelo bivala je ili usporenija u gestikulacijama ili tromija u hodu, a ponekad bi govorila tako tiho da je čak i muškarac koji je hodao tik uz nju morao nagnuti glavu i govoriti toliko glasno kako bi ga ona čula da se tihi odjek njegovih riječi protezao do drveta, ali ono nije moglo razumijeti sadržaj izgovorenog jer je bilo bez ušiju, dakle potpuno gluho.
Kada se nakon prvog zimskog snijega cijelom dužinom ulice uhvati tanak sloj prozirnog leda a sjajno zimsko sunce stade u bezazlenoj igri sa ledenom plohom stvarati svjetlosne akrobacije iznova se javi živost u kojoj je drvo uživalo. Posmatralo je djecu kako se u raznobojnim skafanderima spuštaju niz blagu strminu i kako njihove sitne dječije ručice razbacuju snijeg uz smijeh i vrisku. Gledalo je drvo kako u iznenadnoj sniježnoj idili uživaju mladići i djevojke, kako se sitne kapi inja skupljaju na ženskim loknama i kako čak i stariji ljudi odbacuju opreznost svojevrsnu njihovim godinama gazeći kroz hladne dane s nekim do tada neviđenim žarom.
Ali, svaki put kada bi vidjelo onu ženu drvo bi prrimjećivalo kako je tužnija i povučenija, kako i dalje izbjegava njegovu šestooku nazočnost, ali sada sa manje vidlljive odbojnosti i više nekog nejasnog i teže shvatljivog straha. Čak i kada je bila vesela i nasmijana drvo je moglo primjetiti kako neka teška sjena nerazumljive strepnje lebdi iznad njene glave nekada toliko sablasno prisutna da je drvo mislilo kako će se sudariti sa smeđom šuvbarom koju je te zime žena često nosila na glavi. A kada jednog dana drvo svojim natprirodno prodornim vidom zamjeti kako je ženina put blijeđa nego inače i kako ispod šubare a iznad očiju više nema crnog traga ljudskih obrva pomisli da se nešto čudno zbiva u životu te žene.
Sumnje koje su se rojile u nevidljivoj sržiki drveta bile su osnovane i da su oči mogle čitati tuđe misli čule bi kako ženino podozrijenje o njihovoj budnosti kopni a negdje duboko u njenom srcu strepnja počinje nekontrolisano narastati. Ono što drvo nije moglo znati a što je žena vješto skrivala od pogleda svih šest očiju bila je jedna gorka spoznaja u kojoj je žena počela slutiti kako bolest koja je rasla u njenom tijelu počinje nadvladavati njen životni potimizam. Od prve stidne boli koja se javila negdje jedva primjetno i sasvim duboko u njenom stomaku pa do prve zimske žege u kojoj je hladnoća ledila stakla na automobilima žena je prešla mukutrpan put od nehajnosti do ozbiljne zabrinutosti. Borila se za živort grčevito, nosila se sa bolešću dostopjanstveno, podnosila je bol stoički ali prošlo je toliko mnogo vrmena od kada je liječenje počelo da je i neshvatajući počela špolako posustajati, poginjati glavu od neizlječivog umora i hodati sporije i užasnutije kao da je to bila zakašnjela reakcija tijela na veselu čangrizavost njenog nepokolebljivog duha.
A onda, sasvim neprijmjetno, prošlo je od tog viđenja nekoliko mjeseci u kojima je čak i drvo počelo misliti na neke druge stvari, kada se desi jedan sasvim neočekivan događaj. Već je bilo stiglo prvo proljeće, prve vlati trave stadoše izbijati iz izmučene zemlje, prolaznici učestalije počeše obilaziti oko drveta miljeći ulicom čas u jednom smjeru čas u drugom kada se ispred drveta pojavi žena toliko iznenada da je svih šest očiju bilo iznenađeno njenim prisustvom. Jednim sasvim neočekivanim pokretom žena, koja se pojavila iznebuha, spusti platneni ceker napunjen svakojakim namirnicama tik uz drvo i namjesti ga tako da može poslužiti kao stolica. I prije nego je drvo uspjelo uopšte reagovati ona sjede na ceker a onda se cijelom težinom leđima osloni na njegovo vitko deblo.
Sjedjela je tu gledajući prvo proljetno sunce, varljivo i lažno, ali opet tako prijatno i ugodno skupljajući oči kojima su se širile zelene zjenice na svaki treptaj tog misterioznog nebeskog tijela koje podaruje ljepotu življenja. I nije mogla da se u gorkim uzdasima ne pita čemu ovaj život služi pokušavajući se sjetiti slika iz djetinjstva. I dok je tako pokušavala dugim i dubokim uzdasima juzeti što više tog prijatnog proljetnog zraka sjetila se jednog davnog očevog pijanstva u kojem je veseo od jeftinog pića u sobi za spavanje na jakim i istetoviranim rukama izvodio cirkuske akrobacije. Ali više od njegovih širokih podlaktica i bijele potkošulje koja je otkrivala snažne i mišićave ruke prisjećala se sjaja u bademasto smeđim očima svoje braće koji su kao morska spužva upijali svaku njegovu riječ, svaku grimasu, svaku i najsitinuju gestu.
Poziv čovjeka kojega je drvo već viđalo sa ženom prenu je iz sanjarenja, ali drvo je uspjelo još čuti njeno pitanje s kojim i nestade niz ulicu i tada drvo shvati da je žena jako bolesna i zbog toga potištena i melankolična. Znači ta bololest je tako podmukla da ne samo da uništava tijelo nego ubija i radost življenja u ljudima, toliko napasna da mijenja izgled lica i toliko smrtonosna da joj samo rijetki uspiju umaći. Nakon takvih razmišljanja drvo postade tužno i nesretno a oči, koje su uvijek sa zanimanjem gledale šta se dešava na ulici i svijetu, počeše sve češće sklapati kapke. Koja je svrha mog postojanja jednog jutra drvo posrtavi sebi pitanje. Svake godine ozelenim ali smrad gradske vreve je toliko veliki da miris moga lišća ne dopire ni do najbliže klupe. Nekada su me, u godinama moje mladosti, djeca koristila kao fudbalsku stativu, ali danas ni djece više nema da se penju po mojim granama. Više ni ljute mlade majke ne kidaju moje dijelove kako bi pravile prutove za discipliniranje djece, nema više zaljubljenih zanesenjaka da uberu kakav cvijet sa moga drvenastog tijela. Jedino još švrake svijaju gnijezda u mojoj krošnji, ali i one sve rjeđe i pokadkad kakav nesretni golub dođe gugutati neku žalopojnu ljubavnu pjesmu tugujući za dragom koja je odletjela prema jugu, prema Mostaru, Blagaju i Počitelju.
U takvim mislima drvo dočeka maj i tek ga prodoran miris ljubičastog jorgovana prenu iz razmišljanja. Oakda otvori svojih šest zaspalih očiju drvo primjeti neku neuobičajenu graju, ali što se više napinjalo da ugleda ženu to je njena silueta ostajala nevidljivija i neraspoznatljivija. Dani su promicali u nekoj sablasnoj šutnji u kojoj je drvo pokušavalo doznati šta se desilo sa ženom. Ali, ono je svojim korijenom bilo povezano sa zemljom i nije se moglo micati a njegova pitanja mogla su razumijeti samo okolna drveća koja su sliježući najdebljim granama odgovarala da ne razumiju pitanje. I onda, nekim čudom, na jednu od grana sletješe dva goluba i počeše pričati kako na balkonu na kojem ih je uvijek dočekivala bogata trpeza sastavljena od dosta nakvašenog hljeba, ovog proljeća sasvim opustjela. Pričali su i svakojakim drugim stvarima ali drvo je uspjelo iz njihovog pomalo rastrzanog razgovora zaključiti kako je balkon na kojem su se tolike godine gostili balkon žene koju je s toliko žudnje očekivalo da vidi. Kada shvati da pričaju o njegovoj poznanici drvo se odmah uključi u razgovor i dozna kako su balkonska vrata ženinog balkona zadnjih dana uvijek širom otvorena i kak su kroz njih mogli vidjeti ženu koju je drvo opisivalo kako nepomično leži.
Tog je poslijepodneva drvo bilo uznemireno i treslo je svoje grane neubičajeno jako a kada je pala noć ono dozva ona dva goluba i zamoli ih da provjere da li su balkonska vrata još uvijek otvorena. Golubovi za tren odletiše i vratiše se sa dobrim vijestima. Vrata su bila otvorena jer je veče bilo neuobičajeno toplo a žena je ležala u mraku igrajući se sa malim mačetom koje je držala u rukama. Nakon toga golubovi odletješe u nepoznatom pravcu dovikujući između sebe nešto nerazumljivo i nevažno. Ali, golubovi više nisu zanimali drvo koje je znalo šta mu je činiti.
Sasvim svjesno onoga što će učiniti drvo sačeka da noć dođe u svoje gluho i neprepoznatljivo doba a onda otvori oči, napregnu se do najmanje žile svog krakatog korijena i iz svakog od šest očiju pusti po jednu suzu koju pretvori u vodeni balon a onda se zanjiha tako jako da tih šest suznih balona odletješe prema balkonu i otvorenim vratima stana. Jedan po jedan balon se spuštao na ženu koja je spavala nemirnim snom topeći na njenoj koži sokove svoje vitalnosti, a kada zadnji spusti svoju vlažnu ovojnicu na ženino tijelo drvo osjeti uzdah olakšanja i sreće nakon čega zauvijek zatvori svih šest svojih očiju.
Zora je svanula prohladna ali toplota je toliko brzo nadirala da se jutro porodilo toplo i pomalo sparno. Žena se probudila sva u znoju što je iznenadi jer je posljednih mjeseci spavala sanjajući hladnoću i budeći se promrzla. Dok je ustajala primjeti kako se osjeća ushićeno a kada na toaletnom ogledalu u kupatilu ugleda svoje lice rumeno i čilo i obrve bujne i neuredne bezmalo se iznenadi. Tek tada primjeti da je nestalo malja bolesti sa njenih ruku, da joj kroz stomak i grudi kulja radost, snaga i život i osjeti glad kakvu nije osjećala mjesecima. Od uzbuđenja je obuze drhtavica i ona još uvijek obučena tek u prozirnu spavaćicu istrča na balkon. S tog mjesta odmah ugleda drvo i sve joj postade jasno. Bilo je sasušeno do neraspoznatljivosti, njeno nekada sjajno bijelo deblo bilo je sivo i mrtvo, njene raskošne grane sada su tromo visile dodirujući vrhovima ispucali asfalt trotoara.
Tada poče plakati iskreno i zahvalno i na jnenom licu pojaviše se krupne suze zahvalnice i ona prije nego će utrčati i sretnu vijest o čudesnom ozdravljenju podijeliti sa ukućanima samo izgovori jedno smjerno i beskrajno pošteno: „Hvala ti na svemu, okotao drvo“.
6,643 total views, 2 views today
