Branislav Antov Mikulić: PLAČ ZA BOCVANOM

Dugo sam čeznuo da krenem putem kojim je moje srce htjelo, tamo gdje bih, radeći ono što volim i što najbolje znam, mogao doprinijeti dobrobiti drugih, biti u prilici donijeti  tračak svjetla ubogima, trunku nade ojađenima.  Snivao sam o poslu koji bi mom  životu dao dublji smisao. Pa bih u večeri, ležeći u postelji, sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sebe kako s liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo azile za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga

Žudio sam za takvim poslom, raspitivao se, pratio oglase, javljao se na konkurse, dobijao negativne odgovore, ponovo se prijavljivao, gledao, tražio priliku. A  onda, odjednom, dobih dva poziva, dvije ponude za poslove koje sam već godinama bio odrađivao u svojoj “noćnoj smjeni”, u krevetu, u svojim sanjama. Jedan, ponuđen od Ujedinjenih nacija, vodio je u Gaborone, na Botswana Institut for Development Policy Analysis, gdje sam, kao ekspert za unapređenje kvalitete života, trebao voditi tim istraživača koji bi osmislio nacionalnu strategiju za borbu protiv siromaštva u toj afričkoj zemlji. Drugi, kojeg je nudila Evropska komisija, vodio je u Dublin, odakle sam trebao koordinirati istraživanja u zemljama šaZapadnog Balkana, uključujući ona o siromaštvu i socijalnim posljedicama ratnih razaranja.

Oba posla su očigledno bila na području mog profesionalnog interesa, u domenu mojih znanja i ekspertiza, obećavala mi da ću stečena znanja, iskustva i vještine moći dati na uslugu onima kojima je to najpotrebnije. Zbog toga sam bio uznesen. Bio sam neizmjerno radostan što će moji sni uskoro postati javom – već za nekoliko mjeseci. Naime, toliko sam vremena dobio da kažem poslodavcima da li prihvatam njihovu ponudu.

Radost prelijepe vijesti o novom poslu držala me sedmicama. Nekada mi se činilo da to nije stvarnost, da je to sve još uvijek dio mojih maštanja dojučerašnjih. Onih noćnih, u postelji. Nisam mogao vjerovati da se to sve našlo meni nadohvat. Nikako. Sve je ličilo na bajku što me zanijela.

A onda, nakon nekoliko sedmica, radost i zanos postepeno ustupiše mjesto brizi i nespokoju. Uplašio sam se. Trebao sam izabrati, raditi u Bocvani ili u Irskoj, činiti nešto dobro za uboge u Africi ili za ratom unesrećene na Balkanu. Znao sam da ću jednu ponudu prihvatiti, to me radovalo, ali me mučilo što ću drugu morati odbaciti. To mi se činilo nepoštenim: kako okrenuti leđa onima koji te zovu da pomogneš, kako poslije odbijanja pogledati takvima u lice, kako sebe pogledati u ogledalu. A na dvije strane, na obje stolice nije bilo moguće sjediti. To me tištilo, taj rascjep je postao moja muka. I mora.

Odlučio sam razgovarati sa svakim od poslodavaca ponaosob. Prvo sam otišao u Irsku, u Dublin. Vidio sam se s direktorom, pa s osobom kojoj bih bio odgovoran, onda s kolegama s kojima sam trebao sarađivati. Raspitivao sam se o prirodi zadataka, vrsti projekata koje su radili, o sadržaju svoga posla, o svemu što bi mi moglo pomoći da otkrijem da li je to baš ono mjesto na kom bih obavio svoju životnu misiju, onu na koju me srce zvalo da pođem. Dakako, bilo je tu i drugih pitanja koja smo razmatrali: radni ugovor, smještaj, zdravstveno osiguranje, penzija i sve takve stvari, a posebno život u Dublinu, gdje sam trebao dovesti porodicu, suprugu i dvije kćeri koje su tek postajale tinejdžerke. Sin Ivan je u ta doba već bio završio studij i uveliko radio. Nije ni pomišljao napustiti Holandiju i Amsterdam.

Putovao sam i u Bocvanu, u glavni grad Gaborone, da obavim razgovor s direktorom Instituta, zapamtio sam, Srećko se zvao, po naški. Pravo ime mu je bilo Happy Fidzani. Išao sam da vidim sredinu u kojoj bih trebao raditi, da upoznam mlade istraživače s kojima bih sarađivao, tim koji bih vodio. Ti mladi ljudi, svi odreda školovani po Engleskoj i Americi, ponijeli su me. Oduševio me njihov izbor da se vrate u zemlju svog porijekla, da ne podlegnu izazovu komfora i lagodnosti koje su im obećavale zemlje njihovog studija. Zapanjio me entuzijazam s kojim su došli da grade domovinu, da doprinesu prosperitetu, posebno udaljenih područja, gdje progres još nije niti zavirio. No, očigledno im je nedostajao neko stariji ko bi bio uz njih, ko bi im prenio znanje i iskustvo, ko bi ih vodio, bar za neko vrijeme. U meni su prepoznali takvoga. Osjetio sam to, osjetio sam i da sam im “legao” kao osoba.

Proveo sam u Bocvani skoro sedmicu. Za nekoliko radnih dana obavio sam sve predviđene razgovore na Institutu i u ministarstvima, a za vikend su domaćini pripremili iznenađenje. U subotu su me poveli u udaljeno savansko područje koje je redovno bilo ugroženo sušom, gdje je siromaštvo bilo sveprisutno, gdje je hitno trebalo nešto preduzeti da se tom narodu pomogne. To je bio region gdje je naš tim trebao otpočeti s radom, odakle je trebalo krenuti. Išlo nas je petero, u nekom dotrajalom džipu, po prašnjavim putevima s milion rupa, rupčaga bolje rečeno. Dok smo se vozili, domaćini su mi pričali o problemima svijeta kojeg smo usput viđali, svijeta koji nam je srdačno mahao i osmjehivao nam se, dok ih je naš džip zasipao oblacima žute prašine. Obilazili smo sela načičkana jednostavnim kolibama od pruća, sela bez struje, bez vode, bez kanalizacije, ali sela u kojima se orila pjesma, čuo dječiji žagor i smijeh. Nije bilo blještavih palača, širokih bulevara, a ni neonskih reklama u tim zabitima Bocvane – jedini ukras, najlepši koji sam ikada vidio, bila je predivna priroda, puna čudesnih zvukova, zapanjujućih boja i čarobnih mirisa.

U nedjelju me domaćini pozvaše na safari, u obližnji park Mokolodi. I to je bio doživljaj za pamćenje. Opet sam se našao u rajskom ambijentu, svuda oko mene, gotovo na korak-dva, trčkarale su gazele, šetale žirafe, bufala i slonovi. Rendžer, vodič kroz savanu, pokazivao mi je čari Afrike, otkrivao tajne života u prirodi i s njom, govorio s neviđenom ljubavlju o zemlji u kojoj sam bio gost – zemlji u kojoj sam se osjećao dobrodošlim i dragim gostom. Na kraju me pozva da sa korak razdaljine uslikam chitu, tog supersoničnog mačkolikog lovca na gazele, tu četveronožnu raketu koja se tog časa i nedaleko od nas protezala u hladovini velikog baobaba – tu fotografiju imam i danas.

Bocvana me oduševila, ne samo zbog posla koji me čekao, već i štošta drugoga. Pod kožu mi se odmah uvukla ta iskrena toplina ljudi, njihovi osmijesi koji su vrebali odasvuda, osvojili su me i zamamni mirisi, kolorit i zvuci Afrike. Još tokom tog kratkog boravka posta mi jasno za koji posao treba da se opredijelim, na koji kraj globusa da se premjestim. U grudima sam osjetio kako mi srce kazuje da je Bocvana pravi izbor, da kuca za njom.

Vratio sam se u Holandiju, Borjani i djeci sve potanko ispričao, prenio svoje utiske. Naše kćeri nisu bile oduševljene idejom da bi trebale napustiti Heerlen, mjesto njihovog rođenja i grad u kom su tek pošle u gimnaziju, stjecale prijatelje. Borjana je mislila nešto drugačije. Razumjela je i podržavala moju želju, osjećala je da idem za nečim dobrim, svijetlim, nečim što će moju, pa i našu radost uvećati. Istina, Dublin joj se činio mnogo boljim izborom nego Gaborone, brinuli su je daljina i nesigurnost te afričke zemlje u kojoj, istini za volju, nije rado vidjela naše kćeri. No, na moje ubjeđivanje da je posao u Bocvani ono za čime žudim već godinama, Borjana pristade da ozbiljno razmotrimo mogućnost preseljenja u Afriku. Oboje smo pritom znali da će ona trebati napustiti svoju karijeru, ostaviti posao farmaceuta, prvo stalno zaposlenje koje je tek odskoro bila dobila, a poslije čitavih deset godina požrtvovanog rada i dokazivanja pod neizvjesnim ugovorima.

Nakon par dana razgovora o raznim aspektima selidbe u Afriku, dođosmo do pitanja stanovanja, gdje i kako. Onda sjedosmo pred kompjuter i na internetu potražismo agencije koje posreduju u najmu kūća i apartmana. Nađosmo da ih je nekoliko u Gaboroneu. Pođosmo pretraživati po kvartovima u kojima su živjeli stranci, diplomate, ljekari, poslovni ljudi. Nudile su se velike kuće, uređene, svaka još s vrtom i bazenom. Mi odabrasmo nekolike što su nam se bile dopale, bar po onome kako su fotografije i opisi s interneta pokazivali. Cijena najma nam nije bila presudna, lokalni ured Ujedinjenih nacija prethodno je obećao da će snositi dio troškova našeg smještaja.

Borjani prepustih izbor. Ona odabra jednu omanju, ali prelijepu kuću koja je bila u blizini internacionalnog koledža, koji bi naše kćeri pohađale. Pročita opis, pa zastade. Onda pogleda opis još par ponuđenih vila u blizini, pa opet zastade. Potom me upita: “Brano, zašto svaka od ovih kuća ima električnu ogradu, zašto to uvijek ističu pri njihovom reklamiranju? Da to nije zaštita od divljih životinja, lavova, hijena i drugih opakih zvijeri?” – upita me pomalo naivno.

Ja sam znao o čemu se radi, na to me je upozorio jedan ljekar iz Srbije koji je radio na klinici u Gaboroneu, a kog sam bio sreo za mog kratkog boravka u tom gradu. Rekao mi je da kriminalne bande iz Južnoafričke Republike, iz Johanesburga uglavnom, dolaze, provaljuju u kuće i pljačkaju po otmjenijim krajevima grada. Da bi se zaštitili od razbojnika, vlasnici kuća podizali su visoke žičane ograde kroz koje je tekla struja.

Nevoljno priznah Borjani istinu. Ona na to furiozno reagova, poskoči sa stolice ispred kompjutera i odlučno reče: “Brano, ja tamo ne idem, tamo djecu ne vodim!” Pa me onda napusti, sva ljutita ode u dnevnu sobu, gdje su Iris i Karla gledale televiziju.

Pustio sam Borjanu par dana na miru, da se “ohladi”. Onda sam poduzeo novu ofanzivu ubjeđivanja. Počeo polako, diplomatski. Ona na kraju nađe strpljenja da me sasluša. Pričao sam joj kako će joj se pružiti prilika da radi na zanimljivim projektima, na onom što je uvijek željela, govorio da tamo trebaju medicinskih radnika, posebno na poslovima zdravstvene edukacije i prosvjećivanja, navodio još štošta sličnoga. Spominjao joj da ćemo si moći priuštiti kuharicu i spremačicu, da za Iris i Karlu postoji obezbijeđen prevoz do škole i natrag, da ćemo imati vremena jedno za drugo, za porodicu, za nas. Borjanu to moje spominjanje luksuza nije posebno fasciniralo, ona je brinula za sigurnost naših kćeri, to joj je bilo najvažnije.

Uz moje dugo ubjeđivanje konačno sam je nagovorio, pristala je da pođe sa mnom, da krenemo svi zajedno. Vidjela je da mi je mnogo stalo do tog posla, dovoljno dugo i dovoljno dobro me je poznavala, puno me je voljela. Na kraju reče: “OK. Idemo, ali najviše na četiri godine. Čim nam kćeri završe srednju školu, vraćamo se nazad u Evropu. Ja ne želim da one plate preveliku cijenu kako bismo mi ostvarili naše snove, nemamo prava razoriti njihove”. Ja potvrdno klimnuh glavom nekoliko puta, srećan što je odlazak u Bocvanu ponovo postao realnost.

Čim dobih Borjanino zeleno svjetlo, nazvah gospođu Malala, visoku službenicu Vlade Bocvane koja je bila zadužena da koordinira poslove oko mog namještenja. Rekoh joj da ću za par sedmica imati jasnu situaciju sa svojim holandskim poslodavcem, da ću znati kakve su mi tekuće obaveze, što još moram odraditi i koliko dugo zbog tih obaveza trebam ostati u Holandiji. Ona, sva sretna – to osjetih u njenom glasu – reče da jedva čeka da dođem. Ja priznah da je i sa mnom isto.

Bacio sam se na projekte koje sam vodio, žurio da ih pozavršavam kako bih odvojio par dana za zajednički porodični odmor u prelijepim vinogorjima nedalekog Mosela, prije negoli nas četvero ostavimo Ivana i krenemo za Gaborone. Ne prođe ni par dana, najavih se kod direktora. Sve sam mu rekao, upoznao ga sa svojim planom da odem raditi u Afriku. Bi mu žao kada mu to saopštih, ali je istovremeno pokazao puno razumijevanja za moju odluku. Prijatno se iznenadih kada mi reče da se mogu vratiti na posao ako nakon godinu dana vidim da stvar u Africi ne ide kako treba. I još naglasi da je to najmanje što mi može ponuditi kao zahvalnost za više od petnaest godina mog predanog rada i doprinosa.

Odmah nakon razgovora s direktorom pođoh kući. Sav razdragan, žurio sam da Borjani kažem lijepu vijest koju mi je direktor upravo saopštio. Ta njegova garancija odagnala nam je jednu ogromnu brigu, skinula veliki teret s leđa.

Na vratima ugledah Borjanu, neveselu, zabrinutog lica. Nisam ni stigao upitati šta je posrijedi, a ona izusti u jednom dahu: “Ja sam Bocvanu prekrižila. Sada je na tebe red!” Zbunjen ovim riječima, priđoh joj, zagrlih je i smirujućim glasom upitah zašto sada ta reakcija, čemu taj nagli preokret? Ona mi pruži list na kojem je kopirala članak nedavno objavljen u jednom britanskom časopisu. Tamo je stajalo da je u Bocvani gotovo polovina odraslog stanovnistva zaraženo AIDS-om, najviše na svijetu. Nešto dalje je pisalo ono najšokantnije – da lokalno muško stanovništvo smatra da je jedini lijek za tu opaku bolest imati odnos s bjelkinjom, najbolje još s djevojčicom. Ja podigoh pogled prema Borjani, a ona će meni: “Brano, zar misliš da naše kćeri trebamo voditi u taj pakao? Ja to neću dozvoliti, mi ostajemo ovdje!” Ja još jednom bacih pogled na članak koji sam držao u rukama, pa na suprugu i krenuh u radnu sobu da se osamim. Da preradim potonuće mog sna, da ga prihvatim.

Ne prođe mnogo vremena kad neko zakuca na vrata sobe. Okrenem se, a ono Borjana. Tiho uđe i sjede na kauč. Pa, kada vidje mene onako skrhana, reče: “Znam da ti je velika želja otići dolje i učiniti što smatraš da je tvoj životni poziv, misija. Razmislila sam o svemu. Ako želiš ići tim putem, idi. Ja ću to prihvatiti – ostat ću ovdje, brinut ću o djeci. I čekat ću te. Ti znaš da ću te čekati.” Mene te njene riječi dirnuše, knedla mi se u grlu skupi, u hipu shvatih koliko me voli, koju cijenu je spremna platiti da bih ja bio srećan. Priđoh joj i snažno je prigrlih.

Lomio sam se još neko vrijeme, borio s dilemom ići ili ostati. Noćima se budan prevrtao u krevetu, ujutro ustajao iznuren nesanicom. A onda odjednom, sasvim neočekivano, desi se nešto što mi pomože da riješim tu svoju nedoumicu.

Za vrijeme rođendanskog slavlja kod radne koleginice, sretoh gospodina s kojim sam počeo ćaskati. Bi mi prijatno u njegovom društvu. Kroz razgovor saznah da je protestantski pastor, propovjednik, dušebrižnik ljudima u nevolji. Kada to čuh, pade mi na pamet da mu ispovjedim moju dilemu, svoju borbu sa samim sobom. I ispričah mu sve. Na kraju ga upitah šta mi je činiti, da li izabrati da radim u Africi ili mi je ostati uz porodicu.

Pastor me pogleda pravo u oči, pa mi toplim glasom kaza: “Dragi gopodine Branislave, ja vam mogu reći samo jedno. Bog vam je podario djecu i s tim vam udijelio najvažniju zadaću života – da ih podignete i odgojite kako bi postali čestiti ljudi, osobe topla srca, s osjećajem za istinu i pravednost. A za ostale misije, kao što je ta plemenita afrička, ne brinite. Kada obavite ovu sadašnju, najvažniju, Bog će vam zasigurno podariti još mnogo prilika da svoje srce, znanje i ostale talente poklonite onima kojima je to potrebno”.

Nakon što čuh ove riječi, meni postade jasno šta mi je činiti. Spoznah da će Afrika morati pričekati neku drugu priliku. Pa pođoh kući da Borjani saopštim tu svoju odluku.

Nestrpljiv, otpočeo sam već na vratima. Kada joj ispričah o razgovoru s pastorom, o njegovom savjetu i kako ga uistinu kanim poslušati, Borjana se namiješi, pa me nježno pomilova po licu. “Vidiš, ipak neću morati da te godinama čekam da mi dođeš, bit ćemo skupa, stalno, neprestano. Ići ćemo mi u te afričke misije, nas dvoje zajedno, kada za to dođe vrijeme.” A onda doda: “Irska, a šta je s njom? Hoćemo li ponovo razmotriti tu mogućnost?”

I onda ponovo otpoče dugo promišljanje šta učiniti s ponudom za posao u Irskoj. Bilo je mnogo razloga koji su govorili da idemo, nekoliko njih su kazivali da ostanemo. Najviše nas je brinulo kako će se to odraziti na naše kćeri. Znali smo da istrgnuti ih iz njihove sredine u dobi kada su stasavale može biti bolno. Dugo je to naše dogovaranje trajalo, naš “kućni savjet” se sastajao mnogo puta, bili smo uključili djecu u te razgovore. S odlukom nismo trebali žuriti, od irskog poslodavca sam dobio dodatne četiri sedmice da odgovorim na ponudu. Do petnaestog maja, tada sam trebao potpisati predugovor. Igrom slučaja, taj moj rođendanski datum stajao je i kao krajnji rok za odgovor Bocvani.

Poslije dugog vijećanja, donijeli smo odluku da krenemo u Dublin, prvo ja na godinu dana, a onda, ako sve bude kako smo očekivali, da mi se pridruži Borjana sa kćerima. Potom krenusmo s konkretnim pripremama.

Par dana pred potpis tog ugovora, otputovao sam u Irsku. Prvi dan sam iskoristio da razgledam Dun Laoghaire, gradić u kom sam kanio iznajmiti stan. Naredni dan sam prošetao po Dalkey, pitoresknom ribarskom mjestu nadomak Dublina. Stigao sam obići i par pubova, da bih poslušao zvuke meni drage irske folk-muzike. Posljednje jutro sam otišao u firmu koja mi je ponudila posao. Sreo sam se ponovo s direktorom i, nakon kratkog razgovora, stavio potpis na ugovor. On mi pruži ruku na čestitanje, pa se rastadosmo. Dogovorili smo da dođem na posao već istog ljeta.

Popodne krenuh taksijem na aerodrom dublinski. Valjalo je nazad, u Holandiju. Predadoh stvari na check-in desk, prođoh sve sigurnosne kontrole i formalnosti, pa se uputih u veliku aulu koja je vodila prema izlazima, “gates”, kako stajaše na tablama. Nasred aule, koja je vrvjela od putnika, ugledah veliki četvrtasti stub i oko njega sa svake strane po jednu telefonsku govornicu. Znao sam šta mi je činiti – ono što sam danima oklijevao i odlagao – zariti taj ljuti mač sebi u srce. Čekao sam do zadnjeg dana, do zadnjeg trena. Sve do pred sami kraj radnog vremena, ne irskog, gdje sam se tada nalazio, već onog u Bocvani.

Srce je počelo udarati, dlanovi su mi se oznojili. Priđoh govornici da nazovem gospođu Malale. Dok sam okretao telefonski broj njenog ureda u Gaboroneu, osjećao sam da mi puls raste, probija sve dozvoljene granice, krvni pritisak također. Utom, s druge strane linije, začuh ljupki glas. Čim progovorih, on postade još ljupkiji, nekako radostan: “Oooo, you are mister Mikulić! Are you going to tell us the great news that you are joining us soon?” – priupita me da li joj to javljam radosnu vijest da uskoro dolazim. Meni srce samo što ne iskoči iz grudi. “No, I am not coming”, jedva progovorih, kratko saopštivši da ne dolazim. I dodah kako mi je zbog toga žao, da sam čeznuo k njima doći, ali da mi porodični razlozi to ne dozvoljavaju. Izvinih joj se još par puta, ni sam ne znam kakvim riječima, ne znam ni šta mi je gospođa Malale odgovarala. Samo znam da sam smušeno završio razgovor, da me je velika tuga bila ophrvala. I slabost golema.

Kako spustih slušalicu, bolno kriknuh i sruših se na pod. Padoh, stropoštah se na koljena. I zaridah. Zaplakah gorko, kao nikada ranije. Usred velike hale dublinskog aerodroma, usred hiljada ljudi, naglas, na sav glas. Na rođendan.

 

__________________________

*) Ova priča je preuzeta iz autorovog romana ‘Srcem do beskraja’. Roman je satkan od 25 intimnih ispovijedi o autorovom životu, o njegovom traganju za Smislom i Istinom. Roman je 2016 objavljen u BiH (Dobra knjiga-Sarajevo), već naredne jeseni  u Hrvatskoj (Synopsis-Zagreb i Hrvatsko biblijsko društvo-Zagreb), a 2018 i u Srbiji (SoulFood, Beograd).  U toku je prevodjenje na engleski jezik s namjerom da se ponudi u Irskoj i UK. Za sve one koji požele Mikulićev roman pročitati, napominjemo da ga mogu pribaviti preko: www.srcemdobeskraja.com ili direktno kod autora: branislavmik@gmail.com

 

 

599 total views, 3 views today

Komentariši