Željko Ivanković: Vareš je moj stvarni i mitski Macondo


Sa Željkom Ivankovićem razgovarala je Gloria Lujanović
“Vareš i vareški kraj stoljeća”, prva (foto)monografija, knjiga spomenik posvećena Vareša, ovih je dana, ugledala svijetlo dana. Autor i glavni  urednik monografije je Željko Ivanković, ugledni i nagrađivani bh. književnik, Mladenko Marijanović je urednik fotografije, Mladen Divković, dizajner i likovno-tehnički i grafički urednik publikacije, Jelena Jurić, lektorica i redaktorica, te Vladimir Ruf, priređivač Leksikona uglednih Varešana na kraju knjige.
Prva monografija “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća” epohalno je izdanje vrijedno divljenja na ponos svima u BiH, a ne samo Varešanima. Na gotovo 400 stranica predstavljena su dva tisućljeća povijesti vareškog kraja, objavljenim u nakladi HKD-a Napredak, podružnica Vareš.  Veliki, monografski format (cca 235 x 300 mm), tvrdi uvez, autorski dizajn s reljefnim foliotiskom u srebru, luksuzna zaštitna kutija, knjižni blok tiskan na najfinijem 135-gramskom GardaMatt Art papiru, preko 600 fotografija i ilustracija te dodatak – Leksikon vareških uglednika, informacije su iz “osobne iskaznice” ove knjige. 
“Sabrati na jednom mjestu sva znanja nebrojenih povijesnih izvora ili ona o kojima su fragmentarno pisali brojni velikani povijesne znanosti kao što su Radimsky, Sergejevski, Kreševljaković, Filipović, Bešlagić, Basler, Anđelić, Đaković, Mikolji, Džaja…, kao i Benić, Batinić, Katzer, Ćorović, Protić, Palavestra, Zirdum, Bugarski… ili, pak, Varešani kao što su Žuljić, Gavran, Tokmačić, Matić, Mlivončić… generacijama je bio nedosanjan san”, navedeno je na stranicama lista Bobovac. 
O Varešu, monografiji koja je knjiga-spomenik nakon desetljeća “nedosanjanog sna o jednoj ovakvoj knjizi”, govori Željko Ivanković, autor i glavni urednik.

“Vareš i vareški kraj kroz stoljeća”, prva je (foto)monografija o tom bosanskom gradiću, rekla bih, (pre)bogate i neobične povijesti. Epohalno izdanje? Kako je došlo do ovog projekta? I koliko ste ga dugo pripremali?

Hm! Da, prva. Zatekli ste me već ovim prvim pitanjem. A zar naši mali gradovi ove veličine uopće imaju svoje monografije ili – koliko njih uopće ih ima. Pa čak i mjesta ovako bogate povijesti, koju s razlogom ističete. I ako mislite u tom smislu, prva monografija, da onda je to epohalno izdanje. Možda je epohlano opsegom i po tome kako izgleda, a o ostalome, morat će suditi drugi. Možda ponajprije čitatelji, rekao bih vareški čitatelji. Oni zarad kojih je sve ovo i nastalo. Kad je Vareš, onaj i onakav Vareš kakav mi pamtimo, izišao iz povijesti (1993.), u šali sam rekao kako sad treba napraviti nadgrobni spomenik jednom gradu kojeg više nema. A barem smo mi svijet koji ne žali novac za nadgrobne spomenike. Shvatite sve ovo kao gorku šalu, no itekako je ovdje mnogo bolne istine i nju će nakon naših ratova iz 90-ih prošloga stoljeća mnogi prepoznati kao dio vlastitosti. Svatko na svoj način, naravno. I uporno ponavljam: Vareš kakav pamtimo više se nikad neće ponoviti; može biti i bolji i gori (što je sad) od onog nekadašnjeg, ali to više nije naš Vareš. O tom nekom novom Varešu govorit će nekad u budućnosti neki drugi, međutim ovaj smo Vareš bili dužni sačuvati sebi, svojoj djeci, potomcima raseljenim u više od 60 zemalja svijeta. Da se ne zaboravi. Ili da nam netko drugi ne piše našu povijest. Ako vam se čini da sve ovo zvuči pomalo nostalgično i patetično – u pravu ste. Neizbježno je to u ovakvim situacijama, koliko god da knjiga takva nije i ne smije biti.

Misli o ovoj ili ovakvoj knjizi žive u meni, kao uostalom i u glavama brojnih vareških generacija, gotovo cijeli moj svjesni, intelektualni život. I nisam tu ni prvi, a vjerojatno ni posljednji. Jer, kad mi je jedna skupina slično mislećih ljudi predložila da je napišem, prihvatio sam govoreći: Sačekajte da završim roman, a tada sam pisao “Rat i sjećanje”, pa ćemo razgovarati o tome. I eto. Nije taj prijedlog meni upućen bez osnove, jer za takvo što pripremam se više od 40 godina i imam, vezano za Vareš, vjerojatno najbolju arhivu na svijetu: knjige, radove, dokumente, fotose… Da, ja sam se za takvo što gotovo cijeli život spremao i mislio kako ću to jednom, kad odem u mirovinu i uraditi, ali netko je mislio da je vrijeme za to sazrelo i eto – habemus librum.

A ako je priprema najkonkretniji rad na knjizi, ponovno čitanje i konzultiranje knjiga, dokumenata, obilazaka arhiva, muzeja, terena, onda je on trajao dvije godine do okončanja prve verzije teksta, pa još godinu potom dok je sve uobličeno u ovo što čitatelj danas ima u rukama.

Za potrebe monografije, u kakvim ste sve izvorima, arhivima, literature, bili, vjerujem, godinama, zakopani?

Vareš i vareški kraj uopće imaju prebogatu povijest koju je negdje iz pozadine ispisivalo njegovo rudno blago. Još od Ilira, preko ranokršćanske bazilike u Dabravinama, rimskih rudarskih tragova, kultnih mjesta staroslavenske mitologije (Perun, Bogoš, Velež, Mekuše…), Zvjezdangrada, Bobovca kao stolnog mjesta srednjovjekovne Bosne, osmanskih tragova, austrougarske uprave za vrijeme koje Vareš postaje prestižno rudarsko središte, do silnog gospodarskog uzleta 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća… A tomu sad dodajte tzv. antropološki i kulturološki sloj… Religiju, predaje, običaje, kulturu stanovanja, jezik, znamenite likove od Divkovića i Lastrića do današnjih dana. Čudesna povijest, čudesna priča… A nju su gotovo u svim segmentima pratila istraživanja brojnih stručnjaka: geologa i inženjera rudarske struke, historičara, arheologa, antropologa, geografa, prirodoslovaca, avanturista i znatiželjnika, te ne najposlije diplomata i obavještajaca raznih profila… Svi su oni ostavljali iza sebe tragove, danas uglavnom sve dostupne. Značajan broj tih dokumenata kao i artefakata čuvaju arhivi vareške župe, tri središnja bosanska franjevačka samostana, napose sutješki, Zemaljski muzej, knjižnice, ali i arhivi izvan BiH (Beč, Dubrovnik, Zadar, Istanbul…), a i na stotine je radova o različitim segmentima (i) vareške povijesti objavljeno u zadnjih 130-150 godina.

I ne bih sve to stigao ni fizički pregledati u spomenute dvije-tri godine da se nisam, kako rekoh, cijeli život spremao za takvo što, skupljao građu, sređivao je, tematizirao i u više od deset godina i 140 nastavaka ponešto od toga i objavio u vareškom listu Bobovac.

Jeste li i sami, otkrivali stvari, događaje, osobe, za koje ranije, možda i niste znali?

Koliko god vam se čini da o nečemu čime se bavite 40-50 godina sve ili gotovo sve znate, uvijek se nečemu novom obradujete, uvijek vas nešto novo iznenadi, otkrijete nešto što niste znali ili vam barem nove činjenice neku stvar pokažu u posve novom svjetlu. Tako mi se događalo da sam gotovo do zadnjeg trena u rukopis unosio ponešto novo i radovao se kao malo dijete da sam do toga došao, a onda i mislio kako bi bilo šteta da do toga nisam došao.

No, kako takva istraživanja nikad ne završavaju, kako pisanje takve knjige nikad ne prestaje kad ste se već jednom zarovili u taj svoj povijesni rudnik, tako sam, ali i zbog svijesti da knjiga ovakvog tipa ne može i ne smije biti preobimna (premda ova sa svojih 395 kartica teksta i to jest), koliko god je nezavršiva, ja sam je nastavio pisati, raditi na njoj, pa već je danas ta “šira verzija” za više od 35 kartica teksta obimnija od ove objavljene, a ako ikad u budućnosti dođe do nekog drugog, proširenog izdanja (makar i u nekom drugom i ne nužno fotomonografskom obliku) ona će biti ne samo bogatija za stvari, događaje i osobe za koje ranije nisam znao već i za sve to što u ovakvom obliku i u širem opsegu nije moglo ući u knjigu (premda sve te osobe, stvari i dođaje itekako dobro poznajem), s dakako i mnogo širim popisom literature.

Ipak, da budem i posve konkretan. Istražujući varešku povijest „otkrio“ sam, među ostalim, i vareškog ljekarnika Haima Altarca i njegovu sudbinu u vrijeme prije i tijekom Dugog svjetskog rata, a što sam oblikovao u svoj, prošle godine objavljen roman „In illo tempore“. Tako sam, eto, misleći kako ću nakon „Rata i sjećanja“ teško uopće više napisati roman, otkrio ga duboko pohranjena u sebi i u građi za varešku monografiju. I, bojim se, da niti tu nije kraj. Jer, evo, nakon svega, pišem i svoj novi roman…

U kontekstu domaće književnosti, što znači jedna ovakva monografija?

Zanimljivo da ovu ili ovakvu knjigu smještate u kontekst domaće književnosti. No da, tu ste posve u pravu! Upravo sam spomenuo svoj primjer kako ovakve knjige „utječu“ na književnost. Ne trebam vam ni spominjati što su, primjerice, Andriću značile ovakve ili slične knjige za njegovu „Travničku hroniku“… Naravno, pisci u dobroj mjeri svoj svijet imaginiraju, ali nema imaginacije koja nije utemeljena u tzv. stvarnosnom. A to stvarnosno je ili iskustveno, dakle življeno ili „načitano“. I za moj su Vareš, kao i za Andrićev Travnik, bili važni nebrojeni putopisci, napose stranci i njihovo viđenje onoga što je povijesni Vareš, ništa manje od kronika franjevačkih samostana ili strogo znanstvenih radova zemljopisne, prirodoslovne, geološke, rudarske, arheološke, antropološke ili kakve druge struke.

Ne znam pisca kojemu stvarnosno nije potka njegovu djelu. A meni, i ne samo meni, Vareš je ono što je Andriću Travnik, moj stvarni i mitski Macondo.

Zašto je Vareš grad tako neobične povijesti i prošlosti? Po čemu je najpoznatiji danas, a po čemu je nekada bio?

Osnovna moja teza je da je cijeli vareški kraj nastao i narastao, postao to što jest, zahvaljujući rudnim bogatstvima (željezu i srebru). Ako su ga od Ilira otimali Rimljani, sigurno nisu zato da imaju još dva brda više, ako su Avari i Slaveni došli nakon toga sigurno nisu iz ekoloških razloga, kao što ni Bobovac tu nije slučajno nastao. Bosanski kraljevi taj kraj zovu „riznicom bosanskog kraljevstva“. S tzv. otkrićem novoga svijeta, opala je stvarna vrijednost srebra, ali vrhunsko vareško željezo i njegova obrada učinili su ga privilegiranim mjestom i pod Osmanlijama (vareška rudarska mjesta ne znaju za devširmu, ne znaju za osmanski kmetski sustav, imaju privilegije drugdje nezamislive, npr. crkvu sa zvonom, jednu od pet u cijeloj osmanskoj Bosni) i pod Austrijom koja u njemu otvara rudnike, diže prvu željezaru na Balkanu, gradi željeznicu, cestu. Gradi grad. I poslije toga nastavlja Vareš živjeti svoj „privilegirani“ status. Samo takva povijest mogla je dati ono što sam već spominjao od Divkovića i Lastrića naovamo, da vam sad ne nabrajam sve ono što moja knjiga donosi, a o čemu, osim kao svijest o svojoj posebnosti, ni veliki broj Varešana pojma nema.

Nekoć se imenom Vareš, primjerice, imenovao i jedan veliki jugoslavenski brod, svaki je veliki grad imao varešku ulicu, Vareš je imao svoje odmaralište na Jadranu, široj je zajednici dao bezbroj značajnih ljudi raznih struka (Novak Simić – književnik, Milo Cipra – glazbenik, Boro Stjepanović – glumac, Ivica Matić – redatelj, Ipe Ivandić – glazbenik, sveučilišne profesore, biskupe…), a danas je kao devastirano mjesto tek povremeno kulisa za snimanje ratnih filmova zbog čega ga zovu bosanskim Hollywoodom…

Taj nekadašnji društveni i gospodarski status, uvijek više od prosječnog društvenog standarda, bitno je i antropološki tijekom stoljeća odredio vareškog čovjeka. Njegov socijalni status, kuturu življenja (stanovanje, ishrana, običaji, jezik…), migracije, školovanje… Sve se to pokazalo i poslije, nakon devedestih kad su vareški ljudi otišli na sve strane svijeta i pokazali se kao intelektualno potentni, vrsni majstori, adaptivni i kompatibilni suvremenom svijetu na svim meridijanima na kojima su se našli.

Kako biste ga opisali nekom strancu koji nema nikakva znanja, ali ni predožbe o Varešu?

Teško. Sam bi vidio najstariju crkvu u BiH, kameni most iz osmanskog doba, čudesnu špilju-tunel na putu za Ponikvu, nevjerojatan kanjoj Stavnje, stećke, džamiju na Karićima… No, Vareš je, uza sve to, mnogo, mnogo više. Stranac bi me gledao u čudu. Zar je to mjesto koje je imalo tri glazbenika u Sarajevskoj filharmoniji? Zar su autori iz ove devastirane provincije u 21. stoljeću objavili 120 knjiga? I niti to nije Vareš. Ni legendarno lijepa vareška okolica…

Morao bi taj stranac sam vidjeti kako i ovako osiromašen Vareš (nekoć je bio među 5-6 najrazvijenijih mjesta, a sada je među 5-6 najnerazvijenijih) zrači duhom, kulturom, čistoćom (govorim o onome o čemu može odlučivati i odlučuje, o onome što uređuje vareški čovjek), visokom samosviješću… Vareš sa svojim piscima, glazbenicima, filmskim poslenicima, slikarima, s tehničkom i humanističkom inteligencijom, s manifestacijama kulture i tradicije, ima svoju prepoznatljivost. Ne govorim ovo svisoka, dapače, svjestan sam bijede današnjeg Vareša, ali stvar iznutra mnogo je bolja od one vidljive izvana. A to se mora doživjeti. Zato ne bih mogao ništa reći, ako se to ne doživi iznutra, a da ne bi zvučalo prepotentno, samohvalisavo. Oni koji poznaju Vareš, znaju o čemu govorim.

Navedeno je i kako je lokalna prijeratna vlast u Varešu, barem dva puta, pokušavala izraditi monografiju, međutim, nije im pošlo za rukom. Jeste li saznali zašto? 

Da, čak je tri puta vareška vlast između 1966. i 1978. pokušavala napraviti nešto što se trebalo zvati „Hronika Vareša“. To su godine kad Vareš odlično gospodarski stoji i jedna je od najrazvijenijih općina ne samo u BiH nego i Jugoslaviji i – ništa. Gradio je Beograd i Sarajevo, gradio Zenicu, ali sebi je malo mogao pomoći… Neka iskustva iz tog perioda i sam nosim. Fra Ivan Franjo Jukić i fra Grga Martić mogli su imati i imali su u Sarajevu svoje ulice, ali Divković i Lastrić su bili “klerikalci”… A samo su dvojica ob brojnih vareških uglednika iz reda franjevaca. To je valjda odgovor na pitanje zašto!? Vareš ima bogatu radničku povijest, to je mjesto gdje se Prvi maj slavio i u doba Austrije, štrajk vareških livaca u vrijeme karađorđevićevske Jugoslavije veliki je povijesni datum, partizanski odred Zvijezda važan fakat Drugog svjetskog rata… No, što ćemo s poviješću koja je starija od stotinu godina, pa i s onom koja ide paralelno s ovom?

Vareš, poznat kao “mali Rim” i kroz povijest najvažnije nesamostansko katoličko mjesto svekolike Bosne, ima “viška” franjevaca: Divković, Lastrić, Barišić St., Barišić Ml., Grgo Ilijić Varešanin; ima baruna generala Marijana Varešanina, ima ranokršćansku bazliku, kraljevski grad Bobovac, planine koje obilježavaju slavenski bogovi, a naspram svemu tome stoji stotine malih socijalističko-samoupravnih bogova koji traže mjesto za sebe… Kako bogatu prethodnu povijest preskočiti ili barem minorizirati, kako na mjesto oca bosanske književnosti (Divkovića) i oca bosanske historiografije (Lastrić) ustoličiti neke druge očeve ili barem braću i sinove… Najbolje sinove naših naroda i narodnosti?! Ne, ne niječem nijedan dio vareške povijesti, ali tek kušam uspostaviti relevantan red veličina.

Da, veoma ozbiljni i nerijetko iznimno kompetentni ljudi u to su vrijeme imali problem. I nisu ga mogli, znali, smjeli, htjeli… riješiti. I ima još nešto. Ja ne vjerujem da se takve stvari rade “timski”. A i kad ako se rade, mora iznad svega stajati snažan intelektualni autoritet. Rekoh intelektualni, a ne ideološki, partijski, financijski ili kakav drugi…

Što će sve, Varešani, ali i ljubitelji povijesti, pa i književnosti moći pronaći u ovoj monografiji? Možete li, ukratko, predstaviti, sadržaj?

Uh, teško mi je i ukratko reći što je sve unutra. Kad je jedan moj prijatelj za potrebe jednog svoga teksta dobio na uvid samo kazalo ove knjige sa preko 70 poglavlja, uskliknuo je: Ovo je katedrala!

A onda je u šali dodao: A ti nakon ovoga definitivno – patrijarh! Jer, kakva je katedrala bez biskupa, patrijarha…

Dakle, osim političke povijesti koja je okvir svakoj priči, druga najvažnija je rudarska i metaloprerađivačka, željezna povijest, koja je, kao što rekoh, odredila sve drugo, pa i fluktuaciju stanovništva, drvno-industrijski kompleks, infrastrukturni razvoj, povijesne mijene, arhitekturu, religiju i kulturu, pismenost, školstvo, umjetnost, predaje… Naravno, vareški je kraj i zemljopisno opisan, sa svim svojim prirodnim znamenitostima, kao i kulturno-povijesnim artefaktima.

Ali, nije ovo samo slika Vareša o njemu samome. Monografija donosi i sliku Vareša viđenu očima ne-Varešana… Da, ovo je i knjiga spomenik, i knjiga enciklopedija, i knjiga čitanka… Kutija za čuvanje uspomena.

Vareš nekad i danas: sličnosti i razlike?  Kako se “mijenjao” grad?

Grad je preživio brojne povijesne mijene. Pa i one po egzodusu stanovništva najdramatičnije kao što pad Bosne 1463., ili upad Eugena Savojskog 1697., no 1993. nije mogao, nije znao, nije htio… Usponi i padovi su sastavni dio življenja… Gdje su danas Kraljeva Sutjeska i Bobovac? Curia bani i Naše stolno misto? Teško je uspoređivati a da se ne zapadne u simplifikacije. Uostalom, cijeli je ovaj razgovor prigodni, pa nužno podložan i simplifikacijama, no najbolja usporedba je knjiga o kojoj govorim i u povodu koje sam se našalio: Nadgrobni spomenik gradu kojega više nema. Pa i ako me/nas taj grad demantira u nadolazećem vremenu, tko sretniji od mene/nas koji taj grad, a s njim tu i takvu (svoju!) Bosnu, živimo kao dio vlastita bića.

Grad mijenja ljude, ali i ljudi mijenjaju grad. Vareš je „in vivo“ primjer kako se to radi. Za kreaciju su potrebni vrijeme i kreativni ljudi, mnogo vremena i mnogo kreativnih ljudi, a za destrukciju samo nekolicina idiota. I ništa više. Pazite – ništa više! Čak ni vrijeme!

Je li Vareš dokaz one po Andriću, “mrke lepote Bosne” i danas, nakon svega i unatoč svemu?

Da, da… Hvala vam za Andrića. Andrić je sve vidio, sve znao, sve osjećao svakim djelićem svojega bića. Bio je iskonski Bosanac, živio je Bosnu i razumijevao je iznutra. Ove knjige ne bi bilo bez ljubavi za tu „mrku lepotu“ koju spomenuste. I kad je nismo potpuno svjesni ona je tu, u nama. No, ove knjige nema ni bez one druge Andrićeve, a što sam stavio u predgovor ovoj svojoj knjizi: „Čovek je dužan svome zavičaju!“

U malome, dakle, ovu svoju knjigu smatram i ispunjenjem ove Andrićeve iz priče „Smrt u Sinanovoj tekiji” s punom sviješću da su Bosnu poharale brojne nesreće, pa ipak je, nakon svega ili čak – unatoč svemu, opstajala i čuvala neku valjda samo nama razumljivu i vidljivu „mrku lepotu“.

 

1,360 total views, 3 views today

Komentariši