Divni ukleti neimari: Mostar-Stolac, juli 2019.

Rejting

1

Dugo nisam bio više od dva-tri dana u nizu u Mostaru. Puno puta sam to zamislio kao mogućnost, ozbiljno planirao ostvariti, da bi se onda svi planovi uvijek do neprepoznatljivosti promijenili u sudaru s realnošću. Kojom realnošću? Pa onom u kojoj Mostar ima sve preduvjete, tj. imao je, da bude savršeno mjesto za život. Mediteranski grad po mjeri čovjeka, taman dovoljno velik sa svojih stotinjak tisuća stanovnika da ti pruži sve prednosti gradskog života, a opet dovoljno mali da se skoro svi u njemu poznaju, žive na otvorenom, igraju svakodnevni ulični teatar, žive jug u punom smislu riječi i smijehom tjeraju nesreću od sebe. On je, k tome vizualno predivan, ambijentalan na svaki mogući način, s Neretvom, galebovima i svim vrstama mediteranskog raslinja. Drugim riječima, ima, odnosno imao je sve, osim mora. Što postane problem kad te život razmazi svakodnevnim kupanjem i životom u Splitu. O čežnji Mostara za morem precizno je pisao Predrag Matvejević u svom Mediteranskom brevijaru. Uostalom, nema većeg spomenika čežnji grada i njegovih ljudi za Jadranom od te, s razlogom svjetski proslavljene knjige. Nije ona nimalo čudna, jer Mediteran upravo završava u Mostaru, a život s osjećajem granice je uvijek takav da čovjeka vuče ka tome da spozna kako je to ne živjeti na granici. Jednu od zabavnijih rečenica o Mostaru kao kraju mediteranskog svijeta napisao je u svojoj Veneciji Vladimir Pištalo, ponudivši vječni odgovor svog strica na pitanje gdje završava Mediteran: ‘Iznad Pištalovih kuća u Zaliku’.
Drugi dio te realnosti tiče se činjenice da se u Mostaru uspostavila i druga vrsta granice, pored ove klimatološke, zbog čega mi je nemoguće boraviti u njemu, a da me ne usiše kombinacije tuge, sjete, osjećaja poraza, inercije i općenito potonuća na psihičkom planu. Oni divni trenuci dana, bilo u promatranju prirode ili arhitekture, bilo kroz susrete s preostalim proplamsajima duha grada budu jednostavno nedovoljni da se izbore s naletom onog ranije navedenog.
Zbog svega toga, svi ti planovi o nekom dužem boravku ovdje, recimo čitavu zimu, ubrzo padnu na jedan mjesec, pa na pola, pa na sedmicu, da bi se na kraju u realnosti pretvorili u maksimalno dva, do tri dana. Želja za bijegom nakon trećeg postane neizdrživa. No, kako sam odlučio završiti knjigu o Libanonu na Neretvi, posljednju sedmicu jula 2019. pokušavam provesti u Mostaru, boreći se s kriznim momentima iz dana u dan. Ovaj tekst pišem upravo u jeku najžešće krize petog dana, u kojem su se, praćeni nevjerovatnom neverom održavali skokovi sa Starog mosta i gradski derbi Pod Bijelim brijegom. Oba događaja sam, jasno je to, propustio, ponajviše zbog lošeg raspoloženja, a u slučaju utakmice zbog nevoljkosti da joj prisustvujem izložen salvi uvreda među običnom publikom, odnosno među navijačima Zrinjskog. Da je riječ samo o nelagodi među većim brojem navijača protivničkog kluba, bilo bi još u redu. Puno puta sam bio u takvim situacijama prateći Hrvatsku nogometnu ligu, međutim spoznaja o tome da na vlastiti stadion ideš kao na gostujući, samo zato što ti je ratnim nasiljem oduzet, čitav taj emocionalni kaos koji se nužno javlja u susretu s tako poznatim i dragim mjestom, jednim od najdražih u djetinjstvu, s mjestom za kojeg su bili vezani mnogi dječački snovi o istrčavanju na travnjak, koje je sada simbolički premreženo znakovima novog doba i hrvatskog nacionalizma, mjesto koje je isključivo rezervirano za jedan klub, iako i Milan i Inter, kao i Roma i Lazio, unatoč ozbiljnom rivalstvu, igraju na istom stadionu, čini nemogućim to da se na tom mjestu u takvom ambijentu ugodno osjećam. Uz sve to, još uvijek me nije napustio osjećaj ushita kad prođem Avenijom i vidim upaljene reflektore Stadiona Pod Bijelim brijegom. Potraje tek djelić sekunde, dok se ne uključi mozak, ali je tu. Točno takav je bio tu i sinoć kad sam šetajući ispred Ekonomske škole uočio svjetlost reflektora, koji su osvjetljavali zadnji trening Zrinjskog pred derbi. Velež je zahvaljujući bizarnim autogolom izgubio utakmicu s 1:0, iako ni po čemu nije bio lošiji protivnik, a za svo to vrijeme dok je trajala utakmica razmišljao sam o tome kako sam se samo jednom posljednjih godina osjećao ugodno na tom stadionu. Bilo je to prije pet-šest godina kad je Zrinjski, vođen reciprocitetom, zabranio organizirani dolazak Veležovih navijača na stadion. Tada su i nikad više ljudi slobodno došli Pod Bijeli brijeg, bez ikakvih obilježja, kupili karte i smjestili se na gornji dio zapadne tribine, na kojem je vrlo brzo postalo jasno da je navijača Veleža neusporedivo više. I nije se dogodilo ama baš ništa. Nijedan jedini incident, samo je prvi put svatko navijao za svoj klub u miru, ucijenjen tom ravnotežom straha. Mislim da je upravo tu ravnotežu straha sjajno uhvatio Bobo Jelčić u svom filmu ‘Obrana i zaštita’. 
Grad i inače živi u nekom limbu između nikad završenog rata i nikad konstituiranog mira, a u svemu tome život logično ide dalje. Sjedio sam s ljudima iz dijaspore, koji su se u svakom smislu ostvarili i mogu opušteno pristupat životu, pa opet dolaze na godišnje odmore ovdje, vođeni nekim instinktom, poput jegulja koje putuju u Sargaško more, jednako traumatizirani kao i kad su otišli. Digli su ruke od ovdašnjeg nogometa potpuno i od mnogih drugih stvari, da ne kvare sliku iz djetinjstva. Ne mogu reći da ih ne razumijem.
Na putu prema Luci, stajem minut na sred Bulevara koji je u ratu dijelio grad i fotografiram devastiranu spomen-ploču mostarskim antifašistima koji su na tom mjestu pogubljeni, a iza njih potpuno uništenu obiteljsku kuću Predraga Matvejevića. Veliki izraelski pisac, Amos Oz je u svojoj ‘Priči o ljubavi i tmini’, koja govori o svim traumama u odnosima između Izraelaca i Palestinaca, tako tipično mediteranskim, pisao o vojnoj akciji u kojoj je jednoj obitelji posječen skoro čitav maslinik, točnije ostavljena je na životu jedna maslina, kao bitna poruka za kulturu sjećanja i volju za životom. Na isti način je u svim poslijeratnim tekstovima u kojima se doticao Mostara i obiteljske kuće, Matvejević s nevjerovatnom ljubavlju pisao o staroj smokvi na trijemu i o tome kako su je namjerno posjekli. No, ona je još uvijek živa jer je iznova niknula, kako to smokva već i radi u nemogućim uvjetima. 
Stara automehaničarska radionica na Luci, jedna od onih u kojoj se zanat nasljeđuje s oca na sina, nudi ulični teatar, priču o turizmu koji izjeda stari sokak, samovolji skorojevića i nudi jednu lijepu sličicu preživjelog svijeta, sretnog u svojim minimalnim potrebama i okrenutog prema sebi. Vrijeme tu, tek stotinjak metara od Starog mosta i turističke gužve, znatno sporije teče. Kao da ih ništa od toga ne dotiče, niti im može poremetiti kontemplativni mir.
Na Neretvi srećem čovjeka sa psom, koji živi slobodno i kreće se po čitavom gradu i okolici, zatim od ušća Neretve, sve do obližnjih planina. Pun je života i neke čudne blagosti, da bi mi na kraju onako usput kad se osjetio dovoljno sigurnim, rekao da je bio u Vojnoj policiji i da im je rekao da ne može on to kad je krenuo drugi rat u gradu, onaj s Bošnjacima ‘93. U toj rečenici, ‘ne mogu ja to’, sadržano je sve ono zbog čega mi nikad neće biti jasno kako je netko mogao odrasti u Mostaru i reći u bilo kojim okolnostima da može. 
Zatim idem ka Bogdanovićevom Partizanskom groblju, mjestu kojem se uvijek vraćam kad sam tu, nestvarnom gradu mrtvih, zamišljenom da slavi život, kako je to opisao sam Bogdanović u nenadmašnom ‘Ukletom neimaru’. Osim zbog energije, ljepote, činjenice da se s njega pruža jedan od ljepših pogleda na čitav grad i činjenice da duboko poštujem vrijednosti za koje je skoro 800 Mostaraca koji su ovdje pokopani dalo živote u Drugom svjetskom ratu, za Partizansko groblje sam vezan i činjenicom da su ga fizički gradili korčulansku meštri, od kamena s Vrnika. Kad je pak kamena usfalilo, Mostarci su ga donosili sa svojih starih kuća, tako da je doista u to mjesto ugrađena duša grada. U Ukletom neimaru, Bogdanović opisuje tu mističnu ljetnu noć, duboko iza ponoći, jer su jedino tada mogli raditi zbog poznatih vrućina, odnosno simfoniju udaraca dlijetom po kamenu. Sve u ritmu kojeg je zadavao barba. Veliki arhitekt je osluškivao zvukove Mostara ispod te svoje vizije grada mrtvih i bio je siguran da je uspio u izvornom naumu, da se taj grad mrtvih gleda s gradom živih u slavu mladosti i života. Nakon svega što se dogodilo, sumorno je, te 1997. godine zaključio, da su spomenici manje bitni od ljudi te da je odustao od namjere koju je imao, da ga na tom groblju pokopaju i da se, ukoliko uopće još postoje ta dva grada te se i dalje gledaju, čine to mrtvim, sagorjelim očima. Iste godine u kojoj je knjiga u Feralovoj biblioteci u Splitu izašla, natjerao sam didu da odemo na groblje. Bilo je ovo isto doba godine, sredina ljeta, bilo mu je vruće i bilo ga je strah, kao što je već ljude u godinama strah od svega. Od zapuštenosti mjesta, od toga da ga netko ne vidi da ide šetat po ideološki suspektnom mjestu, od velike vrućine, ali je otišao sa mnom, vjerovatno jer se više bojao za mene, nego za sebe. Partizansko je bilo puno stakla, grafita s ustaškim znakovljem, zaraslo u visoki korov u kojeg su bježale zmije kad su nas osjetile, ali ipak smo se popeli do vrha i vratili. Destrukcija koje je to mjesto doživjelo bila je ravna destrukciji koja se dogodila čitavom gradu. Nije se naravno dogodila, nego smo to napravili samima sebi, ali ovako ljepše zvuči. Imajući to sve u vidu, posebno taj Bogdanovićev tekst, bilo mi je dirljivo kad mi je Borka Pavićević nakon jedne od najljepših promocija koju sam imao u njenom CZKD-u ispričala priču o njihovoj zajedničkoj posjeti Partizanskom groblju. Nisam znao da je arhitekt uopće više vidio svoj grad nakon rata, a posebno ne za okolnosti u kojim ga je vidio. Ne sjećam se više što mi je Borka rekla, je li to bila 1996. ili ova ista 1997., ali su uglavnom bili na nekoj konferenciji u Sarajevu i onda ih je jedan od dužnosnika UN-a obećao odvesti u Mostar da vide Partizansko. Došli su u tada vrlo rizičnu sredinu u džipu UN-a i uz pratnju par vojnika, popeli se na groblje, tamo dugo šutili i onda otišli. Nema ni potrebe da išta više od te šutnje znam, niti bi bilo kakve riječi išta preciznije mogle reći od duge šutnje. Sam izlazak Ukletog neimara je pak priča za sebe. Bogdanović je rukopis poslao poštom iz Beča, Predragu Luciću u Split, nakon čega je Predrag bio podvrgnut gotovo isljeđivačkom postupku na splitskoj pošti. Tamo mu uopće nisu željeli predati rukopis, nego su tražili da plati porez na njega, budući da će ga sigurno objaviti i na njemu zaraditi. Ta mala crtica o upornosti, talentu, otporu, utopiji i ljudskosti ljudi okupljenih na ovaj ili onaj način oko Ferala, danas je tim tužnija zbog Predragovog preranog odlaska. Stjecajem okolnosti, upravo ovih mostarskih dana do mene je došla fotografija s beogradske promocije Ukletog neimara. Na njoj, za stolom u CZKD-u, sjede Filip David, Predrag Lucić, Bogdan Bogdanović, Borka Pavićević i Žarko Radović. Ti divni ukleti neimari, svi koje sam nabrojao, toliko su toga napravili u posljednja tri desetljeća, na sprečavanju ratnog ludila, govorenju istine o njemu, suočavanju s prošlošću, održavanju jedinstvenog kulturnog prostora i bazičnog humanizma, da im se rijetki preostali svjesni građani na postjugoslavenskom prostoru, nikad neće moći dovoljno odužiti za sve to i za svijest o tome da nisu toliko usamljeni, koliko im se u vlastitom društvenom okruženju činilo. Pored toga, tolika koncentracija kreativnosti i talenta za istim stolom se toliko rijetko sreće i spoznaja da je od njih živ još jedino Filip David, bolnije od ičega svjedoči o nestanku jedne civilizacije, daleko superiorne ovoj koja je nastala na njenim razvalinama. Na groblju srećem dvoje mladih Španjolaca, bezbrižno zaljubljenih, koji su došli na godišnji odmor u Mostar, Sarajevo i duž dalmatinske obale. Iz Madrida su i skoro ništa ne znaju o mjestu na koje su došli, ali ih vidno fascinira. Pričam im o Bogdanoviću, o posljednjem ratu i egzilima, o kulturi sjećanja i zaborava i vidim na njihovim licima potpuno nerazumijevanje. Logična pitanja o tome zbog čega smo ratovali, iako isto izgledamo i govorimo, samo nadiru, a na njih ne znam kako da im odgovorim. Pričam im zatim o sefardskoj zajednici, o kojoj jedva da su čuli, pa mi zatim pričaju o tome kako o španjolskom građanskom ratu znaju malo ili nimalo, kako im nitko ni u kući, ni u školi nije pričao o tome i kako misle da je svakako puno zdravije i bolje tako. Slušam ih i vidim nas upravo iste takve, blaženo naivne, iz osamdesetih godina, uvjerene da nema povratka na staro i da se svijet nužno kreće ka boljoj budućnosti. Na trenutak im pokušavam objasniti pogubnost te zavjere šutnje, ali vrlo brzo odustajem, jer se jednostavno ne možemo razumijeti, a nema smisla da ih gnjavim sa stvarima koje ih se zapravo ne dotiču. Kako im reći da čovječanstvo ne postoji bez sjećanja, a da me doista čuju? Dolazi zatim bračni par iz Novog Pazara, ona je rođena Mostarka i s nekom lijepom tugom gleda rodni grad, pa odlazim da ih ne ometam u miru koji je evidentan. 
I konačno, Stolac. Prvi put idem u taj gradić nakon rata, na Slovo Gorčina, iako sam nebrojeno puta prošao magistralom kroz Čapljinu. Dan je tipičan ljetni, nepodnošljivo je vruće u južnoj Hercegovini, čuju se samo cvrčci koji obožavaju tu podnevnu žegu, osjeća se miris smokava, a Stolac tako sakriven među brdima i na korak od mora, u punom smislu riječi spava, zaboravljen od svih. Idem magistralom, iako je duže, jer se volim vozit uz Neretvu, a ne kroz planine, pa prolazim kroz Šuškovo selo i Bobanovo naselje, te spomenike nacionalističkom ludilu i eksperimentiranju nad ljudima. Tuga Stoca je sveobuhvatna. Parkirao sam odmah kraj nekadašnje tvornice koja je bila logor za Bošnjake ‘93. godine. Energija gradića je sumorna, bez obzira na ogromnu količinu ljetne svjetlosti. Sve se u Stocu raspada, od socijalističkih zgrada, do starih kuća u centru koje će vjerovatno ostati zauvijek ovako napuštene. Samo nova crkva, nastala dogradnjom robne kuće i središnja džamija odaju neko novije ulaganje. Pitam ljude za Šipad, tu davno zaboravljenu riječ iz djetinjstva. Troje-četvero nemaju pojma što ih pitam. Očito su se doselili u Stolac nakon etničkog čišćenja. Sljedećih pak dvoje ljudi su starosjedioci, znaju što ih pitam i precizno me upućuju na mjesto. Govorim pred nekoliko desetaka ljudi, među njima su mnoga draga lica. Imam dojam kao da smo neka sekta u katakombama. Jedni druge hrabrimo, pokušavamo ignorirati sve ono što nas okružuje, nasmijani smo, jer život ipak ide dalje. Pričam poslije s Milom Stojićem, čovjekom koji je u eseju ‘Mostar, post mortem’, napisao neke od najdirljivijih redova o Mostaru i tome što je preživio devedesetih. Drago mi je da ga vidim u zavičaju, samo što ne ide kući. Nema više kome otić, ali obojica znamo da nije samo to, samo što ja ne inzistiram, a i zašto bi. Dovoljno je da je Mile tu i da piše. Teško je da postoji netko tko je za savjest bosanskohercegovačkih Hrvata napravio više od njega. Ne vjerujem da mu je to bitno, jer sve što je pisao, piše iz srca. Upravo kao ‘Hatidžu’, čije mi višejezično izdanje poklanja na rastanku.
Sjedam u auto i krećem nazad prema Mostaru, vani je preko 40, otvorio sam širom oba prozora, nemam se snage zaustavit u Radimlji da zagledam stećke, ali na kružnom toku u Čapljini, s maestralom dopire miris mora. Nema nigdje nikoga, zaustavio sam se i udišem sol, pa konačno krećem nazad ka Mostaru, ka granici, dok puštam Rundekovog Šejna: ‘Ja cijeli život sanjam, kako odlazim uz rijeku, starim parobrodom koji vozi sol. I nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav, tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata. Da sam Šejn’.  

P.s. Autorica prve fotografije je Vesna Pavlović, a posljednje Adrijana Vidić.

1,070 total views, 7 views today

Komentariši