Bora Ćosić je Slobodanu Miloševiću rekao odlučno NE!

PIŠE: Jasmin Agić

 

Kada je u programu ovogodišnjeg Bookstana objavljeno da će jedan od gostiju biti proslavljeni srpski, hrvatski i jugoslovenski pisac Bora Ćosić niko nije očekivao da će taj gospodin, u poznim godinama, oduševiti publiku svojom erudicijom, briljantnim i britkim umom i osjećajem za humor. Bora Ćosić, pisac koji se opasno primakao desetoj deceniji života, zasjenio je u svom nastupu mlađe i eksponiranije literarne kolege pokazujući rijetko viđen šarm i sposobnost da pravi analogije u kojima se biografske činjenice spretno dovode u vezu sa svijetom njegove književnosti.

U Sarajevu je Bora Ćosić boravio kao gost festivala književnosti na kojem je promovisao jubilarno izdanje kultnog romana Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, objavljenog prvi put prije okruglo pola vijeka. Taj je roman, prisjetio se pisac u razgovoru sa Kristinom Ljevak, napravio pomutnju u tadašnjoj beogradskoj književnoj čaršiji a njegovi „umjetnički produžeci“, pozorišna predstava i film, našli su se na udaru onovremenih cenzora. Uz mnogo smijeha se prisjećao sudbine filma koji je proslavio njega i režisera Batu Čengića, a činjenica da nikada nije bio prikazan u jugoslovenskim bioskopima stvorio je oko njega auru zloglasnosti.

Ipak, priznaje da roman nije imao takvih otpora a ubrzo nakon objavljivanja nagrađen je NIN-ovom nagradom, tada najprestižnijim jugoslovenskim književnim priznanjem. Ne treba sa tolikom strogošću suditi o socijalističkoj Jugoslaviji u nekoliko je navrata poručio, dodajući kako je crni talas u umjetnosti mogao biti moguć samo u socijalizmu jugoslovenskog tipa.

Kada čovjek ima šta za reći

Govorio je Bora Ćosić i o svojim pozamašnim godinama i neobičnom genetskom naslijeđu objašnjavajući kako vitalnost duguje sklopu neznanih porodičnih uticaja navodeći kako su njegovi preci običavali živjeti preko devedeset godina što u najdoslovnijem tumačenju njegovih životnih prilika znači da mu ostaje još mnogo godina života.

Publika se smijala njegovim dosjetkama diveći se umijeću jednog starca da zabavi auditorij kalamburima i dosjetkama, ali svaki put kada bi smijeh utihnuo, unutrašnjim sluhom istreniranog glumca, Ćosić bi nastavljao govoriti o važnim temama iznoseći zapažanja o ljubavi, smrti, književnosti i historiji. Tada bi dvoranom odjekivao tajac jer jasnoća misli i preglednost izražavanja bili su neoboriv dokaz kako je riječ o govorniku koji ima šta za reći, a ono što je bila tema njegove besjede, odražavala je bogato životno iskustvo i veliko znanje.

Dolazak demokratije u Jugoslaviju, koncem osamdesetih godina prošlog vijeka, Bora Ćosić nije dočekao sa oduševljenjem. Dapače, bio je jedan od rijetkih koji je razumijevao da nacionalizam koji dolazi uz toliko željenu slobodu nosi jednu ubilački nezaustavljivu energiju, a kada se iz beznađa socijalističkog birokratizma počeo kao simbol novog vremena uzdisati „novi srpski vožd“ Slobodan Milošević, odlučio je politici i ideologiji tog novog „srpskog mesije“ reći odlučno NE!

Beograd i Srbiju napustio je ostavljajući iza sebe cijeli svoj život, a napuštajući grad svog djetinjstva i mladosti bio je ubijeđen kako je to jedini način da pruži otpor zlu koje se uzdizalo iz svake pore tada već dobro bolesnog srpskog društva. Prisjećajući se svog odlaska „na zapad“ nije mogao da ga ne učini pomalo karikaturalnim i komičnim i na oduševljenje publike samo je kratko rekao da je Beograd „napustio u autobusu“.

Uskoro će napustiti i svoje privremeno sklonište u Rovinju nastanjujući se, kako će se ispostaviti, trajno u Berlinu a na prilike u svojoj bivšoj zemlji gledao je neblagonaklono. Užasavao se nacionalizma posebno oštro kritikujući „prevrat srpskog društva“. Tu opčinjenost Srbije svojim vođom Slobodanom Miloševićem objašnjavao je kao nepriličnu zaljubljenost djevojčureta. „Čak se i najpametnija djevojka ponekad zaljubi u idiota“, govorio je Ćosić, a njegovo rezignirano lice nije dozvoljavalo da se čovjek nasmije ovoj domišljatoj metafori.

Oličenje dostojanstva književnosti

Srpski nacionalizam i režim Slobodana Miloševića, koji će zemlju otjerati u materijalnu i duhovnu bijedu, Bora Ćosić nije samo kritikovao u svojim tekstovima. Angažirao se na nekoliko različitih frontova govoreći kako još uvijek pamti polemiku koju je vodio sa Peterom Handkeom. Taj njegov tekst, objavljen u njemačkoj štampi, ostao je upamćen po svojoj logičkoj snazi i svjedočit će o odlučnosti čovjeka spremnog žrtvovati sve kako bi svijetu objelodanio istinu.

Bora Ćosić uvijek je bio svojeglav i odvažan ali nikada prgav i bezobrazan. On je prkosio svojim pisanjem provocirajući tabue i etablirane vrijednosti. Takvu narav pokazao je i u romanu koji ove godine slavi pola vijeka postojanja, dakle zlatni pir bračnog života sa svojim čitaocima. Bilo je u tim godinama združenosti ushićenja i razočarenja, beskrajne ljubavi i zlurade mržnje, podrške i prebacivanja, odobravanja i sumnje, ali nikada nije bilo nepovjerenja, jer pisanje Bore Ćosića je uvijek bilo iskreno i neposredno. U svim svojim knjigama pisao je o sebi i svojim razmišljanjima ali nikada tako luđački istinito kao u Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji.

Bora Ćosić je u Sarajevo donio dašak jednog prošlog vremena, a strpljenje s kojim je odgovarao na sva postavljena pitanja, način na koji se odnosio prema svakom svom čitatelju željnom da upozna „slavnog pisca“ nešto je što će pamtiti oni koji su imali privilegiju upoznati ga u nekoj svakodnevnoj situaciji, daleko od pozornica festivala na kojima su postavljana ozbiljna pitanja i davani još ozbiljniji odgovori.

Bora Ćosić je svojom pojavom i svojim odnosom prema ljudima veliki pisac, gospodin starog kova kojem je važniji razgovor o poetici nego besmislena boemska pijanka. Bora Ćosić je oličenje dostojanstva književnosti kakvo danas rijetko gdje srećemo, a njegov život bogat sudbonosnim odlukama i istinskim disidentstvom trebao bi biti uzor onima koji teže osvajanju duhovnih veličina.

343 total views, 7 views today

Komentariši