Emina Žuna : Konačni sud


Emina Žuna

Konačni sud

 

Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.
Dostojevski
 
Bogu će trebati oproštaj od mene.
pronađeno na zidu u Auschwitzu (via Elie Wiesel)

 

 

Justa je imala dovoljno dokaza protiv Boga. Čekala je samo da umre pa da ga izvede pred sud.

 

Gasna komora (dokaz br. 23455)

 

Ispred Czeslawe je išla pognuta žena s troje djece. Djeca su bila mala; najstarijem dječaku je moglo biti šest godina, a najmlađe je žena nosila u naručju. ”Mama, mama, kud idemo?”, zapitkivao je dječak, a ona ga je, preplašena, ušutkivala. Govorio je poljski, jezik kojim je govorila i Czeslawa i čije su se riječi na tom mjestu oprezno i šapatom razmjenjivale. Dok je onaj drugi jezik bio je bučan i urlao je sa svih strana, prijetio, katkad udarao. Za nekoliko mjeseci od dolaska Czeslawi je uspjelo da ga razumije – barem onih nekoliko komandi koje su joj upućivali dok bi ribala barake ili prala uniforme. Ali srce bi joj opet svaki put zadrhtalo i sjetila bi se kako je na početku čuvarica istukla jer nije razumjela ni riječi od onoga što joj je izrežala. Bol joj je šiknula tijelom, zapeklo ju je u ustima i svijet joj se zamračio. Kad se povratila, stajala je ispred objektiva i čudila se što je slikaju takvu, krvavu i uplakanu. Majka ju je poslije toga milovala po glavi i tješila. Jer  Czeslawu je tada još sve boljelo i sve je osjećala. A onda je prestala. Brzo nakon što su odveli majku.

”Mama, reci mi kuda idemo?”, plačljivo je navaljivao dječak. Bili su skoro pred ulazom i Czeslava ga je uzela za ruku i povela. Ona je od početka znala kuda idu. Unutra su već bili natiskani ljudi, najviše starci, žene i djeca.

”Ne brini, sve će biti brzo gotovo”, rekla je dječaku. ”Hoćeš li da čuješ jednu priču?”, upitala je, a onda ga zagrlila i privukla njegovu glavu svojoj. ”Zatvori oči”, zapovjedila je dok su oko njih ostali ljudi izbezumljenih pogleda.

Dječak je poslušao, a Czeslawa je započela priču o djevojčici koja je voljela da se igra s lutkom Agatom i bere perunike. O djevojčici koja je svako jutro hranila kokoške i željela da postane učiteljica kad naraste. Samo što nije imala vremena.

 

Czeslawa Kwoka (1928-1943) jedno je od 1,5 miliona djece koja su ubijena u Holokaustu. Djeca su, zajedno sa starcima i trudnicama, predstavljala kategoriju s najvećom smrtnošću u logorima. Zbog nedovoljne fizičke snage nisu koristila za rad, pa su ih najčešće odmah slali u gasne komore. Ostala su služila za medicinske eksperimente, a nacistički doktori naročito su voljeli blizance. Czeslawa je ostala upamćena po svom portretu koji je napravio ”logorski fotograf” Wilhelm Brasse i koji se danas nalazi u Auschwitz – Birkenau muzeju. Brasse, koji je također bio Poljak, pričao je da nikada nije zaboravio lice preplašene djevojčice koju su čas prije fotografisanja istukli jer nije razumjela instrukciju na njemačkom.

 

Vlak (dokaz br. 5667889)

 

Madina je išla dugo, predugo, toliko dugo da se nije sjećala da je ikada duže hodala. Noge su joj se toliko ukočile da ih više nije osjećala. Prvo su je počele žuljati cipele, a onda joj je bol počela sijevati u tabanima i sjeći je po koži. Na čarapama se pojavila krv. Htjela je pokazati mami, ali vidjela je da se mlađa braća stiskaju uz nju pa je odustala. Zapitala se kako je tek njima. Jedan je imao tri godine, drugi je još bio beba, a ona se kao starija sestra nije smjela žaliti. Tako je razmišljala Madina udišući bol i gutajući suze, i maštala kako bi bilo da se pred njima odjednom stvori leteći ćilim.

Prekrasan, veliki leteći ćilim na koji bi svi mogli stati. Onda bi ćilim uzletio visoko, visoko, iznad svih tih hladnih šuma i mračnih zgrada, i letio bi, letio noseći Madinu, njenu majku, sestre i braću daleko, daleko… Doletjeli bi do kuće, koja bi bila prazna i čekala samo njih. Unutra bi bilo toplo i čisto, a kreveti bi imali meke jastuke, sa mnogo deka i jorgana. Svi bi legli i dobro se umotali. A prije toga bi se okupali, jer bi u kući bilo čiste vode, sapuna i šampona. Onda bi zaspali, čisti i mirisni. I niko ih ne bi tjerao niti bi se derao na njih. Spavali bi koliko žele, možda svu noć i naredni dan, i probudili bi se tek druge noći. Jer toliko su bili umorni i pospani. Ćilim bi ih sve vrijeme čekao, a nakon buđenja opet bi se popeli na njega i poletjeli. Visoko, visoko… Toliko visoko da ih ne mogu ugledati smrknuti ljudi koji su ih te noći natjerali da se vrate.

Madina više nije mogla hodati. Htjela je samo spavati. Spavati.

Onda je odjednom bljesnulo svjetlo, začuo se prodoran pisak i ugledala je Damsu, svoju najbolju drugaricu, koju su ubili zajedno s cijelom njenom porodicom. Zato je majka rekla da moraju pobjeći, da i njih ne bi ubili. I od tada hodaju. Stalno i bez prestanka hodaju.

Damsa se smijala i mahala. Madina joj je krenula u susret.

 

Madina Hussiny (2011-2017) je djevojčica iz Afganistana, koju je u novembru 2017. godine udario vlak dok je s porodicom prolazila kroz Hrvatsku. Prema svjedočenju njenog starijeg brata Rašida, Madina je zajedno s majkom i još petero braće i sestara već dva sata prolazila kroz Hrvatsku kad ih je presrela hrvatska policija i uputila nazad prema granici sa Srbijom. Djeca su bila preumorna da nastave put i molili su policajce da ih puste da se odmore – ali oni su se oglušili. A niko ih nije upozorio da putem kojim hodaju tako dugo prolazi vlak.

O Madini je ostalo zapisano: ”Uvijek se smijala, uvijek. Svi su je voljeli. Pričala je mnogo i brzo, ali nije bila dosadna, bila je slatka”.

Hrvatske vlasti do danas negiraju odgovornost za Madininu smrt.

 

Granata (dokaz br. 4635082)

 

Rasim je maloprije kroz prozor ugledao psa, ali kad je istrčao, pas je nestao. Dedo mu je pričao da su prije rata imali cuku Garu, koji je negdje otišao kad je počeo rat. Nisu ga imali čime hraniti. Jednom je upitao dedu hoće li se Garo vratiti, a on se prvo nasmijao i odmahnuo glavom, a onda ga je pogledao, uozbiljio se i rekao: ”Sigurno hoće, Garo je ko Lesi, a Lesi se uvijek vraća kući.”

Rasim nije znao ko je Lesi, ali od tada je stalno provjeravao ima li Gare odnekud. Zamišljao je da jednog dana samo izađe iz kuće i ugleda ga kraj klupe, ili tamo kod šupe, gdje mu je kućica. Jednom ga je i sanjao.

 

Izašao je da se igra autićima. Vozio je svoj crveni vatrogasni kamion: brmb, brmb, i prestizao je sve druge aute, brmb, oklopno vozilo, brmb, olupinu tramvaja, brmb, jurio je da ugasi požar na zgradi koju su zapalile granate… A onda je odjednom osjetio nešto toplo na glavi. Pogledao je iznad sebe i ugledao Garu kako ga liže po kosi. Utom se probudio.

 

Mama je rekla da djeca stalno ginu i zato nije smio nigdje ići. Samo bi ga katkad pustili malo u dvorište, a najdalje što je išao bilo je u park kad je bilo primirje. Ali ponekad bi se iskrao vani, kao tog dana. Bio je tužan zato što je stalno bio sam. Nije bilo djece s kojom bi se igrao i život bi mu bio mnogo lakši da je imao barem cuku. Jedini drug bio mu je dedo, ali i on je bio na liniji. On bi ga ponekad uzeo u krilo i pričao mu kako je bilo prije rata. Neke stvari su mu se činile nevjerovatnije od bajki koje mu je mama čitala. Na primjer ona da se prije rata moglo svuda ići i da granate nikad nisu padale. Hrane je bilo koliko hoćeš, svaki dan bi mogao jesti makarone sa sirom, svoju omiljenu hranu. I slatkiša je bilo. I voća, bombona, sladoleda… Svaki dan bi mogao jesti čokoladu! A on je čokoladu okusio samo jednom u životu. Nikad nije probao ništa slađe i zaplakao je kad je pojeo. Nikako mu nije išlo u glavu da je prije rata čokolade bilo toliko da se mogla jesti svaki dan! Niti da je postojao zoološki vrt u kojem su živjele životinje. One puno jedu i lav može pojesti cijelu kravu, rekao je dedo. A otkud im tolika hrana? Oni nisu mogli hraniti ni Garu, a cuko jede puno manje od lava!

Dumao je tako Rasim, kada je u blizini nešto šušnulo. Pomislio je da se vratio Garo pa je potrčao prema šupi. Tada se zrak prolomio i za tren je sve nestalo u dimu i prašini.

 

Rasim Karić (1991-1995) samo je jedno dijete od 1.600, koliko ih je poginulo tokom opsade Sarajevo. U knjizi Djeca Sarajeva, osim imena djece i načina na koja su poginula, ponuđen je i kratak, shematski opis njihovih ličnosti i interesa. Tako za većinu djevojčica piše da su se voljele igrati lutkicama i skupljati salvete, dok su dječaci igrali nogomet i bili omiljeni u društvu. O malom Rasimu piše samo da mu je omiljena igračka bio kamion. I to je sve što o njemu znamo danas. Pravo sjećanje na sve ono što je bio u svom kratkom životu, kao i ono što je mogao postati, čuvaju samo njegovi najbliži.

 

Justa, pravim imenom Justina, imala je dovoljno dokaza protiv Boga. Čekala je samo da umre pa da ga izvede pred sud. Počela je da ih skuplja nakon što je izgubila  dijete, a tome ima šezdeset godina. Svog malog anđela, kojeg je sunce grijalo tri godine i koji se odjednom razbolio i umro. Bez objašnjenja. Anđela koji u svom kratkom životu nije ni pomislio, a kamoli uradio nešto loše. Justa je na početku još zazivala Boga, molila mu se i ulagivala. Tražila je od Njega utjehu. Nešto što bi je uvjerilo da je smrt njenog djeteta ima smisla. Ali kako se On nije javljao tako je Justu ispunio prvo bijes, a onda odlučnost. Bog nije odgovarao, jer nije imao šta reći.

 

Jer kako bi se mogla opravdati smrt djeteta? Nakon što je to shvatila, za nju nije ostalo ništa osim mrtve djece. Mučene, silovane, ubijane, zlostavljane, sakaćene, izgladnjivane djece. Djece koja su patila. Iz dubine duše osjećala je nevinost njihovih želja i naivnost njihovih pogleda. Dobrotu koja nije imala vremena da se iskvari i postane po mjeri svijeta. Ponekad ne bi više mogla izdržati i smrt bi joj se učinila kao jedini izlaz. Ali znala je da se ne smije ubiti, da bi Bog to mogao iskoristiti protiv nje. Pred Njega je morala izaći što čišća, što dostojnija svojih malih slučajeva. Kojih je odavno bilo i previše, preostalo joj je samo da umre pa da Ga napadne njima. A tada je bilo izvjesno samo jedno: Bog neće imati nikakve šanse.

 

 


Posvećeno tatinom bratu, Muhidinu Žuni (1954-1958), dječaku kojeg je sunce grijalo četiri godine i od kojeg je danas ostalo samo ime

 

467 total views, 3 views today

Komentariši