Omer Ć. Ibrahimagić : TREBALA JE BITI KATARZA

Omer Ć. Ibrahimagić

TREBALA JE BITI KATARZA*

 

Divinum dare, humanum accipere.

                                                                                        (Božanski je davati, primati je ljudski.)

 

Nebo kao da se skanjuje onkraj linije, čvrsto dijeleće od dojučerašnje tvrdline zemlje. Naleglo je na nju preplavljenu, naumilo da je potuši i zatomi. Ni Sunce se nije nasmijalo jer i ono, u strahu da ga povodanj ne sustigne – ne proviruje. Kiša se u izobilju prosijava kroz oblake i maglu, cijedeći iz narogušenog svoda sve novu i novu burad nebesku. Čeznutljivo se ufamo da bi se spremnici vode mogli isprazniti, i kijamet pretvoriti u nafaku. Gotovo eruptivno nas ispunjava bojazan od nastavka zato što golgota po kojoj plovimo izgleda posve definitivna za običnike. Pitanje je samo jedno:

– Je li dragi Bog misli isto kao i mi?

 

Veslamo. Upiremo tim oblim pomagalima o mreškastu površ vode kojoj tu nije mjesto. Probijamo je udruženom snagom, trudimo se da je nanovo učinimo našim sužnjem, već kako smo u školi kroz godine naučili. Sve izgleda previše mirno, kao u onim posebnim, a izdvojenim scenama što reklamiraju filmove strave i užasa, u dugim švenkovima neobjašnjivog spokoja,  prije nego što se zaledi trenutak, a scenarij nas prestravi. Začudo, u pravom smo ćorsokaku, a samo je voda oko nas. Sokaci su ispod nas, preplavljeni. Uplašeni čekamo da se iz amorfnih i novonastalih dubina iznenada pomole čudovišta krcata zlom. Međutim, njih nema. Zlo se krši na nas, kroz pukotine neba, i ne možemo vidjeti ale već samo nepregledno sivilo koje slojevito pritiska tlo. Nenavikli, pokušavamo da nemani zamislimo i postavimo u naš vizir, ali nam ni to ne polazi za rukom. Rukama danas samo veslanje ide. A noge bi, da je do njih, već šepale.

Već smo evakuisali nekoliko porodica i prebacili ih na sigurno. Nismo pitali za njihova imena niti smo tražili bilo kakvu počast za pomoć, poklonjenu mufte. Sve smo obavili „na crno“, bez dozvole ili klimoglava imaginarnog šefa kriznog štaba ili rukovodioca civilne zaštite. Vodili smo se pojedinačnim osjećajima koji su bili gotovo isti: dobrota treba rušiti granice među ljudima, bez obzira na zlo što iznova pravi dar-mar. Nismo ispostavljali fiskalne račune – niko nas tako nije naučio. Tek nas je Una-ljepotica, na vrijeme podojila svojom sedefli vodom, mlijekom sedrenim i bistrim bistrinama. Uvukla nas u svoje limane, naučila nas da znamo kako je biti obgrljen i oplemenjen. Zato ne umijemo drugačije, sve i kad bi morali – kako su to za ovaj vakat planirali naopaki ljudi.

 

Baš je lijepo kada motor radi i sam pokreće čamac. To je blagodat za naše olovne nadlaktice koje od jutros ne prestaju u vodu ubadati. Sada tečno gorivo gura gumenjak – mi samo upravljamo. No, okoliš je prepun iznenađenja, tajnovit i stran. Zato uglavnom treba veslati, ne poznajemo tlo ispod površi i ne znamo šta krije od naših očiju. Gledamo, očuđeni. Tamo se naherila štala, tamo raskriljena krošnja proviruje kroz vrh vodenog ogledala, ili to možda vreba dimnjak koji je koliko juče ispuštao dim. Čudnovato, ovdje je čak i metafizika gotovo posve jasna: kroz fiziku i kroz lingvistiku.

 

Dosjetim se. Prije nešto više od tri sedmice prozujio sam automobilom, otprilike, ispod vodene tačke na kojoj se sada nalazimo. Zaustavili me policajci, nešto niže, dolje  na putu, ali i tada nizvodno, biće baš tamo gdje vidim vrtložište. Kaznili su me zbog prebrze vožnje, meraklijski, naročito kada su vidjeli da sam Krajišnik. Odmjereno mi odmjerili kaznenu mjeru. Šezdeset na sat je iznosio dozvoljeni broj, a ja sam vozio 68. Pokušavao sam se izvući na onih tolerirajućih 10 kilometara viška, ali nije pomoglo.

 

U Bihaću sam, nekoliko dana docnije, uredno platio globu. Nije mi prva, nije ni posljednja – jasno znam. U problemu sam, očito je. Čovjeka najednom povuče ta brzina, ali je najljepša kada je u rijeci koju poznaješ kao ljude sa porodične fotografije. Na cesti je to nekad prednost, a nekad mana, mada sam je obično malčice prebrz iako sve oko sebe uvjeravam da se tako čuvam od ahmaka. Asfaltni put je najčešći medij kojim se prebacuješ od tačke A do tačke B. Eh, kad bi se moglo voziti samo kroz vodotokove i stizati gdje treba, gdje bi nam bio kraj.

 

Cako nas nagovara da skrenemo lijevo, tamo između vrhova tuceta joha, jer se nešto pomiče na sljemenu kuće koju naslućujemo između povijenih grana. Poslušamo ga, njegov instinkt je tačan poput vremenske prognoze starog Borisa Koljčickog. Doveslamo. Na krovu „sakrivene“ dvospratnice sjedi dvoje staraca. Izgledaju sasma pusto u krajoliku koji ih uramljuje u kijametsku sliku. Kada nas vide, ustaju, drhtavih nogu, smiju se u svom jadu, a baka još i zaplače. Onda kratko aplaudiraju od navale iznenadne sreće, kao raja sa tribina kada domaći tim zabije gol. Ne osjećamo se baš kao centarfori, više kao radnici bez dozvole jer smo stigli gotovo u potpunoj tajnosti. Ipak, svakim svojim damarom znamo da smo tu prije svega kako bi nekoga odbranili i sačuvali.

 

Starci su prividno na suhom, na dvadeset kvadrata nepoplavljenog krova. I to je ona prijeko potrebna sreća u nesreći. Odmah mi padne na pamet da vjerovatno ne znaju plivati i da smo baš stigli na vrijeme, treptaj prije konačnog prelivanja njihovih života. Jer, voda je osvojila i drugi kat kuće pa stigla do u horizontalni oluk. I tamo radi što nikada nije. Stoji i šumi. Iako je kroz njega uvijek samo prolazila kako bi izašla kroz vertikalu, danas jedva naziruću u mutnini. Sada se ugnijezdila i kao da se ne misli pomicati u skoro vrijeme.

 

Baka je crnom maramom zagrnuta, u čvor svezanom negdje oko Adamove jabučice koju samo naslućujem. Niz lice, sviklo na plač i lelek, crtaju se putevi suza. Potom silaze niz vododerine od bora i spuštaju se sve do brade. Tamo se slivaju u jednu veliku tačku i sa podbratka padaju na crijep, prije toga joj povremeno udarajući o koljena, rasprskavajući se. Bakine oči su vlažne, vodnjikave, a kako i ne bile. Gdje god da pogledaju – vodu vide, pa vodi i sliče.

 

Djed ne plače. Sivi zubi, smeđe oči, bijeli brkovi. Prošaran, što od studeni, što od belaja – a sav požutio u licu. Igraju mu obrazi, ali suze ne vidim, ni „radosnice“ čak. Odviše su ga duhan i nevrijeme u kojem živi osušili i impregnirali da bi mogao oplakati sudbinu. Ipak, više zbog bake pazi da mu oči ne ispuštaju slanutke. Jer, ako bi on zasuzio, onda bi i ona znala da im je odzvonilo zadnje zvono. Posljednji put je zaplakao kada im je sin jedinac, nekako s jeseni 1995., poginuo na Ozrenu. Zato se, k'o đoja, i veseli što smo tu i svako bi namislio da je nepogrešivo znao kako će spas stići na vrijeme. Sve u želji da ohrabri staricu koja i dalje zapomaže, ne prestajući jadikovati. Jer, huda, misli da ćemo ih ostaviti na cjedilu, sada, kada smo stigli tako blizu, nadohvat našim veslima.

 

Čamac se zariva u samo dno krova, a pramac miluje crijepove, lomeći ih nekoliko, uz šuštaj. Voda leluja nalik vrućoj sutliji i mi, smjerno i pažljivo, pokušavamo pomoći vremešnicima. Prihvatamo ženu za ruke, teturajući po krovu poput pehlivana, pa je podižemo. Ona se, posve osvojena strahom, trza, nesvjesno nam odmažući. Na sreću, odmah je potom, pomognuti vještinom i dobrom formom, „na tri-četiri“, sinhrono spuštamo u čamac.

 

Domaćin ulazi sam, opirući se o ruke, prebacujući okamenjene noge, jednu po jednu, u čvrstinu gumenog plovila koje podržava rijeka, novonastala od nevremena. Othukuje, ovaj put siguran da je na sigurnom. Smiče šajkaču, briše čelo rukavom od abe, pa ponovo nabija kapu na glavu, duboko, do iza uški savijenih poput kifle. Stidljivo zatraži cigaretu. Dajemo, jednu od rijetkih neovlaženih u našim košuljama. Duhan se, za tili čas, razgorijeva među njegovim prstima i usnama. Ponovo se puši dim tik iznad kuće u kojoj je stanovao. Ali, odžak je mokar i samo je žar na vrhu cigarete biljeg da je tu neko k'o je živ. I može biti življi.

 

– Odakle ste djeco?- pita starica, kako i treba.

– Iz Bihaća, majka! – k'o jedan odgovaramo.

– Iz kojeg Bihaća, djeco?

– Jednog i jedinog.

– Iz onog „pravog“ Bihaća.

Najpravijeg što postoji.

– Onog na Uni.

– Na Uni, nema gdje drugo biti.

– A ja sve mislila kako su nam „naši“ stigli u pomoć! – čudi se starica, odjednom nekako razočarana, a domaćin balansira očima nad koje su se nadvile obrve baš poput ove tmuše nad dobojskom Gradinom. Uzdahne duboko, ne bi li ga starica čula i razumila pa razliva pogled, sve uz nju-niz nju.

– Pa mi smo, majka, ti tvoji „naši“, a sad smo i svoji! – govori Mijo, nagnut nad pramac.

– A ja mislila, „naši naši“, iz Banjaluke!

– Prećera ga ti, Gospava, baš ga prećera! – ne mogavši više šutjeti, sriče djed kroz suha usta i naginje se nad glavu joj, tako da ga ona dobro čuje. Potom se namršti, kao statist u filmu gdje išaret uvijek donosi više od izgovorenog, a baka zakuje kao da je odjednom potrošila sve riječi što ih je za života naučila.

 

Veslamo. Smjestili smo još dvoje ljudi u čamac i sada se vraćamo u bazu. Provizorni prihvatni centar je na uzvisini, a ljudi su se sami organizovali. Smislili da je najsigurnije oko tvrđave, a gdje su tvrđave nego na brdu. Tamo sam se ispeo kao učenik osnovne škole, ono kad smo zastali radi odmora na putu za Kuću cvijeća. Istina, Beograd je danas puno bliži Doboju nego što je bio tada, ili tako bar misle ljudi koji ga nastanjuju. Tvrđava je ljepša, ukamenjenija, starinskija. Izgleda sigurno, poput utočišta za beskućnike. Suha čestica u kijametu. Čak se čini puno čistijom nego kada sam bio dijete.

 

Neki od unesrećenih su smješteni po okolnim kućama, neki u prostorijama nekadašnjeg supermarketa, neki su primljeni u džamiju i doksat. Tamo je sigurno i bez vlage, a komšije kuhaju kafu i čaj, donose čimbur i halvu, limunadu i toplu preobuku, već šta ko ima i kako ko uzmogne. U blizini je i bolnica, prava pravcijata, a nepotopljena. Za stare i nemoćne prijeko potrebna pomoć, iako je najviše pothlađenih. Sunca ni na vidiku, hladi nas i ledi nekakav opominjući vjetar, a sa radija, nakon što pristanemo u podnožju i ispustimo naš poluživi tovar, saznamo da su stradali Maglaj, Orašje, Bijeljina i Tuzla.

 

– Boga mi, kad sam vidio da nemate uniforme pomislio sam da ste oni „Lionsi“ iz Tuzle. Ma, pola ruke bi’ dao da je tako – do lakta. Oni čine dobročinstva svima i svukuda, ne gledaju ni vjeru, ni ime, ni korist. Vjerov'o sam kako samo oni mogu pomoći. I vojska, jakako, da i njih ne zaboravim. I vojska je uvijek tamo gdje je belaj. Sumnjivo je meni bilo već prošle godine, ono kad je Hercegovina gorila. Pa nam Hrvatska posla kanadere da gase. Gledao sam na televiziji RS, i mi smo to prikazivali, nego šta nego da smo prikazivali! Šta god govorili i kol'ko god nas dijelili, ipak je ovo jedna država, jel’ tako?! Jedan je moj rođak, vidovit čovjek, još tada prognozirao da se ovo neće zaustaviti samo na požarima. Znači, ovo je sad druga nevolja! Šta li će biti treća? – lamentira djed, sad već glasnije i sigurnije: može mu se.

 

– Kakva treća, ne bilo je! Ovo je i druga i treća!- ispaljuje Mijo, veslajući, dahćući i hvatajući vazduh što mu stalno fali. Cako se smije i odobrava, a ja se navezujem na kanafu od dobrih misli. Fako i  Mrki samo veslaju. Čine se razboriti. A poznavajući ih, znam da im u dušama igra kao da je sama treperava trepetljika smještena tamo.

 

Gospava šuti. Ono što joj je prije desetak minuta starina gotovo pa zapovjedio „u nje još pije vode“. Baka malo gleda u svoje dokoljenke, lastikom stisnute oko krajeva pod mršavim koljenima, malo nas gladi pogledom u kojem su zakopani i žal i zahvalnost i  nada i još malo snage, na kašiku. Tuga zbog nesreće joj skuplja oči pa su poput rupe za klikere. Sreća zbog spašenog života joj u temeljima obraza i uglova usta prišiva polumjesece koje će, Sunce kada izađe i voda kada se povuče, u jedan jedini mjesec sašiti i pretvoriti.

 

Javlja se Selim, samo da se uzbelajisan izventilira:

– Biće i treće, belćim će biti i treće! Uvijek se razmijeni na troje! Tako je predskazivala i moja nena Sabaheta iz Harmana! – prognozira. Od jutros je mrzovoljan, ali se to ne primjećuje jer „prži“ kroz vodu jače i srčanije nego iko od nas.

– Eto djeco, vidite da sam u pravu! – domeće ponovno starac, momentalno sretan što ga u njegovoj nesreći i zlomislima neko čak i podržava.

– Mora biti treće, mora biti treće, mora biti treće… –  odzvanjaju njegove prijeteće riječi dok prilježno „kršimo stihiju“, odbijajući vjerovati u bezgraničnu snagu potopa.

 

Domalo, sve se umiruje. Odjekuje samo sinhrono pljuskanje i požudno disanje spasilaca. Oko nas je smjesa tamnosmeđeg pudinga što nejestiv, ne nosi milinu i slad karamela, no kal, gorčinu i bol. Odgurujemo trupla stoke i živine što uginula pluta. Svinje, kokoške, ćurke… Još juče su hodale po svojim dvorištima i oborima. Povodanj je, gle čuda, iznenadio čak i same ribe što su u njemu trebale uživati. Nije za povjerovati – ribe pa utopljene. Ali, da nije bilo ne bi se ni pričalo. Primjetio sam bar dvadesetak pomorenih, nepomičnih – što škobalja, što klijenova, okrenutih na leđa, ukočenih očiju. Baš je ovo haos nad haosima, evo i ribe je podavilo! A trebale su biti „k'o ribe u vodi, svoje u svom“. Nešto mi odvuče pogled i na trenutak mi se pričini da vidim lisicu. Jeste, mada je ova lija preparirana, pobjegla nekom iz kuće zbog poplave. Kližemo dalje. Potopljeni autobus pokraj kojeg grabimo je gotov za vjeke vjekova. Dolje, ponešen maticom, niz stvarni riječni tok klizi nečiji automobil. Crni golf plovi u Crno more, trošeći nula litara na sto kilometara. Prati ga samo jedno od brojnih jata vrana, uzbunjenih, u kolopletu. Jesu li neka njihova gnijezda pod vodom?

 

Drugo jato grakće, obrušavajući se prema nama, kao da hoće zapodjenuti kavgu. Gledam da li je neko njihovo ptiče zaglavilo u našem plovilu jer ne shvatam zbog čega su baš ovoliko uznemirene. Kao da ćute neke naopako postavljene silnice što ih mi, dvonožni predatori, otupili u vlastitim otuđenjima, nismo u stanju spoznati. Ponekada se vrane tako blisko sjure da prekidamo putanju, zamahujemo veslima i branimo se. Možda od crnog golfa misle da je njihov utopljeni rođak. A možda su poludjele jer je strah od crnila predvečerja, čije minute kataklizma uništava, jači od ukupne hrabrosti što je donosi zajedništvo ove lebdeće grupe, spremne za svakojake čarke. Kako bilo da bilo, prizor je posve razoran i podsjeća na džehenemski.

 

Kiša se ponovno stropoštava prema vodi, svojoj kćerki, ujedno halapljivo tražeći rijetku zemlju što tek ponegdje izviruje, kako bi je pretvorila u sužnja. Tečna kanonada se spušta, tumbajući već istumbano. Nemila, nedraga, ohola, vidi da smo popustljivi, pa pokušava da zauzme što više teritorije. Da proširi carstvo nebesko na carstvo zemaljsko pa ih spoji, slijepi i objedini. Odozgo’, mi smo samo tačke, odveć sporo pomičuće na nepreglednom ogledalu, nečistom i umazanom. Odozdo’, nebo izgleda kao najveća zagorjela tava ikada. A mi sebi, i odozgo’ i odozdo’, izgledamo snažni, hrabri, riješeni da sačuvamo zemlju Bosnu od neprestajućeg proloma i rijeke Bosne što je hara i poništava.

 

Voda osvaja prostore zemlje i prostore kože. Znojim se, već oznojen: opet i opet. Kaplje se sljubljuju, pa u slalomu klize niz kačket, a ponekada, nakon što ukrivim vrat i glavu – lupaju o moj nos. Jure niz kabanicu, zalivaju mi zapešća. Niz hrbat silaze i nestaju u pamuku u koji sam se uvukao jutros, u kombiju, prije nego što smo spremili čamac. Ovog puta – ne za rafting što spram ove apokalipse izgleda sasvim običan, bezadrenalinski.

 

Visovi oko nas su se slegli kao nikad, uplašeni primirili, razbrdili, bombardovani hiljadama galona punih nestišljivosti. To se povodanj donešen sudbinom nikada nije ovako raskalašio. Prirodni nesklad vara i oko što može zamijetiti kristalno čisto. Sada, nažalost, dominira nesavršenost u prirodi ljutoj na ljude što su je, ne žaleći i ne misleći, godinama trošili i ranjavali. Ovce su se u strahu izdigle gotovo sve do obližnjeg vrha gdje je samo sjeme od kamenja posađeno. Nikada se nisu popele tako visoko jer tamo nikada nije bilo ispaše. Ni čobanin ih nije tjerao toliko blizu neba jer bi, bez trave, to bilo uzaman. Sada ih je potjerala voda što im je mameno lizala vunu, pokušavajući ih sustići, prekriti i dokrajčiti. I to će pamtiti dok je i života. Sada od kamena traže samo da ne potone; trava-hrana će već izniknuti nakon što se voda povuče.

 

Sa balkona kuće, tu, nadomak ušća Spreče u Bosnu, spasili smo još jednog čovjeka. Trese se – što od očaja, što od hladnoće. Blijed je, ispijen, podočnjaci oko duplji i raskrvavljenih bulbusa iscrtavaju ocrnjen prostor, poput prevrnutih saksija svehlog kućnog cvijeća. Paćenik je stigao ponijeti ruksak, praznu kanticu od masla gdje mu je bila zasađena čuvarkuća i štene bosanskog baraka što prestrašeno viri iz ruksaka. Spasio je kravu mahnito je potjeravši nasuprot stihiji. Kada se dokopala vododerine iznad štale pa zamakla prema šumi na uzbrdici, odahnuo je. Potom je utekao tik prije poplave u kuću, jedva zatvorivši vrata pred iznenadnom posjetom. U šoku je: sve se zbilo u desetak minuta. Bez neke velike buke, bez nečega što bi uputilo da će ga snaći golema nevolja.

 

Oborio je oči radi pogleda prema razlokanim cipelama, bojom različitih: crnom i smeđom – navučenim u hitnji. Vidio sam: osjetio je iskrenu neugodu nakon što sam rekao odakle dolazimo. Trajao je taj grč i titraj na licu možda samo nekoliko sekundi, a njemu je, poslije sam mislio o tome, možda (po)trošio vječnost. Udahnuo je kao da mu je posljednji put pa zaplakao. Iako u stanju opšte raspadnutosti, nismo očekivali baš ovakve krhotine. Plač se pretvarao u ridanje, uz prekide u disanju. Rukama je sakrio lice, raskvašeno dubokim bolom. Voda je, onako kako već umije, raznosila jecaje, odbijajući ih od slojevitog mutila, a onda se sve primirilo.

 

Spustio je ruksak, stavio ga među noge, izvadivši štene što je cijukalo, preplašeno emocijama. Uhvatio ga je za kožu na šiji, podigao ga na svoje natkoljenice. U trenu, štene se smirilo, zijevnulo i protegnulo baš kao da ga je konačno stiglo vrijeme za odjutriti. Čovjek je skinuo džemper i košulju sa sebe, pa na naše čuđenje, udahnuo toliko da smo pomislili da će skočiti u vodu i zauvijek nestati u njenoj ljepljivoj dubini. Na sreću, prevarili smo se. Samo je  pokazao na brazgotinu, kao od sablje, sa desne strane rebarnog luka, prstom nam crtajući razlog za plač koji je minuo.

 

– Spasitelji moji lijepi! Ovo mi je sa Bi'aća. Tamo sam stigao kao dobrovoljac, niko mi nije naredio! Sanjao sam kako ćemo ga zauzeti i kako će biti naš! Poslije sam bježao, jedva sačuvao živu glavu na ramenima! A evo, vi ste me našli ovdje, taman ovdje u mom Doboju, dvije decenije poslije, kako bi mi se „za'valili“. Ne da bi mi do'akali, već da bi mi život spasili! – karao se, grcajući u crescendu, prekinut suzama. Uz teške, otkidajuće zalogaje koje je ispunjavao samo vazduh sakupljen u ustima i potom požudno usisan.

 

Poželio sam da kiša nije prestala. Ovako, imao sam dojam da će njegov grčeviti plač poplaviti čamac i da ćemo nestati u našem bosanskom karakazanu, zanavijek. I paradoksalno, bez obzira na sav trud kojim sam trebao ispuniti prostore duše – nisam se osjećao spokojno. Odjekivao je stid ovog paćenika kao zvon zvona prelijepih crkvi, kao zvukovi tenkovskih granata što su razarale moj grad koje desetljeće prije. Grmile su njegove odveć tihe riječi u mojim ušima, izmiješane sa arlaucima, poput eksplozija mina „odskakuša“ i dihotomije artiljerijskih plotuna i ljudskih krikova sa Grabeža.

 

Cako ga je, ubadajući veslo, slušao, otvorenih usta. Pa opipao svoj ožiljak na grudima, tvrd poput opute, podsjećajući se na frku. Sabran, znao je. Falila je dlaka da i zbog njega, isto 1995. godine, plače dvoje staraca, roditelja, hvala Bogu, još živih. Onda nakratko odloži veslo u stranu i zagrli Mrkog što je bio spram njega k'o mrvena mrvica. Još ga je i cjelivao, sočno i mljackavo, obraz mu baleći. A voda prenese coktaj poljupca posve daleko, gdje ne bi nikad dobacio. Nestaje Mrki u zagrljaju ljudine, cijelog ga prekriše Cakine ručerde. Samo izviri čuperak, poput dokaza da je u zagrljaju sakriven zlatokos čovjek. Mi znamo što ga titan ljubi i grli. Zna to i Mrki, nije prvi put, a ni posljednji – zacijelo. Tako je kad god akšamlučimo. Gorostas se otkravi i bude k'o malo dijete, zahvalno za sreću u nesreći kojom je u ratu bio obasut.

 

U ovoj halabuci smo posve zaboravili na štene. Ono je, iskoristivši ispovijed koju nije mogla čuti nijedna bogomolja, skliznulo niz noge, oteturalo do pramca pa se uvuklo u ćošak, pod gumenu nadstrešnicu, glođući preostalo od piletine koju smo na brzinu žvakali u trenucima kada nismo morali veslati. Njegove vesele oči i pun trbuh na sve nas djeluju poticajno.

 

Domaćin se odjenuo, prestao plakati i primirio se. Navodio nas je kraćim putem do zajedničkog spasa, sve stiskajući onaj lončić sa čuvarkućom, kao talisman, potajno se ufajući u vjerodostojnost njenog imena. Mi smo, nekako udarnički, lomili vodu, sve u mislima kako ćemo je jednom slomiti, podsvjesno sanjajući kako bi se to uistinu moglo i desiti.

 

Oprhvan umorom, ali zadovoljan, gledao sam moju ekipu. Krišom, od glave do glave. Mog Caku. A Cako je Jasmin. Grdosija od čovjeka. S njim sam bio od prvog razreda osnovne. Naši roditelji su se slagali i poštovali, a mi smo to ljudstvo dalje naštiklali. Samo sam fakultet završio malo prije njega. Potom zajednički posao, pa ista jedinica u ratu, onda otkazi u miru… Sjećam se: meni k'o danas, a njemu će ga uručiti nekoliko dana kasnije. Pa moj Mijo. To mu je i ime i nadimak. Iz iste smo ulice, mlađi je svega nekoliko ljeta. Gotovo uvijek nasmijan, vrijedan k'o curica. Vodu bi nam donosio kada smo igrali lopte, a poslije stasao u golmana, najboljeg od svih. Kada smo mu rekli da je, poput nas, zaslužio da postane roker, niko nije bio sretniji od njega. Zbilja, kada smo slušali rok-muziku nismo se mrzili. Trošili smo lijepe dane, skupilo se dobrih godina. Šteta što su ih spajale niti posve tanke, niti što su svako malo pucale. Da bi nam fino vrijeme rasule u paramparčad.

 

A onda je stigao turbo-folk i podjarmio mase pod svoju „primitivu“. Pažljivo komponovan u laboratorijama užasa, pripreman je kao jedan od glavnih aduta za specijalni rat prije ovog pravog, razrušavajućeg i apokaliptičnog. Fakat, ratnoj se golgoti mogu radovati ministri odbrane (i napada), šačica političara-karijerista, nekoliko  generala i onih što čekaju da to postanu, i niko više, osim profitera i psihopata.

 

Mani se rata, ne bilo ga ni njemu samom! Gledaj ti ovu svoju lijepu raju, ljudine sa velikim „LJ“. Oni su mir u tebi i mir oko tebe. Vidi samo mog Fake. A Fako je Fadil. Unske je pastrmke lovio golim rukama, odmalena. Tajnu mu je prenio djed, a mi nismo vjerovali da tu ima tajne iako nas je Fako smušeno uvjeravao – bez onih pravih riječi u koje bi trebalo vjerovati. Pa ga onda nismo ni pitali za tajnu. On je zato godinama stavljao ribe na pladanj ispred nas. Kao neki vrač, ulazio bi u našu bisernu rijeku, ronio, iznoseći pastrmke kao omamljene. Taj mir je sačuvao u sebi i danas-dan, to samo mogu imati odabrani. Do njega je moj Mrki – Petar. Blijed, nježan, tanak, jedini plav među nama. Tako je i dobio nadimak – harlekinski i u kontru. Cijelo djetinjstvo bolešljiv, a od 18-e kao nagrađen: više se nikad ni zakašljao nije. Neko bi pomislio da taj ne može ni olovku u rukama sačuvati, a kamoli zaveslati. A diva je Caku, ranjenog, tri kilometra na leđima nosio, uz brdo strmo k'o uz nos. I donio ga živog do naših bolničara. Od tada ga Cako gleda k'o mečka meče, k'o da mu je „sve i svja“. Pa moj Selim. On je nakon ovog zadnjeg rata ostao bez igdje ikoga. Ima samo jednog dalekog rođaka što je preživio, eno ga čak tamo u Australiji. Sve iz ekipe jesam, ali Selima nikad nisam vidio da plače. Nasuprot svemu što mu se desilo i ogadilo život zasvagda: sinoć je prvi, dok smo seirili na kafi u „Paviljonu“, predložio da idemo u pomoć Doboju.

 

Penetrirali smo u prostore koji nisu predviđeni za nas, bez pasoša i odobrenja. Pokušali smo ne biti stranci u vlastitoj zemlji već imigranti u besmisao, vođeni idejom kako je ova pomoć nemoćnima ustvari pomoć nama samima kada jednom onemoćamo. Ulog u dobrotu, bez zadnjih misli o tantijemima što ćemo ih zaslužiti. Ovo je već sedamnaesti povratak čamca punog života. Nekako mi se čini da sam se danas osevapio za cijeli život. Šta li smo samo pusta svijeta pokupili! Djece, odraslih, najviše starih i onemoćalih. Onih koji su prirodno najbliži odlasku u nestanak. Samo, ovaj put smo ih sačuvali od prirode, kakva god da je opaka-naopaka. A čini mi se i da smo nepobitno promjenili pravac njihove sudbine. Ipak, stalno mislim o onome što je jutros govorio onaj djed sa šajkačom, a potom i Selim.

 

Stvarno, šta je treće? Kijametski dan? Prvo smo gorili, sada smo poplavljeni. Ostaje još samo da se zemlja zatrese, u sebe uvuče neke od nas i proguta zanavijek. O jednom trošku i sahrani. To bi moglo biti treće, gluho i ćoravo bilo! Tu nema pomoći, nema hizmeta. Nema čamca koji bi nas izvukao ispod te sirat-ćuprije.

 

Veslamo, veslamo, veslamo… Otvorenih očiju sanjamo očekujući da odnekuda doleti mitska ptica sa grančicom lovora u kljunu, spusti je na našu Nuhovu barku od gume i obznani da je povodnju stigao kraj.

 

* * *

 

Kombi klizi cestom prema bijelom Bišću. Nestrpljivi smo. Jedva čekamo da vidimo Unu, da dušu napojimo, oči da nahranimo. Na ravnici pored Prijedora se zapričamo i ja, gotovo po navici, nehajno probijem zvučni zid. Zaustavi nas policijska patrola, nešto niže, dolje na malom proširenju, u zavjetrini. Legitimišu me, prijete meraklijski, uz znalački osmijeh, čak mi i vozačkoj „rade o glavi“, naročito kada vide da smo iz Bihaća. Šef, alfa-policajac, pozamašan je, sa nakrivljenom kapom, uprtačem i opasačem preko kojeg visi respektabilan trbuh, solidno sakriven uniformom. Na rošavom licu dominira dijastema, taman toliko da se organ reda, bez obzira na guste brkove, na momente učini bezazlenim. Unatoč demokratiji, novom poretku i novim politikama, ovaj današnji policajac je pravi prototip onog nekadašnjeg milicionera. Drugi patroldžija,  beta-policajac, kraći je za dvije glave, plećat, nabijen, „lakše ga je preskočiti nego zaobići“. Takođe prototipan. Rukavi bluze uveliko premašuju sredinu njegovih šaka pa se olovka kojom upisuje naše generalije i ne vidi u junačkoj šaci-desnici. Sve je manje nade, kazna nam je bliža no rublje što ga nosimo. Ono što bi se kazalo: mrka kapa. Gotovo je, osjećam, pa-pa vozačka dozvolo! A onda, ničim potaknut (ili možda ipak znatiželjom zbog velike grupe i malo čudnijeg prtljaga od ispuhanog čamca) onaj prvi, alfa-mužjak upita odakle dolazimo.

 

Jedva dočekam da ispalim rafal od dobrih riječi.

– Pomagali smo poplavljenom Doboju, bez mita i dnevnice. Vraćamo se, sretni i veseli, jer smo završili posao! – odgovaram, za sve nas, iz dupke punog kombija.

Osvoji me tišina nastala nakon njegovog munjevitog podizanja glave. Zastane na trenutak, pogleda nas brzo, mehanički precizno, pa se, potom, odjednom otkravi,  nasmijavši se od srca.

– Pa vi ste, dakle, ti rafteri iz Bihaća koji su spašavali Doboj! Uvukli se u tišini, momci odradili posao momački, pa htjeli da nam se provuku mimo nas i nestanu u tišini. E to, vjere mi, neće ići bez predstave! – zaprijeti dominantno, sve naglašavajući onu širinu između zuba „jedinica“. U nju je, kolika je, taman mogao stati još jedan zub. Ja bih ga onda, tako umetnutog. optimistički (a i kako bih drugačije) nazvao „pozitivna nula“ jer bi bio ni lijevo ni desno već posred-srede.

 

Čuvari reda su zatečeni, ubrzo i ganuti pričom koja je, ovdje gdje odrađujemo naše živote, bila gotovo nalik skaski. Sljedeće minute smo parali osmijesima, zahvalnošću, izvinjenjima, čvrstim stiskanjem ruku, tapšanjem po lopaticama i ramenima. Naklonost je bila posvemašnja, odveć očita, bjelodana.

 

Naredne desetine kilometara „plovili“ su ispred nas, svjetlećih rotacionih svjetala, rutinski, kao ispred kolona sa našim (bez)uspješnim političarima. No, ovaj posao su odrađivali zato što su htjeli, što im je bio merak, a ne zbog izvršenja još jednog zadatka postavljenog pred njih. Meni se, posred glave, smjestila Grasova, gotovo proročanska poruka, izvučena iz nekog zapretenog budžaka pročitanih riječi:

– Nevrijeme zbližava! – nisam je dijelio sa grupom, uživajući u povlastici tačnosti što ju je, nepretenciozna donosila.

 

Predstava je trajala, bujala, bivajući sve ljepša. Policijski čin jeste bio neočekivan, ali nama, upravo izašlim iz jednog istog takvog pozorišnog komada, vjerovatno je baš zato itekako godio. Potom se karavan zaustavio, iznenada, na „ničijoj zemlji“, a zavjesa spustila pred glumcima-amaterima. Vakat za rastanak je stigao odjednom, ne pitajući hoćemo li ga? Policajci su istupili iz vozila na mjestu što je predstavljalo neprirodnu barijeru između zemljaka sa istim dokumentima. I sami tužni, gotovo su nas rođački ispratili, skidajući kape i mašući u znak odobravanja. Ne prestajući, dok smo mi polako prelazili u nevid, kotrljajući se prema našem dragom Bihaću. Gubili smo se na obzoru, opijeni nektarom dobrote koji smo ispijali sa oranica prekrivenih vodom kada je Mijo pustio sjetan avaz, a mi ga pošprajcali već na petoj riječi:

 

 

Na nešto me sjeća taj grad,

tri kuće na trgu i zastave.

Zvuk neba je topao i jak,

 a ljudi su sjeli pod hrastove.

 

Budi mi se stara čežnja,

budi mi se stara čežnja.

 

Tu je bio njen visoki prozor,

da ga ne gledam.

Svoj strmi hod kroz sjene birao sam sam,

 a danas ugovor ističe.

 

Budi mi se stara čežnja,

budi mi se stara čežnja.

 

* * *

 

Možda je ovaj nadnaravni džumbus do kojeg nismo dorasli trebao donijeti nekakvo iskupljenje, katarzu iz koje bismo polučili neku novu nadu pa osvanuli bolji nego što nam je zapisano. Možda smo trebali osjetiti kako nas prožimaju srsi umilnosti, sve dok se ponovno ne pretvorimo u insane kojima smo nekada sličili i iz kojih smo se udaljili, a da nismo ni osjetili kada smo to prestali biti normalni. Spašavajući ljudske živote, mi smo zapravo spašavali jednu zemlju, pokušavajući je sačuvati u sjećanju – neuprljanu i dragu. Nismo imali želju, čak ni prikrivenu, da naše postupke nametnemo kao modus vivendi drugima. Tek nama – samo nama. Na licima nismo imali krinke, mimika je bila istinita, a naša postupanja instinktivna i neporeciva. Zato su nas jamačno obilježila, ako ne i zanavijek zapečatila.

 

Ipak, čini mi se da će dani koje sačekujemo, baš kao i stihija sama, pretvoriti u besmisao naše iskreno htijenje, potom i njegovo Bogom dano ispunjenje. Čini mi se da će dani koje sačekujemo raščerečiti i razvodniti sve ono ljudsko što smo napravili ne zaiskavši bilo kakvu naplatu sem onu Božjim zakonima propisanu: naplatu jednakog spokoja što ga doživljavaju i oni što daju i oni što primaju dobrotu.

 

I stoga, sve me je strah da će nam, kao i toliko puta do sada, usfaliti tek mrvica nečega, ono nevidljivo što škaklji među prstima (kada se sve istrese iz ruku i kada u njima naizgled ničega nema), da se takvo što i dogodi. A istim se strahovima sokole i hrabri i plašljivi, i veliki i mali – to sada već pouzdano znam.


* Rafteri iz Bihaća su se s proljeća 2014., u vrijeme strašnih poplava, prvi probili do Doboja. Nastanak ovog ispisa je inspiriran njihovim ljudstvom i viteštvom. Svaka sličnost sa stvarnim likovima je posve slučajna. 

Priča Trebala je biti katarza je bila u najužem izboru za međunarodnu nagradu „Lapis Histriae 2019.

    

 

 

1,661 total views, 3 views today

Komentariši