Branislav Antov Mikulić: PRIČA IZ VINIŠĆA

 

 

MASLINA JE MAJKA 

 

Jutro je svanulo ugodno i toplo. Nakon kiše koja je kvasila skoro čitavu sedmicu, pojavilo se sunce, istina škrto, kroz oblake provirujući, ali se pokazalo. Odmah odlučih da napravim pauzu, da se napokon maknem od kompjutora, i da u šetnji provedem dopodne, najradije cio dan.

Pođoh cestom prema obližnjem brdu, uskom stazom, napola asfaltiranom. Nakon nekoliko stotina metara napustih naselje, dođoh do mjesnog groblja i crkve odakle se pružao otvoren pogled prema uvali, povelikom zaljevu u kojem se ugnijezdilo Vinišće, baš kao dijete u krilu matere. Zavuklo se duboko, među noge njene, u dubinu vale, tamo odakle kreću dva kraka naselja, jedan s jedne i jedan druge strane vode. Pomislih, uvuklo se, godi mu toplina skuta i sigurnost koju mu vala pruža. Na to me navedoše riječi starog barba Nike, viniškog težaka, vinogradara i maslinara koji mi kaza kako vjetri i oluje svoju  silinu slome na brdima izdignutom nad svakom stranom sela.

“Bura što ariva s kopna i zapadnjak s mora, na brdu oslabe, jedino južina pokad valove digne. Ali ona puše ravnomjerno i ne donosi mraz ni štetu maslinama. A i kad zapuše, prvo udari u Brač i Čiovo.”

Nastavih dalje uzbrdo, polako, nogu za nogom. Cvrkut ptica mi bijaše jedini saputnik. Ljudi nisam sretao. Samo na jednoj terasi, u stvari komadu zemlje ograđene suhozidom, vidjeh ženu. Napola sagnuta, okopavala je maslinu, bila sva u znoju.  Ja joj nazvah dobro jutro, ona potom  podiže glavu i pogleda prema meni. Ne reče ništa. Da bih prekinuo neugodnu šutnju dodadoh: “Danas je baš lijepo vrijeme.“

“A kako će bit  neg’ lipo, sredina je petog“, odgovori ona na način kako ovdje mjesece  u godini zovu, po njihovom rednom broju.   Potom spusti glavu i nastavi kopati. Ja razumjeh da joj od posla nije do razgovora, pa produžih kroz uzani koridor sazdan od suhozida,  u stvari poslaganog kamenja, kojim su mještani ograđivali nanose škrte zemlje na kojoj su gajili masline. Tih ograđenih parcela je bilo svud kuda sam prolazio, poviše puta i podno njega, terasasto raspoređenih po nagibu terena. Napola urušeni zidovi, iznikli makovi  i visoka trava su mi kazivali da masline niko ne obradjuje, da im ljudska ruka godinama pažnje nije posvetila.

Zagledah se u stabla, bila su stara, kvrgava, puna pukotina i rascjeplina, napola sasušena. Iz korijena su izlazile  po dvije tri grane, preplitale se i udaljavale jedna od druge, nepravilno. Ostavljene i napuštene, bez ikoga da im grane obrezuje i krošnje oblikuje, decenijama su rasle kako im se htjelo, slobodno, neobuzdano. Pa su napravile čudne figure, prelijepe skulpture koje samo priroda načiniti može. Zagledah se u tu ljepotu.

Odjednom zapuha vjetar. Masline se zaljuljaše. Tu, preda mnom i pod suncem majskim lagano  zaigraše, one i sjene njihove.  Starost im se na licu ogledala, na stablima izboranim i oronulim, ali se to na sjenama vidjelo nije. Pomislih u času – ples starica i djevojaka, ples savršeno skladan, igra u parovima. Harmonija perfektna.

Vrhovi grana su se svjetlucali na majskom suncu, u plesu s vjetrom. Pogledah bolje, vidjeh da su to mladi izdanci, minijaturni grozdovi zelenih bobica, plod u nastajanju. Obradovah se kad to vidjeh, taj novi život na tijelima pogurenim i usahlim. Na stablima zapuštenim, od ljudi zaboravljenim, nebrizi prepuštenim.  Godinama su te grane obilat plod donosile, zlatnu tečnost ljudima davale, izdašno. Pa i sada, kada su desetljećima samoći prepuštene one spremaju dar za onog ko im se vrati, ko im svrati. Našle su snage u svom oronulom, isušenom  i umornom tijelu da ljude počaste, da ih obraduju. Bez imalo zlopamćenja i prijekora.

“Maslina je kao mater“ – zazvoniše mi u ušima riječi starice koju nekoć sretoh na pijaci, u Šibeniku. Bila je sjela za moj stol, htjela je kao i ja predahnuti uz kavicu. Predstavi se kao Luce. Nakon par opreznih rečenica pred neznancem,  ohrabri se pa poče priču o sebi.  Završi je o nekom sasma drugom. Evo kako je sve teklo:

Udala se mlada, ima tome skoro pedeset godina. Voljela ga je, i on nju, tako je vjerovala. Dugo nisu imali djece, mislila je da nikada ni neće. Muž ju je zbog toga zanemario, prigovarao joj i optuživao da je ona kriva za to. Udaljio se od nje, približio kafani i alkoholu. A nju korio i tukao govoreći da je ona i za to kriva, da pije jer ga vara i druge muškarce pohotno gleda. A ona je samo čekala da se čudo desi, da je kao nekad zagrli i pomiluje, i da joj se vrati.

 I onda kada je pasala četrdesetu, nakon trenutka slabosti, kada joj je tijelo pokleklo pa ga pijanog pustila u postelju,  desi se dugo željeno začeće. Presretna je bila. Njemu o tome nije kazivala, on je ionako bio nastavio po starom.  Bojala se, zapravo da će je optuživati za nevjeru, da će je tući. Da će plod izgubiti.

 Kriti dugo svoju tajnu, nije mogla. Kazala mu je o tome tek kada je on stomak njen narasli opazio. A potom je  pakao nastao u domu njihovom. Tukao ju je, kose joj čupao, nogama je udarao kada bi na pod pala. Nakon toga danima na ulicu nije izlazila, od nemoći i bolova, ali i zbog sramote da se ljudima u modricama pokaže.

 Pred porod je posustala, napustila ga je, ćaći otišla. Vratila se na selo, na škrtu zemlju među loze i masline. Rodila je, sina odgajala, o ocu brinula i  zemlji. Od jutra do mraka je u polju radila, u vinogradu i među maslinama. Kada je sin u školu trebao poći, razbolje se. Vručicu je dobio veliku, danima je trajala. Jedno jutro kada ga je iz kreveta uzela, k sebi privila vidje da mu nogice vise, da su beživotne. Vrisnu, otrča do susjeda, pođoše do liječnika, pa do bolnice. No lijeka ne bijaše. Ostao je oduzet, ni rukama mnogo kretati nije mogao. Petnaest godina ga je na postelji dvorila, uz njega bila. A kada bi zaspao, trčala je u polje da okopa loze i masline, da berba ne podbaci.  Imala je psa, dobermana, on je dječaku društvo pravio, uz njega sam ostajao kad je djed umro, a desilo se to ubrzo nakon bolesti.

 Godinama se nosila sa sinovljevom nesrećom i svojom. Godinama je bila razapeta između obaveza materinskih i nužde da sa njih dvoje skrbi. Ovo potonje je sve teže uspijevala. Čim bi otišla u polje, a dječak zastenjao, doberman bi dotrčao do nje u masline il’ vinograd, vukao je za skute da dođe i bude uz sina. Tako su srasli, dječak   i pas,  i ona s njima. Kasnije, kada ju je snaga  izdala i u polju nije više mogla raditi, loza je prestala davati  ploda. Živjeli su bijedno, sve teže. Jedini prihod su imali od maslina, od ‘uja’. 

Maslina ih je hranila, nju i sina. On je prije desetak godina umro, isti dan je pas skončao, od tuge za drugom nepomičnim.  Luce  je ostala sama. Radi o maslinama, koliko stiže i koliko joj snaga posustala dozvoli. Ponekada dođe do Šibenika, da se s nekim sretne, da s ljudima progovori. Ima ona i tamo na selu s kim popričati, nije da nema. Društvo su joj njene masline, ona im je zahvalna, one su  ljubav njena. S njima najradije druguje. Ali…

 Tu Luce zastade, pa duboko uzdahnu. I spusti glavu da suzne oči sakrije, dvije kapi koje s obraza na stol padoše nije stigla. Par trenutaka je pognute glave sjedila preda mnom, šuteći. Pomislih da se moli, da trebam da ustanem i u njenom miru je ostavim. A ona, kao da je pročitala moje misli, odjednom podiže pogled i blagim tonom nastavi:

 “Loza je maćeha. Ona daje dok je služiš, dok oko nje radiš, a čim prestaneš, ona te kazni, rod uskrati, plodom presuši. Maslina je majka. Ona  i kada je zaboraviš, kada joj pažnju uskratiš, kada joj leđa okreneš, ona uvijek plod nosi. Baš kao mater koja uvijek topao objed za dijete ima kad god da joj se vrati.   Maslinu  je sami Bog čovjeku poslao, da nam Njegovo lice pokazuje, da nam daje i kada zauzvrat od nas ništa ne dobija. “

 

****

Priču i ispovijed starice vremenom potisnuh, skoro pa zaboravih.  No, kad god bih kroz Šibenik prolazio, sjetio bih se mog susreta s njom. Pa bih se pitao zašto mi je onomad svoju dušu otvorila, zašto mi je svoj život kazala. Odgovora  nisam nalazio. A evo danas mi se javi dok šetah kroz maslinjake viniške.

O maslini mi je Luce govorila, a ne o sebi!  Sjela je pored mene da mi o ljubavi svojoj ispriča, s namjerom da i ja to drvo  zavolim, da ga njenim očima gledam. Da u njemu mater vidim. Ili nešto još veće.

 

Branislav Antov Mikulić, u Vinišću, 28. maja 2019

 

 

 

 

949 total views, 2 views today

Komentariši