Larisa Mahmić: Magični realizam kao osnovni element postmodernističke poetike u Ruždijevom romanu Čarobnica iz Firence

Roman Čarobnica iz Firence, djelo poznatog, ali i kontroverznog angloindijskog pisca Salmana Ruždija, je savršen primjer postmodernističke književnosti. Prvo izdanje je izašlo u javnost 2008. godine. Dakle, kada su vremenski okviri u pitanju, roman se nedvojbeno uklapa u postmodernistički period. Međutim, godina izdavanja nije jedini faktor zbog kojeg Čarobnicu iz Firence smještamo u postmodernizam. Naime, neke od osnovnih karakteristika postmodernističke književnosti su nestanak realnog, intertekstualnost i hibridnost, a upravo te karakteristike su itekako uočljive u Ruždijevom romanu.
Kada govorimo o hibridnosti postmodernističke književnosti, ujedno govorimo i o magičnom realizmu – izvorno latinoameričkom književno-umjetničkom smjeru. Ruždi je jedan od najpoznatijih književnika magičnog realizma. Njegovo književno stvaralaštvo se u potpunosti izjednačava sa spomenutim pojmom; upravo su njegovi najpoznatiji romani tipični primjeri magičnog realizma. Sama fabula Čarobnice iz Firence se zasniva na susretu i ispreplitanju stvarnog i nestvarnog, činjeničnog i izmišljenog, magičnog i realnog.
Ruždi je Čarobnicom iz Firence pokazao svu svoju spisateljsku moć, stvorivši roman doista bogate strukture. Bitno je napomenuti da Ruždijevu fabulu nije moguće svesti na jedan tip – prisutno ih je više. Na isti problem možemo naići i prilikom određivanja pripovjedača – nemoguće je odrediti samo jednu vrstu. Osim različitim tipovima fabule i različitim vrstama pripovjedača, roman obiluje i narativnim figurama, naročito psihemskim i sociemskim.
Ruždijeva biografija je nepovratno isprepletena sa njegovim književnim opusom. Dakle, pozitivistički pristup je nužan prilikom analize odabranog romana, a naročito kada je u pitanju komentar – jedna od omiljenih pripovijednih tehnika Salmana Ruždija.
Čarobnica iz Firence, izvornog naziva Enchantress of Florence, se u ovom radu posmatra kao tipičan, možda čak i savršen, primjer postmodernističkog romana. U vezu sa postmodernističkim se dovodi i magični realizam kao glavna odlika Ruždijevog stvaralaštva.         Salman Ruždi, odnosno Ahmed Salman Rushdie, je rođen 1947. g. u gradu Mumbaiju, u Indiji. Iako je rođen u muslimanskoj porodici, izjašnjava se kao ateista.
Počeo je pisati 1975. ali je svjetsku slavu stekao tek u periodu od 1981. do 1988. godine. 1981. je objavio roman Djeca ponoći, a 1988. roman Sotonski stihovi. Sa svjetskom slavom su došli brojni problemi i kontroverze. Upravo su Sotonski stihovi odredili daljnji tok Ruždijevog književnog stvaralaštva, ali i života. Naime, zbog tog romana će Ruždi biti primoran na egzil, a njegova književnost će poprimiti epitet egzilantske.
U romanu Sotonski stihovi se pojavljuje lik imama koji je predstavljen kao vjerski fanatik i zli luđak. Zbog tog lika, Ruždi se našao na udaru muslimana širom svijeta. Neki muslimani su tvrdili da Ruždi likom imama predstavlja poslanika Muhammeda, pritom ga izjednačavajući sa običnim, grešnim čovjekom od krvi i mesa. Postojalo je još jedno čitanje lika imama – smatralo se da se njime Ruždi izruguje iranskom ajatolahu Ruholahu Homeiniju.
Lik imama nije bio jedini problem u vezi sa Sotonskim stihovima. Sam naziv romana upućuje na sotonske stihove, odnosno paganske stihove koji su se navodno nekada nalazili u Kur'anu, svetoj knjizi muslimana. Naime, kada je poslanik Muhammed nastojao preobratiti pagane Mekke na islam, Sotona je upleo svoje prste te je zamijenio Božije riječi sa svojima. Sotonino upletanje je rezultiralo Muhammedovim pozivom na vjerovanje u tri paganske božice: Allat, Uzzu i Manat. Kasnije je Muhammed shvatio da je napravio grešku te su ti stihovi izbrisani iz Kur'ana. Naziv sotonski stihovi je prvi put upotrijebljen od strane Sir Williama Muira, škotskog Orijentaliste, autora knjige Život Muhammeda.
Muslimansko društvo je oštro reagovalo na Sotonske stihove. Ajatolah Ruholah Homeini je 1989. izdao fetvu, odnosno vjerski proglas u kojem osuđuje Ruždija na smrt, a muslimane poziva da ga pronađu i ubiju, obećavši nagradu u iznosu od četiri miliona dolara onome koji okonča život Salmana Ruždija. Svoju presudu Ruždiju, i svima koji su na bilo koji način učestvovali u pripremi i izdavanju sporne knjige, obrazložio je riječima da se u knjizi vrijeđa i psuje Bog. Japanski prevodilac ove knjige Hitoši Igaraši je 1991. ubijen u atentatu. Ruždijev italijanski kolega Ettore Capriolo i norveški izdavač William Nygard preživjeli su napade, ali su bili teško povrijeđeni. Fetvu je 1998. g. povukao tadašnji iranski predsjednik Muhamed Hatimi, ali mnogi islamski zagovornici tvrde kako se islamski vjerski proglasi i zakoni ne mogu mijenjati te da je fetva i dalje na snazi, a nagrada za ubistvo autora Sotonskih stihova iznosi oko četiri miliona dolara. Zanimljivo je da se, iako je stajao na listi za odstrel Al Kaide, Ruždi pojavljuje u pratnji tjelohranitelja samo kada ide na najavljene, dakle službene termine.
Ruždi je u Velikoj Britaniji pronašao najveću podršku i sigurnost. Britanski mediji su odmah nakon proglašenja fetve oštro osudili Ruždijeve neprijatelje, naglašavajući koliko je pogrešno željeti smrt književnika, umjetnika. Osim toga, isticali su Ruždijevu slobodu govora koju on kao književnik treba da ima. Međutim, Britanci se nisu zaustavili samo na verbalnoj podršci. Ocrnjeni roman Sotonski stihovi je 1988. godine dobio britansku književnu nagradu Whitbread i to za najbolji roman godine. Ruždijev roman je bio i među finalistima za nagradu Booker. Također, sve recenzije i kritike romana u Velikoj Britaniji su bile pozitivne.
Ruždi je 12 godina živio pod strogom zaštitom britanskih tajnih i sigurnosnih službi. Vrhunac britanskog odobravanja i zaštite se desio 2007. godine, na službenoj proslavi kraljičinog rođendana. Kraljica Elizabeta II je tada Salmana Ruždija proglasila vitezom, a ta titula predstavlja najviše odlikovanje britanske krune.
Uprkos svim kontroverzama, Ruždi važi za jednog od najtalentovanijih i najvažnijih pisaca modernog doba. Neki od dokaza za to su njegove mnogobrojne nagrade i priznanja, a najistaknutije su Austrian State Prize for European Literature i Aristeion Literary Prize.
Zbog svega što je doživio, Ruždi u svojim romanima, dakle i u Čarobnici iz Firence, koristi komentare kao pripovijedne tehnike, a u cilju iznošenja vlastitih stavova o politici, vlasti i društvu, mudro se skrivajući iza svojih likova. Ne treba da čudi Ruždijev otpor prema vlasti, niti njegovo strastveno zagovaranje umjetničke slobode, ali i slobode govora uopšte. Sve navedeno je itekako poželjno u epohi kakva je postmodernizam.
Postmodernizam je književna epoha za koju se vežu različita tumačenja. U moru tih tumačenja, dva se ističu najviše. Prema prvom tumačenju, koje je ponudio Zdenko Lešić u svojoj knjizi Teorija književnosti, postmodernizam se shvaća kao opozicija modernizmu. Međutim, Lešić u istoj knjizi nudi i drugo tumačenje u kojem kaže da se  postmodernizam bez svake sumnje može vezati za ona strujanja u modernizmu iz prve polovice XX stoljeća koja su hrabro krčila nove putove, kao dadaizam, konstruktivizam, kubo-futurizam i nadrealizam, (…) koja su više cijenila eksperiment nego završeno djelo. (…) Postmodernizam je samo produžio te avangardne tendencije unutar modernizma i razvio ih do krajnjih mogućnosti. Za postmodernizam se kaže da se u književnosti pojavio u drugoj polovici XX stoljeća, a trenutno, 2019. godine, je na izdisaju.
Postmodernistički roman se najbolje može opisati kao svojevrsna mješavina svega što je do tada bilo prisutno u književnosti. Autor postmodernističkog romana u svoj tekst unosi književnu tradiciju, odnosno spominje naslove stvarnih književnih djela, a u nekim slučajevima čak i citira druge pisce i odlomke iz njihovih knjiga. Za postmodernistički roman je karakteristična i obilna upotreba raznih pripovijednih tehnika koje tekst čine mnogo bogatijim.
Već je rečeno da su neke od osnovnih karakteristika postmodernističke književnosti nestanak realnog, intertekstualnost i hibridnost. Upitno je da li je djelo postmodernističko ukoliko nema bar jednu od navedenih karakteristika.
Nestanak realnog je najočitija odlika postmodernizma jer je sama postmodernistička književnost izrazito antirealistička. Književni teoretičari su se uveliko priklonili postupku fragmentacije, a pritom su negirali realne, realističke koncepte poput sveznajućeg pripovjedača, razvoja lika i zapleta kao nužnog povezivanja događaja u romanu.
Intertekstualnost je najprisutnija odlika postmodernizma, naročito u svjetskoj književnosti. Naime, suprotno modernističkoj ideji da je tekst monološki govor, postmodernizam ističe dijaloški i intertekstualni karakter književnosti. Lešić progovara i o tome te tvrdi da je u tom smislu naročito karakterističan način na koji postmodernizam upotrebljava pastiche, tj. postupak korišćenja fraza, motiva, slika, epizoda itd. preuzetih iz djela drugog autora ili drugih autora. (…) Sada on obilježava svjesno nastojanje da se tuđim riječima (citatima, reminiscencijama i aluzijama) rekreira atmosfera koja karakterizira neka poznata književna djela, ili, pak da se parodira njihov stil i manir. Intertekstualnost možemo da primijetimo u romanu Ovo liči na kraj britanskog pisca Džulijana Barnsa, u romanu Samarkand libanonsko-francuskog pisca Amina Malufa, u romanu Dopler norveškog pisca Erlenda Lua, u zbirci priča I slon iščeznu i druge priče japanskog pisca Harukija Murakamija, ali i u romanu Čarobnica iz Firence angloindijskog pisca Salmana Ruždija.
U Čarobnici iz Firence se spominje najpoznatije djelo Nikola Makijavelija – Il Principe/The Prince/Vladar: U to vreme je Il Makija poslao svoju knjižicu na Lorencov dvor. (…) Nakratko je kružila priča o tome kako se Lorenco prezrivo smejao kada su mu predali knjigu i kako ju je bacio u stranu. „Propalitet se usuđuje da pridikuje princu o tome kako bi princ trebalo da uspe“, rekao je s teškim sarkazmom. (…) „U jedno možemo biti sigurni. Ako ime ovog Nikola Mandragole i bude zapamćeno, biće zapamćeno kao ime komičara, a ne mislioca.“
Hibridnost u postmodernističkoj književnosti podrazumijeva, kako Lešić kaže, brisanje granica između fikcije i historije, između simulacije i stvarnosti, između sna i jave. Jedan od najboljih primjera hibridnosti u postmodernističkoj književnosti je roman Umberta Eka, Ime ruže. Taj roman u isto vrijeme obuhvata više žanrova te se zbog toga smatra i psihološkim romanom, i detektivskim romanom, i historijskim romanom, i trilerom.
Upravo se unutar spomenute hibridnosti odvija nerazlučivo ispreplitanje mašte i zbilje, još poznato i kao magični realizam. Magični realizam svijet predstavlja na realan, stvaran način, ali mu ujedno dodaje magične elemente koji uglavnom pripadaju svijetu bajki. U latinoameričkoj književnosti je od sredine XX stoljeća prihvaćen taj pojam – realismo mágico, a koristio se za tip pripovjedne proze u kojoj se miješa stvarno, imaginarno i mitsko.    Elementi koji čine magični realizam su: fantastični elementi, autorska suzdržanost, osjećaj tajanstvenosti i misterije, punoća, hibridnost i političke i/ili društvene kritike.
Fantastični elementi su magični elementi koji uglavnom pripadaju bajkama, mitovima i ostalim čarobnim pričama.
Autorska suzdržanost se očituje u tome da autor, ali ni pripovjedač, ne objašnjava da li su fantastična, magična dešavanja u tekstu vjerodostojna ili ne. Naprotiv, radnja se nastavlja kao da se nije desilo ništa neobično.
Tekst magičnog realizma je nužno obavijen velom tajanstvenosti i misterije, čemu doprinosti i činjenica da se fantastični elementi ne objašnjavaju – prema njima se svi ponašaju kao i prema običnim elementima.
Punoća podrazumijeva prisustvo mnogobrojnih zbunjujućih detalja koje je nemoguće zaobići/izbjeći upravo zbog autorske suzdržanosti i osjećaja misterije i tajanstvenosti.
Hibridnost predstavlja miješanje žanrova, ali i miješanje urbanog i ruralnog, istočnog i zapadnog, evropskog i indijskog.
Prisustvo političkih i/ili društvenih kritika je ostvareno u magičnom realizmu jer autori, kroz veo magije i misterije, skrivajući se iza likova, kritikuju politiku i društvo – ono što ne bi smjeli direktno uraditi.
Salman Ruždi je poznat kao majstor magičnog realizma. Njegov roman Čarobnica iz Firence je savršeni dokaz te tvrdnje. Ruždi u romanu isprepliće ličnosti i likove, isprepliće njihove živote i sudbine. S jedne strane imamo likove kakvi su slavna čarobnica Karakez/Anđelika, njena sluškinja Ogledalo, glavni lik Mogor del Amore i kraljica Džoda. To su produkti Ruždijeve mašte, likovi romana kojima je on udahnuo život. Svi oni u sebi nose magiju. S druge strane imamo ličnosti, i to velike historijske ličnosti, koje u romanu djeluju na istom nivou kao i Ruždijevi likovi. Neke od spomenutih ličnosti u romanu su: car Akbar (vladar Mogulskog carstva), Nikolo Makijaveli (talijanski diplomata, političar, historičar, filozof i pisac), Amerigo Vespuči (talijanski istraživač, moreplovac i kartograf) i Vlad Drakula (knez Vlaške). Također se spominje i porodica Mediči (firentinska loza bogataša čiji su predstavnici vladali Firencom od XIV do XVIII stoljeća). Već sada možemo zaključiti, na osnovu Ruždijevog ispreplitanja likova i historijskih ličnosti, da se fikcija i historija miješaju; miješa se imaginarno i stvarno. Upravo to je srž magičnog realizma.
Radnja romana Čarobnica iz Firence je dosta kompleksna, a upravo je složenost radnje razlog zbog kojeg je i sama struktura romana složena. Naime, roman je podijeljen u dva dijela.
Vasa Pavković, u svom kritičkom prikazu knjige Čarobnica iz Firence, kaže da je Ruždi u prvom dijelu romana prevashodno i plodno oslonjen o poetiku (istočnjačkih) bajki gdje povezuje evropskog putnika Mogora del Amorea sa legendarnim indijskim vladarem, velikim mogulom Akbarom. Impresionira Ruždijeva sposobnost da izgradi arhaični fiktivni svet mogulove civilizacije. Upravo u prvom dijelu romana, čitatelj je uveden u radnju. Mladi evropski putnik, koji je sam sebe nazvao Mogor del Amore, odnosno Mogul ljubavi, je stigao na dvor pravog mogula, cara Akbara. Mogor del Amore tvrdi da je sin izgubljene mogulske princeze Karakez, velike čarobnice zanosne ljepote, poznate i pod nazivom Gospa Crnooka. Međutim, Mogor ne otkriva svoju tajnu odmah: I sam je bio pripovedač, iz doma su ga odvukle priče o čudima, a naročito jedna priča – priča koja će mu doneti bogatstvo ili ga koštati života. Mladić nekoliko puta započinje svoju priču, nekoliko puta pokuša otkriti tajnu, ali svaki put ga nešto spriječi. U jednoj situaciji se škotski milord onesvijesti, otrovan od strane Mogora, te ne uspije poslušati priču, dakle ni čitatelj je ne uspije pročitati; u drugoj situaciji Akbarovi vojnici počnu gušiti Mogora te on izgubi dah, a potom i svijest, opet ne ispričavši svoju priču. Očigledno je, da je u romanu Čarobnica iz Firence, prisutna odgoda. Odgađanje, odlaganje bitnog momenta je karakteristično za postmodernističku književnost.           Na kraju prvog dijela romana, tajna je otkrivena – Mogor del Amore javno izjavi da je sin princeze Karakez, dakle u krvnom je srodstvu sa carom Akbarom te, shodno tome, zaslužuje odgovarajuću titulu, položaj na dvoru i bogatstvo.
Pavković za drugi dio romana kaže da se Ruždi oslonjen na mnogostruka izučavanja srednjeg veka bavi Firencom, rekonstruišući doba vlasti Savonarole i Medičijevih i njihovog pada. Drugi dio romana se bazira na retrospektivi, vraćanju u prošlost, pričama unutar priče. U radnju se uvode tri nerazdvojna prijatelja: Il Makija (Nikolo Makijaveli), Ago Vespuči (rođak Ameriga Vespučija) i Antonino Argalija (firentinski plaćenik, a kasnije zapovjednik osmanske vojske). Radnja je pomjerena, vraćena u prošlost, u srednjovjekovnu Firencu. I dalje su prisutni komentari i dobacivanja iz stvarnosti – car Akbar prekida Mogora u pričanju kako bi nešto komentirao. Ovim postupkom, Čarobnica iz Firence podsjeća na 1001 noć.        Dakle, Ruždi spaja, na prvi pogled, nespojivo. Roman spaja dva velika grada – hedonističku mogulsku prijestolnicu i jednako senzualni firentinski svet moćnih kurtizana, humanističke filozofije i nehumanog mučenja. Ova dva, iako daleka, svijeta su doista slična, a ženska magija vlada i jednim i drugim.            .
Na kraju romana se otkriva da Mogor del Amore ipak nije sin čarobnice Karakez iako je čitatelj sve vrijeme navođen na upravo taj zaključak. Još jedan iznevjeren horizont očekivanja imamo u samom naslovu romana – Čarobnica iz Firence. Naslov čitatelja direktno upućuje na čarobnicu koja je Talijanka, porijeklom iz Firence. Međutim, čarobnica iz naslova uopšte nije Firentinka. Čarobnica Karakez je azijska gospa, princeza Mogulskog carstva, krvna veza Džingis-kana. U oba navedena slučaja, iznevjeren je horizont očekivanja. To je mudra, pomalo lukava, tehnika koju postmodernistički književnici vrlo rado koriste.                      Konkretne primjere magičnog realizma u romanu Čarobnica iz Firence je izuzetno lako pronaći. Jedan od najvećih pokazatelja je lik kraljice Džode: Bila je to izmišljena supruga koju je Akbar izmaštao, kao što usamljena deca sanjaju o izmišljenim drugovima, i uprkos prisustvu mnogih živih ili lebdećih supruga, car je bio mišljenja da su zapravo stvarne kraljice priviđenja, a da je nepostojeća voljena – stvarna. Dao joj je ime Džoda, i nijedan čovek nije se usudio da mu protivreči. U miru ženskih odaja, u svilenim hodnicima njene palate, njen uticaj i moć su rasli.          
Čitatelj bi mogao pomisliti da je u pitanju careva ludost kojoj se ostali moraju potčiniti ako žele ostati živi – kao u Andersenovoj bajci Carevo novo ruho.
Međutim, ostale kraljice, dvorjani i narod nepostojeću Džodu doista tretiraju kao stvarnu, čak i kada car Akbar nije prisutan: Iskreno, nisu mogle videti ženu kojoj su govorile, ali pristale su da se smeste na njene ćilime, naslone na njene jastuke, piju vino koje su njene sluge ponudile i praznom vazduhu ispričaju seksualne tajne žena kroz istoriju. U navedenom odlomku, kraljica majka i jedna od Akbarovih supruga odlaze da nasamo razgovaraju sa Džodom. Iz toga možemo zaključiti da se zaista radi o fantastičnom elementu romana, koji je obavijen misterijom.
Natprirodne pojave, misterije i nerazjašnjene situacije su bile sasvim normalne za Akbarov narod te se upravo zbog toga nepostojeća, izmišljena kraljica Džoda posmatrala jednako kao i stvarne Akbarove supruge: Familijarnost s kojom je prihvaćena natprirodna pojava bila je posledica činjenice da su takve pojave bile normalne u to vreme, pre nego što su realno i nerealno zauvek podeljeni i osuđeni na odvojen život pod raznim monarsima i raznim zakonskim sistemima.  
Magija nije bila vezana samo za nepostojeću kraljicu – ona je bila vezana i za cara Akbara, koji je historijska ličnost, te je zaista vladao Mogulskim carstvom u periodu od 1556. do 1605. godine. Džoda je znala da je njen čuveni suprug sigurno imao magije u krvi. Svi su čuli za Džingis-kanovu nekromantiju, (…) Svi su čuli priču o tome kako je Timur Šepavi spalio Kuran i kako je nakon osvajanja sveta pokušao da se uspne do zvezda i osvoji i nebesa. Svi su znali priču o tome kako je car Babur spasio život umirućem Humajunu (…) Ti mračni paktovi sa smrću i đavolom bili su nasleđe njenog supruga, a i samo njeno postojanje bilo je dokaz za jačinu magije u njemu. Stvaranje pravog života od sna bio je natčovečanski čin, uzurpiranje božanskih prerogativa. Navedeni odlomak je savršen primjer Ruždijevog majstorstva kada je u pitanju magični realizam. Uzeo je historijsku ličnost cara Akbara, a zatim mu je dodao fantastične elemente i magiju.
Ruždi se pametno igrao i sa imenima likova. Vojskovođu Argaliju su pratila četiri švajcarska albino džina. Imena Argalijinih ratnika su Ort, Bot, Klot i D'Artanjan. Time Ruždi aludira na glavne likove romana Aleksandra Dime, Tri mušketira – Aramisa, Portosa, Atosa i D'Artanjana. Naime, u oba romana su prisutna četiri nerazdvojna prijatelja; trojici se imena rimuju, a četvrti je D'Artanjan.
S obzirom da je Mogor del Amore bio ubijeđen u svoje čarobnjačko, plemićko porijeklo, ne smije se izostaviti u prikazivanju magičnog realizma: Umnožavao je ribe i vekne prelazeći preko njih svojom elegantnom rukom, što je, naravno, bilo bogohulno, ali su mu gladni mornari lako oprostili. Prekrstivši se žustro, da bi se obezbedili protiv gneva Isusa Hrista što njegov položaj uzurpira ovaj poslednji čudotvorac, halapljivo su pojeli svoj neočekivano izdašan, teološki neispravan ručak. Za Mogora se kaže da je bio dobar mađioničar, a ne čarobnjak. Dakle, u pitanju su ipak bili trikovi. Uprkos tome, čitatelju ostaje nerazjašnjeno kako je Mogor mogao umnožiti ribe i vekne – nije ih mogao nositi sa sobom u kaputu, a da se ne pokvare. Upravo se tu primjećuju autorska suzdržanost i prisustvo zbunjujućih detalja – neki od osnovnih elemenata magičnog realizma.
Salman Ruždi je doista jedan od najvažnijih postmodernističkih pisaca. Iako je poznat po Sotonskim stihovima i fetvi – smrtnoj osudi, njegova veličina se ne ogleda samo u tome.      Mnogobrojne književne nagrade i priznanja su samo mali dokaz njegovog talenta. Njegov roman iz 2008. godine, Čarobnica iz Firence, je doista roman iz snova, kako ga kritičari nazivaju. Bez ikakve dvojbe možemo reći da Čarobnica iz Firence pripada tzv. ozbiljnoj književnosti. Ovaj Ruždijev roman može, sa punim pravom, da stoji na polici pored svjetskih klasika kakvi su Tolstojeva Ana Karenjina, Zločin i kazna Dostojevskog, Ponos i predrasude Džejn Ostin, Orkanski visovi Emili Bronte ili Tolkinov Gospodar prstenova.            Čarobnica iz Firence je savršen primjer postmodernističkog teksta – u romanu je prisutna odgoda, iznevjeren je horizont očekivanja, a intertekstualnost i hibridnost su sastavni, neizostavni dijelovi romana.
Magični realizam u romanu Čarobnica iz Firence se očituje u skoro svakoj rečenici. Ruždi je savršeno isprepleo svoje likove (Mogora del Amora, Argaliju, čarobnicu Karakez, sluškinju Ogledalo…) sa velikim historijskim ličnostima (Nikolom Makijavelijem, Amerigom Vespučijem, Medičijima, carom Akbarom, Vladom Drakulom). Uz realističnu naraciju je koristio i bajkovite, fantastične elemente. Rezultat toga je svijet u kojem nepostojeće kraljice stoje rame uz rame sa stvarnim carem, a magija teče venama poput krvi.
Iako postmodernizam mnogima nije omiljena književna epoha, a neki je čak odbijaju i prihvatiti kao epohu, ne treba ga diskreditirati. Upravo postmodernizmu možemo zahvaliti na velikim piscima poput Salmana Ruždija, koji stvaraju slojevita, kompleksna i iznimno zanimljiva djela kao što je Čarobnica iz Firence.

658 total views, 6 views today

Komentariši