Goran Sarić : Isus na dovratku

Goran Sarić

Isus na dovratku

 pobratimu

 

Prispavalo mu se već nakon dvadesetak minuta. Pola četiri. Gluho doba noći. Žena i djeca uvijek govore da ne moraju tako rano kretati, u Njemačkoj ih i tako čekaju kolone i zastoji. Džaba. Tvrdoglav, želio je da dobar dio “Švabije” prođe, ako ne baš do zore, onda barem do ranoga jutra. A u krevet nikad nije išao prije ponoći. Mogao je on leći i ranije, ali kakva korist, kad neće san na oči?

I evo ga sad, za volanom, zijeva k’o riba! Zaboli ga vilica, a još ni do Frankfurta! Kroz Njemačku im starom Jettom, bez previše gužvi i radova na putu, treba osam sati vožnje. Pa onda tri i po, četiri izvrsnim autobahnom kroz Austriju. Pa sat i po, dva kroz deželu. (Tamo su, srećom, lani završili zadnju dionicu autoputa, pa više ne mora kroz sva ona seoca ka granici s Hrvatskom.)

Predzadnja dionica, preko Zagreba do Gradiške, trebala bi, po logici stvari, biti najlakša. Široko, a ravno k’o tepsija. Ali nije. Tada su vozači već jako umorni, a žele da se što prije dočepaju domova. Tada se najlakše griješi, često sa fatalnim posljedicama. Srećom, Borjan je toga bio prokleto dobro svjestan, pa je upravo na tom dijelu vozio opreznije. Čim bi ušli u Lijepu njihovu, svrnuo bi do prve pumpe, naručio kolu i dupli espresso, i dobro protegao noge. Hrvati bar znaju šta je dobar espresso.

Pustio bi muziku, da ga razbudi, ali neće da budi djecu. A žena, ti, kraj njega… Šuti k’o riba. Kunja. A ti piči, Miško

Nego, brine ga to dolje, u Banja Luci. Čini mu se da, otkad su prodali stan u Zenici i preselili u grad na Vrbasu, majci nije bilo lošije. Nekako je još i išlo dok je stari bio živ. Iako se nisu baš najbolje slagali – on u klin, ona u ploču – tek kad je stari umro vidjela je koliko je, zapravo, ovisna o njemu. Izgubila volju i apetit, najveći dio dana provodeći u krevetu. Opet je počela sve da brka, zaboravlja. Kad bi je vikendom nazvao – uvijek nedjeljom ujutro, oko deset – sve češće bi prvo upitala: “Jesi li to ti, sine Milane?” Naježio bi se. “Ne majko, Borjan je. Zovem iz Holandije. Znaš valjda da Milana više nema? Borjan, mama.”

Plašio se da opet ne izgubi kontakt sa realnošću. Donedavno ga je tješila pomisao da nije baš cijeli dan sama u kući. Još prošlog septembra, prije povratka u Holandiju, preko prijatelja je iznajmio pouzdanu ženu da je svaki dan obiđe. Popriča s njom, malo počisti kuću, skuha joj supicu ili kakvo jednostavno jelo, ako vidi da se majci baš ne ustaje iz kreveta. Nije bilo jeftino – i on se ovdje bori, ustaje u cik zore i odlazi na bauštel – ali morao je. Ako neće on, ko će? Samo od penzije stara ne bi baš gladovala, ali bi za sve drugo ostajala kratka.

To ga je činilo mirnim, sve dok preko jednog prijatelja nije saznao da je rodica sa stanom u Varešu toj ženi dala otkaz! Rekla joj da ne treba više dolazit’, ona će paziti na “baku”. I uvalila tu, u tu malu potleušicu s tri sobe, kuhunjicom i kupatilom, vlastitog sina. Vječitog studenta. Da je, kao, on pazi. Dok i ona, za par mjeseci, ne dođe. “Jer je stanje u Varešu neizdrživo”. A dotle će, kao da joj je ćaćevina, onu preostalu slobodnu sobu nekome iznajmiti. “Da baki bude finansijski malo komotnije”, rekla mu je, kad ju je nazvao. Zamalo je slomio slušalicu!

Dobro ju je poznavao, tu rodicu. Sve najbolje zna, ne zatvara usta, a potegnut’- ni slučajno. Za dvije godine kako je stara sama nije joj dvaput otvorila vrata. Sahranila muža, spanđala se s nekim propalitetom, domalo i to raskinula, pa se sad, kao, posvetila sinu. A mali isti ona. Slabo uči, a puca na visoko. Zna sve o autima, skupoj odjeći i ajfonima, sanja o velikim parama, a ni da mrdne guzicom. I sad se fino uvalio kod tetke, na koštu i spavanje!

To ima samo kod nas, mislio je, čvrsto stežući volan i zureći u bijelu traku na ivici autoputa. Nosio je čale, naprezao oči, pa se po mraku nije osjećao najsigurnije. Smetali mu i farovi iz suprotnog pravca.

Ipak uključi radio, tiho. Jazz. Najradije bi potražio nešto da ga protrese, ali nema veze. Frankfurer Buchmesse već mu je bio iza leđa.

Prije nekoliko godina, dok je brat još bio živ, majka se potpuno i, činilo se, definitivno izgubila u nekom njenom duhovnom metežu. Do tada smjerna, tiha domaćica, po starinski sasvim podređena mužu, počela se naglo mijenjati. Vikati na čovjeka, odbijati njegove naredbe, čistiti kuću… Kuhala bi samo ponekad, kad joj se ćefne. I, što nikad nije, svađala se sa svijetom. Jednom skoro potukla s kasirkom u samoposluzi, kad ju je ova upozorila da joj “ne premeće robu i ruši stvari sa polica.”

I, kao ovo u zadnji kraj, katkad ga ne bi prepoznala.

Samo prema Milanu je ostala ista. U razgovoru s njim svega bi se, najednom, sjetila. Borjan je ponekad čak sumnjao da tu nisu “čista posla”.

Stari je pokušavao da je “dozove pameti”, galamio, prijetio, pa molio i kumio, ali ništa. Jednom je pošao da joj opali šamar, ali se stara vješto sagela, udarila ga glavom u trbuh, i pobjegla na ulicu. Hvatajući zrak, stari je prvo potrčao za njom, a onda stao kao ukopan: šta će ljudi misliti?

Od tada je više nije ni pipnuo. Pustio je da stvari teku svojim tokom.

Pamet joj se “razbistrila” nekoliko mjeseci nakon Milanove smrti. Brat je – nikad pušio, malo pio – umro najednom, od srca. Kao da je izašla iz duboke jame, opet tiha i mirna. I svega se, opet, sjećala. Ljubazno smješkala komšijama. Smjesta prepoznavala njegov glas. Ljeti mazila unučice. Uzela metlu i kuhaču u ruke i vratila se starim poslovima. Samo je prema mužu ostala drugačija. Nije ga, doduše, više psovala i galamila, ali mu se obraćala samo kad je morala. I preselila se u drugi krevet. Zauvijek.

***

Put je prošao fino, osim što su im između Graza i Linza od vrućine popucala unutrašnja vlakna na prednjoj lijevoj gumi, pa se auto počelo tresti i ritati kao pobješnjelo june. Pošto je jetta bila natovarena do čoka – ko će sad to sve vaditi i istovarati?! – pozvali su pomoć na putu. Specijalna dizalica, i stvar riješena za tili čas.

Čak ih ovoga puta, na njihovoj granici, nisu gnjavili ni janezi. Doduše, čim vidi naše ime, graničar ni dobar dan, ni doviđenja, ali su odmah mogli da nastave put. Dozlogrdilo i njemu, valjda, na pripeci.

***

Već mračak kad ulaze u Republiku Srpsku.

Još mu je nešto bilo čudno, falilo u tom imenu. Ali ko njega pita? Niti se razumio u “velika pitanja”, diobe i seobe naroda, niti se pačao u politiku. Njima dobro ovdje, njemu tamo.

Kraj puta, visoka trava, napuštena polja i pašnjaci, tu i tamo krnjaci kuća. Table sa nazivima mjesta dopola išarane sprejevima. Na ulazu u veći grad, upozorenje na asvaltu: ШКОЛА. samo to. Kako da strani turisti, pomisli, znaju da je tu, blizu, škola?

***

Pred njihovom kućicom muk. Nigdje nikoga. Jedva je utjerao auto na uski prolaz između šiblja. Sve zaraslo i ižđikalo. Još prije nekoliko godina je navaljivao na oca da sve raskrče i urede parkiralište, ali ovaj je to, iz samo njemu znanih razloga, uporno odbijao. A od njegove smrti Borjan naprosto nije imao vremena da to sam odradi. Uvijek neka frka. U tih nekoliko sedmica odmora bili su – k’o pingpong loptice! – razapeti, između majke i ženinih roditelja. Između Vareša i Banjaluke. Ponekad bi krišom, da njegovi ne znaju, odahnuo kad bi sjeli u auto da se vrate kući, u Holandiju.

Izlazeći iz auta, zape za korijen. Krvavo opsova, umoran k’o pas, željan čaše rakije, meze i, post festum, gemišta.

“Mora da nije čula auto,” reče ženi i djeci, koji su ga zbunjeno čekali kod vrata. Baka bi obično izgegala da ih dočeka.

Pozvonio je. Pokucao. Ništa. Oprezno pritisnuo kvaku, i vrata se uz škripu otvoriše. Mrak. Gvirnu u prvu sobu. Nikog. Navučene zavjese, miris jeftinog parfema. Neraspremljen krevet, na stolici gomila odjeće s crvenim grudnjakom na vrhu.

U drugoj sobi, rodičin sin na krevetu, puši i sluša muziku. Slušalice na ušima. Kad ga je ugledao, ustade, i mlako se rukova s njim.

“Gdje mi je mati,” upita Borjan.

“Eno je u spavaćoj. Drijema.” I opet sjede na krevet, ravnodušan, kao da se svaki dan viđaju.

Borjan zatvori vrata za sobom i krenu ka spavaćoj sobi. Oprezno odškrinu, pa onda širom raskrili vrata. Majka je spavala, mirno, s prekrštenim rukama.

A znala je da dolazimo.

Stoji tako, zakovan na majčinom dovratku.

Valjalo im je, u ova doba, tražiti prenoćište.


(Iz nove zbirke priča Gorana Sarića, Kafić ‘Zadnja šansa’)

555 total views, 6 views today

Komentariši