KAD TI ŽIVOT DA LIMUN, ZAMISLI  LIMUNADU

Konačno sam dočekala taj četvrtak ni sama ne vjerujući koliko su dugi sati čekanja. Nakon nekoliko jutarnjih kavica na zagrebačkoj špici, vratila sam se doma umorna od viška informacija. Nada, povremena članica naše KAVA- ekipe, znala je sve tračeve koji nikog od nas nisu zanimali. No ona ih je prepričavala kao životno važne, prevažne. Iskreno, bilo mi je žao ljudi koju su uživali u ritualu koje se sastojao od blaćenja drugih.

Na TV-u je upravobio prijenos sjednice Hrvatskog Sabora. Ljevica i desnica su se raspravljale o Istambulskoj konvenciji. Jedni su u njoj najavljivali konačno spasenje za žene svijeta, a drugi trojanskog konja pomoću kojeg su se htjele provući neke nove „vrijednosti“. Unatoč njihovoj žustrojraspravi uhvatio me san, da nije bilo Tanjinog poziva, na koji sam odgovorila tek kad me nazvala po peti put, zakasnila bih na pregled.

U kliniku sam došla prije zakazanog termina. Prizor pune čekaonice, u kojoj su polovina njih bile osobe mlađe od 30 godina, nametnuo je pitanje – ima li uopće zdravih ljudi?!Čekaonice su bile posebna neizvjesnost, svatko je bio na svom vlastitom planetu nesigurnosti. Svi su čekali neko mišljenje unaprijed se pripremajući na to da ga prihvate.

Točno u 18 sati  prišla mi je mlađa medicinska sestra, odvela me do kabine i ljubazno pojasnila proces pregleda. Tako detaljno da sam se osjećala kao da se pripremam za let svemirskim brodom. Obukla sam ponuđeni mantili uputila seprema sobi za snimanje. Osjećala sam se poput preplašenog djeteta, a taj osjećaj pogoršalo je njihovo pojašnjenje o mogućnosti napada panike za vrijeme snimanja.  Pola sata vremena u tom bučnom bijelom bubnju trajao je cijelu vječnost. Tek u takvim trenucima postaneš svjestan dužine jedne minute. Sjetila sam se svih filmova s tim prizorom, no iskusiti to bilo je sasvim druga priča. Konačno je i to bilo gotovo, jer ne bih mogla izdržati ni minutu više. Vratila sam se u kabinu i odjenula.

Po izlasku me na hodniku dočekala medicinska sestra.

  • Očitovanje nalaza ćete dobiti u petak – rekla je.
  • Nije moguće prije? – upitala sam.
  • Moguće je u roku pola sata, no to se dodatno plaća.
  • Nije problem. Molim Vas da očitate nalaz, sačekat ću.
  • U redu.

 

Svaka se usluga dva put plati – citat je nepoznatog autora.Bila sam spremna platiti i tri puta samo da prekinem ovu neizvjesnost. Mobitel je uporno zvonio, zvala me Tanja, no nisam bila spremna za njezina znatiželjna pitanja na koja ionako nisam imala odgovor.Moja sestra je bila od onih osoba koje se brinu bez razloga, a tek kad postoji razlog, njihova briga postaje nepodnošljiva.Nakon posjeta Slavenovoj ordinaciji i molitve na Kamenitim vratima otišla sam do nje, naravno ne spominjući prethodni susret.Za vrijeme večere morala sam nekoliko puta prošetati po dnevnom boravku, ne bi li Tanja odgonetnula što je s mojim stopalom.

Njezina dubinska analiza je podrazumijevala i pretresanje svih bolesti u obiteljskom stablu. S obzirom da nisam bila raspoložena za negativne vibracije, brzo sam napustila Tanjin stan.

Čekanje nalaza se oduljilo. U mojoj glavi rađala su se pitanja koja nisam mogla ignorirati. Glup je osjećaj kada nemaš odgovor baš ni na jedno pitanje, od njih tisuću.

  • Izvolite, gospođo, Vaš je nalaz očitan.
  • I što sada? – pitala sam mladića u bijeloj kuti.
  • Nalaz treba pogledati neurolog, koji će vam dati daljnje informacije.
  • Imate li ovdje u klinici neurologa?
  • Sačekajte trenutak, provjerit ću je li doktor Vranješ još na smjeni.
  • Molim Vas, pogledajte. Hvala.

 

Nakon nekoliko trenutaka mladić se vratio s informacijom kako će me doktor Vranješ  primiti  za pet minuta.Minute su naizgled banalna stvarnost. No, kada ti je čekanje nalaza definirano minutama tada postaju jako bitne.

Napokon su se otvorila vrata ordinacije.

Nakon čega sam zanijemila.

  • Ponovno Vi? – izjavio je dr. Vranješ.

Stajala sam kao ukopana, bez riječi. Preda mnom je u doktorskoj kuti stajao stranac s bolske plaže.Nakon nekoliko zbunjenih trenutaka, rukom me pozvao da uđem u njegovu ordinaciju.Gledali smo se nekoliko trenutaka bez riječi. Očito je ponovni susret, bio smiješan oboma.

  • Izvolite sjednite.
  • Hvala – rekla sam spuštajući nalaze na njegov stol.
  • Jeste li za limunadu? – upitao me s istim osmjehom.
  • Ne bih, hvala.
  • Recite, što mogu učiniti za vas?
  • Zanima me Vaše mišljenje – rekla sam pokazujući nalaze.
  • Zašto ste tako nervozni?Sve u svoje vrijeme. Možemo li se prvo upoznati? Ja sam Toni – predstavio se pružajući mi ruku preko stola.
  • Lana – odgovorila sam.
  • Dobro, Lana, da vidimo o čemu se radi.

 

Dok je Toni iščitavao nalaze koje sam donijela, ja sam pokušavala iščitati njegove godine.Bio je blizu pedesetim,što je davalo dodatan šarm njegovoj skladnoj pojavi. Izgledao je još šarmantnije nego prilikom prvog susreta.

Doktorska kuta činila ga je još privlačnijim.Intrigantnijim.

 

790 total views, 5 views today

Komentariši