GORAN SARIĆ – Izabrana djela Miljenka Jergovića : kako “zaboraviti” klasika?

Izabrana djela Miljenka Jergovića : kako “zaboraviti” klasika?

Neki dan u novinama s radošću pročitah vijest da je Fraktura iz Zaprešića krajem prošle godine objavila prvo kolo Izabranih djela Miljenka Jergovića (Sarajevo, 1966.) Urednik projekta je poznati bosanskohercegovački književnik i intelektualac Ivan Lovrenović.

Jergović je bez ikakve sumnje jedan od najznačajijih književnika na prostorima bivše Jugoslavije. U prvom kolu su objavljene slijedeće četiri njegove knjige:

 

Sarajevski Marlboro, priče;
Dvori od oraha, roman;
Hauzmajstor Šulc, poezija;
Imenik lijepih vještina, eseji.

Već od prve pjesničke zbirke “Opservatorija Varšava”, za koju je dobio uglednu književnu nagradu za mlade poet(es)e “Goranovo proljeće”, preko zbirki priča, među kojima se ističu “Sarajevski malboro”, “Kahrivani” i “Inšallah, Madona, Inšallah”, pa sve do brojnih romana, među kojima bih, po sopstvenom ukusu, apostrofirao “Dvore od oraha”, “Rod” (ovjenčan Njegoševom nagradom 2015. godine) i sjajnu “Rutu Tannenbaum” – bilo je jasno da se radi o piscu sasvim izuzetnih umjetničkih “gabarita. Štaviše, kao pasionirani čitalac Jergovićevog djela mogu slobodno ustvrditi slijedeće: da je napisao “samo” gore pobrojana djela, Jergović bi na ex-Yu prostorïma ostao zapamćen kao veliki pisac. A on, vjerovali ili ne, do dana današnjeg ima čak četrdeset i pet (45) publikovanih djela!

Razumije se da takav opus nije mogao ostati nezapažen ni van granica bivše Jugoslavije. Jergovićeve knjige su do sada prevedene na dvadeset i tri svjetska jezika. Kad tome dodamo činjenicu da se radi o relativno mladom autoru, koji ima tek nešto više godina života od broja do sada objavljenih djela (52/45!), jasno je da od ovog pisca ljubitelji pisane riječi mogu još mnogo očekivati. Dozvolite mi da se na ovom mjestu malo našalim: ko zna koliko nas još Jergovićevih “razigranih kola” u budućnosti čeka?!

I tako, velim, početak objavljivanja Izabranih djela Miljenka Jergovića bi i za mnogo veće sredine od bosanskohercegovačke i hrvatske predstavljao značajan kulturni događaj. Mada, mogao bih se kladiti u sanduk viljamovke, da mu se neće baš svi kulturnjaci (“kulturnjaci”!) na BSH jezičkom prostoru od srca obradovati. Jer, kao čovjek bez dlake na jeziku, beskompromisni borac protiv nacionalšovinističkih falangi ma odakle dolazile, Jergović je mnogima sa ovih prostora stao na žulj. Pošten a slobodan, neuvezan ni u kakve “esnafe” i “safove” on ne zazire od toga da lažnim autoritetima saspe u lice ono što im, po njegovom mišljenju, pripada. Takav, Jergović je trn u oku (ne)vidljivim “dirigentima” (ne samo) kulturnih zbivanja i u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu… Upravo to i jeste razlog zašto se mnogi često ponašaju kao da ga nema. Ali, kako prenebregnuti klasika? Kako preskočiti sjenku?

Razumije se da čovjeku s takvim talentom i opusom nisu važni lažni autoriteti. Nisu li, uostalom, i velikani poput Bogdana Bogdanovića i Mirka Kovača – da ni ne spominjemo bivše feralovce – u vlastitim sredinama “zaboravljeni” i prezreni od (ne)kulturnog “establišmenta”? A koga ćemo duže pamtiti: Kameni cvijet u Jasenovcu ili nadrkane anonimuse? Buljuk neograničeno ograničenih kulturtregera ili Jergovićev monumentalni “Rod”, knjigu koja se i u mnogo većim kulturama od naše/naših dešava jednom u nekoliko decenija?

Oprostite mi što ne mogu da odolim a da ovoj “čorbi”  ne dodam i malo vlastite “mirođije”. Jergovića sam, naime, kao pisca prepoznao i zavolio već od prve knjige, zbirke pjesama “Opservatorija Varšava”, sada već daleke 1988. godine. Nedugo zatim, pozvao sam ga na književno veče u mali amfiteatar Srednjoškolskog centra “Bratstvo-jedinstvo” u Konjicu, u kome sam tada vodio književnu tribinu. Ostavio je, tada, na mene utisak skromnog, srdačnog momka. Mislim čak da je mojoj malenkosti dao jedan od prvih intervjua, i to za sarajevsku “Književnu reviju”, u ono vrijeme – koncem osamdesetih – jedan od najboljih književnih listova u cijeloj bivšoj Jugi. Još uvijek pamtim podnaslov tog teksta: “Moje su pjesme izraz razočarenja u istoriju!”

Da li je tada, na početku književnoga puta, mlad i pun ideja, mogao sanjati o nevjerovatnom nizu naslova, prevoda i nagrada, slobodno se može reći – internacionalnoj slavi koja će mu “pripasti” u narednih tridesetak godina?

Poslije toga bismo se katkad sretali, srdačno popričali, urijetko družili. Putevi nam se nisu često ukrštali, ali se naš kontakt nikad nije potpuno prekinuo. Nedavno mi je iz Zagreba poslao roman “Otac”, knjigu koju nisam uspio da nađem u sarajevskim knjižarama.

I evo, pošto ove retke pišem na dan kad nas je sustigla vijest o smrti profesora Zdravka Greba, da završavim Jergovićevom pjesmom posvećenom ovom sjajnom čovjeku i intelektualcu i, vjerovatno, Miljenkovom drugu sa sarajevskih ulica:

 

Grebo, tri sjećanja

Žuti golf mostarskih registracijskih pločica
Parkiran ispred hotela Beograd
Na staklu naljepnica FK Velež

 

Dok naokolo gruha Susan Sontag mu govori
Neka odmah pođe doktoru
Neka operira taj madež na sljepoočnici
Mogao bi se na zlo dati

 

Blagi smiješak čovjeka čiji se pogled prema unutra
Okrenuo jer prema van više ne vidi ništa
Ishodi u koloni subotnjih šetača iz Vase Miskina ulice
Pa nastavlja niz Titovu sa štakom pod miškom
Hoda kao da vidi sve kao da se na ovoj ulici nikad ne mijenja ništa

Tipični Jergović. Jasan i direktan. Tri snažne, unutrašnjom sponom povezane sličice. Kao u Wima Wendersa.

 

 

Goran Sarić

2,359 total views, 2 views today

Komentariši