261 STIH

Nova knjiga poezije hrvatske književnice Sanijele Matković Tri zime do proljeća fascinira opsežnošću i razuđenošću ljubavne tematike koja u svojoj metaforičnoj naslovljenosti sugerira duljinu trajanjaljubavi–od buđenja, cvjetanja i mirisa do zaborava u kojem je nezaboravljena. Usintagmatskoj vizuri Tri su zime do proljeća ostvarena je inovativna stilogena potenciranost žuđena čekanja ljubavi.

Zbirka je podijeljena na četiri godišnja doba, od proljeća, ljeta, jeseni do zime, i sva ona mirišu, a mirisi su objektivizirani nadom, suncem, jabukama i snijegom. Semantičkiizbor ovih motiva ima biblijsku i životnu protegu – u nadi i suncu kao izvoru bivstva, jabukama koje su etički intonirane i snijega koji u svojoj bjelini sugerira nevinost i čistoću ljubavi, kao i njezin zagovor bez obzira na objektivnu nemogućnost zbiljske realizacije.Kao uvod u knjigu Sanijela daruje čitatelju dvije zaglavne pjesme kao posvetu ljubavi: jer, ne umijem se tišinom izreći,a u drugoj se poistovjećuje s osobom koju voli, ali i svoj predbitak vidi u njoj: prije nego postah/ ja bijah TI!

Stilski pjesnikinja slijedi svoj autentični poetski pjev, moderan jezični izričaj u koji poput veza niže stihove i slike u korelaciji s prirodom. Taj je korelativ  sublimiran u inspirativne impulse gdje se poput ptica u jatima množe brojna stilska sredstva dajući emocijama prostranstvo beskrajna bivstvovanja. Pjesnikinja je sve svoje emocije i umjetničku imaginaciju interpolirala u prirodu, ciklični krug koji se ne završava, nego neprekidno obnavlja i traje. Na kraju je kruga varljivi zaborav i nestajanje koje nastavlja živjeti u transcendenciji svoga bitka, u duhovnoj ljubavi.

Početak je u proljeću kojenadom miriše,i da bi se dogodilo buđenje ljubavi i narančasta bajka prethodile su tri duge zime. Sve to vrijeme pjesnikinja zamjenjuje svojeja u alter ego voljena bića: a sve ove godine/ bijah ti; pobratim, Veronika, sjenka, …tvoj osobni pjesnik!

Poistovjećivanje se ostvaruje u sublimiranju voljene osobe u poeziju: Ti i STIH/ isto ste/ moja sretna misao/ odsvirana u C duru. Sinkretizam glazbe i poezije  u poetičkome diskursu duhovna je orbita u kojoj se realizira ljubav poput molitve. Dajući stihu jednakost osobne ljubavi, Sanijela poetski definira i njihove tvorce: Oni su samoljeri snova/ šaptači tišine! Poslužiti, kušati i osjetiti miris snova, šaptati tišinu u naklonu čežnji, odanosti, ljubavi, boljem i ljepšem svijetu objektivizira pjesnike kao virtuoze riječi. Stihove pjesnika percipira kao njihove duše koje su odvojene u riječima, a pjesnici su izvan njih: Na poetskim večerima/ sastaju se duše/…pjesnici su im tek pratnja!Eminentnim hrvatskim pjesnicima Sanijela posvećuje deset pjesama kojima potvrđuje njihovu uzoritost i svoj naklon riječi po kojima oni trajno žive s njom.

Mediteranski krajobraz blizak je i čest okvir u kojem se rađaju Sanijeline refleksije i reminiscencije, gdje buja poetska imaginacija: A more udara o stijene./ Šuti/ kao da je pripeto zavjetom,/sapeto istinom. U opreci beskrajnosti koja je pripeta zavjetom i sapeta istinom misaona je raspetost ljubavi koja prelazi granice kršćanskoga svjetonazora. Stoga pjesnikinja svome voljenom osigurava duhovno bivstvo što nadilazi zbiljski uzus dajući mu antropomorfizirani oblik mora, oceana i vala u kojima je implicirana i ona sama.

Afektivnost pjesničkoga jezika u čestoj oksimoronskoj svezi (gorčini slatkoće,slada u gorčini,galop tišine) stilska je kombinatorika što Sanijelinu pjesništvu daje bogatstvo slika i njihovih konotativnih preobrazbi.Nisu rijetke ni pjesme – slike, gdje su stihovi obojeni slikarskim bojama riječi i u svojoj slikovitoj vizualizaciji nadaju se čitatelju ekspresivnije i impresivnije: bojim te toplinom žute/ jer, tako sunce/ suncokrete boji! Slikovitost Sanijela pojačava i genitivnim metaforama (kovitlac šutnje,prognanik noći,tajne školjaka), ali i originalnim poput šavovima zore.Grafostilemski pjesnikinja se ne koristi znakovima interpunkcije na predvidljivim mjestima, stilski intenzivira osjećaje i misli.

U širokom spektru svoga jezičnoga rekvizitatorija pjesnikinja integrira i ikavicu kao tradicijsku vrjednotu, afirmirajući i lokalizme i njihovu originalnost: Zatnjit ću ti rose/ ko mater vode ditetu; tradicijske predmete: …I u srce te zaplete/ kao vunu u kudelji;potom stihove ili naslove zbirki najeminentnijih hrvatskih pjesnika Vesne Parun (Ne prekidaj me dok šutim, Zore i vihori / iznjedrili su pjesme), Cesarića (Nitko, nitko, ništa ne zna), A. B. Šimića (taj brijeg) pa i mlađe generacije, Marele Jerkić-Jakovljević (Ostani šapat).

Iako je Sanijelina ljubav beskrajna i transcendentna, neuhvatljiva i nesvodljiva u obiteljski život, kod ove pjesnikinje nemarezignacije, pesimizma i tuge, samo optimistična aureola iz koje tajanstveno svijetli: Zašto gledati sivo/ kada postoji toliko boja. Veličajnost darivanja ljubavi imperativni joj je patos jer ona zna da se samo darivajući može primati: I dan danas/ u tvom pogledu/ ljeska se moja misao,/ na tvojim trepavicama / vijori moja ljubav.I u odsutnosti ljubavi uprisutnjeno je jastvo, sloboda i ljepota: Sve odaslah uodsutnost, kako bih slobodna/ mogla/ odjenuti ljepotu/ koju donose monsunski vjetrovi!

Za Sanijelu je ljubav predodređena prije nas samih, teče u nama i živi unatoč životnoj razdvojenosti; njezin se duh transponira u riječi dajući joj trajan tok i vječnu postojanost.Tu ljubav rađa stih, on joj je i izvor i uvir: Iz stiha si stigao, stihu te vraćam.Stilogena je to varijacija biblijskogastarozavjetnog motiva: jer si prah i u prah ćeš se vratiti.

Mirišu riječi na ljubav, pjesnikinja putuje pjesmom ne dopustivši da je bilo što zaustavi. U inverznom upitu: što je LJUBAV, Sanijela gradacijski, kumulativno nabraja sve što bi je moglo opisati, definirati i kontekstualno dozvati. Bezvrijeme je konačište ljubavi u transcendenciji duha: bacajući ti u lice pjesmu, / odašiljem NAS u bezvrijeme./ Jer, tamo nam je mjesto!

Jesen donosi strepnju i strah od neuzvraćene ljubavi – sve umire, preobražava se u neke nove oblike bivstvovanja, a ljubav treba zaštititi od nestajanja: i nitko neće znati/ da tugupovijah/ u komade mahovine/ da riječi u njoj/ ne presuše.

Kraj ljubavi je u slutnji, u predgrađima sna, prostranstvima kiša, u nedobu pa pjesnikinja poetski moli: Samo mi ne briši suze (…) Pusti da njima ugasim požare što u meni titraju. Stilskom vrsnoćom i emotivnim nabojem Sanijelini su stihovi nastavak poetike Vesne Parun, što pjesnikinja naglašava i njezinim tipiziranim motivima: Mogu li sve moje molitve stati u dlanove/ ruku nevinijih od mojih.

Zima ipak donosi ljubav koja u korelaciji s prirodom živi po stihu i u stihu: …zima često zna / s tobom doći, a postojanje je interpolirano u pjesmu po kojoj je pjesnikinjina ljubav veličajna: nek svak zna/ koga pjesmom voljeh! Prolaznost, koja je tako evidentna zimi, pjesnikinja pohranjuje u zadaću pjesnika jer da nije njih: ne bi je tko imao dočekati ni ispratiti.

Zima donosi i odluke o odreknuću,plaćanju suzom, u slutnji: sutra će doći/bez tebe. Ona je također spoznaja o prolaznosti i nestajanju bujnosti i plodnosti života: Šapćem te odreknućem!I kao da ta ljubav ranjivije traje u nama: i ranjava mi riječ. Poniranje i ponovno izviranje ljubavi, gubljenje između DA i ALI traje u zaboravu: Plačem/ svjesna kako je/ najviše ljubavi u zaboravu. Bijeg je neizbježan, ali samo do povratka: Ja više čekati neću,/ Stoga te zaboravljam/ da krenemo ispočetka!

Ovim stihovima pjesnikinja završava jedan cikličan tok ljubavi, ali tako da se ona ponovno vraća u kružnome hodu. Ta ljubav nije obična i zbiljski konzumentna, ali je zbiljskija od onih stvarnih, svakodnevnih. Pohranjena u stihove ona traje u raskoši jezika i stila, u vrsnoći lirske potenciranosti, u veličajnosti svoje poetske protege. Sanijela se odvažila krenuti na daleko i neizvjesno hodočašće ljubavi kroz četiri godišnja doba darujući čitateljima njezinu višu dimenzioniranost, vjeru u njezinu postojanost,te je literarnom egzaltiranošću prezentirala i sebe kao pjesnikinju pronalaženja ljubavi u daljinama.

 

Marina KLJAJO-RADIĆ

 

 

1,463 total views, 6 views today

Komentariši