Željko Ivanković: Muka i belaj su proizveli sjajnu književnost

Željko Ivanković, bosanskohercegovački i hrvatski književnik, publicista, urednik, prevodilac, ovih dana obilježava četrdesetu godišnjicu rada. Desilo se da se obljetnica za ovog autora poklopila sa izdavanjem posljednje knjige njegovih izabranih djela, koja su u izdanju riječkog Ex Librisa počela izlaziti 2011. godine. Bio je to odličan povod da sa piscem porijeklom iz Vareša, nastanjenom u Sarajevu i izdavački i recepcijski vezanom kako za BiH, tako i za Hrvatsku, porazgovaramo o samoj obljetnici i izabranim djelima, zavičajnim i ratnim motivima, identitetima i drugim temama.


U četrdeset godina objavili ste ili uredili, odnosno preveli, barem isto toliko knjiga, u gotovo svim književnim rodovima. Kako se osjećate povodom godišnjice i s kojim se dijelom vaše bogate književne biografije – pjesnik, prozaik, esejista – najviše identificirate?

– Kada čovjek pogleda unazad i vidi se nečim bavio četrdeset godina, te da sam maltene skoro za svaku godinu rada napisao po jednu knjigu, to uistinu jeste veliko – mada ima pisaca koji su napisali mnogo više. Ne mislim da je kvantiteta presudna, a ni brojke mi nisu toliko važne. Meni je bitno to što sam pisao skoro sve žanrove, osim drame, premda imam i jednu radio-dramu koja je čak i nagrađena. Pisao sam, dakle, romane, pripovjetke, esej, poeziju, dnevnik, putopis, prevodio poeziju, prozu, esejistiku. Međutim, sve vrijeme sam uvjeren da sam ja prije svega pjesnik, iako sam za roman “Rat i sjećanje” dobio vrlo važnu hrvatsku književnu nagradu Ksaver Šandor Gjalski, a čak sam ga nazvao i svojim magnum opusom. Dugo sam taj roman pisao, mučio me je, više od dvadeset godina sam na njega potrošio. On je moja životna priča. Na prozi morate sjediti, ona zahtijeva ono što bi Andrić nazvao Sitzfleisch, “meso za sjedenje” i rad, ustrajavanje, sazrijevanje. Proza mora proći cijeli jedan niz postupaka, od ideje, preko bilježaka, do arhitekture, oblikovanja, sve do finih radova. Poezija, pak, kao i priča, rezultat je nečega što vas obuzme i traje kratko, ali i to se mora u nekim unutarnjim emocionalnim i intelektualnim retortama promućkati.

Duhovna aristokratija

Mnoge kolege me smatraju ponajviše esejistom, ali neki će reći i da sam među najboljim polemičarima, ciljajući na polemike objavljene u knjizi “Čitati Ivankovića u Sarajevu”, vezanu za moj žestoki sukob sa iranskom ambasadom, uz direktnu asocijaciju na knjigu od koje je sve počelo – “Čitati Lolitu u Teheranu”. Mislim da su sva moja djela zapravo samo jedno djelo, jedna priča, i vjerujem da je kod svakog pisca tako: koliko god knjiga da napiše, sve te knjige su u biti samo jedna knjiga koja nosi pečat tog autora i on je tu sav i bez ostatka.

Vaša izabrana djela u izdanju Ex Librisa kompletirana su objavljivanjem knjige “Duga barbarska noć: Izbor iz poezije 1978-2018”. I Vaša prva knjiga, objavljena 1978. godine, bila je zbirka poezije “Nešto od onog što jest”. Koliko, namjerne ili nenamjerne, simbolike ima u tome i kako je tekao cijeli proces?

– Obično svi smo ulazili u literaturu kroz poeziju. Od početka izdavanja izabranih djela znali smo da će posljednja knjiga biti knjiga poezije, ali simbolički je to vrlo važno da se poklopilo sa obljetnicom. Međutim, kada mi je izdavač predložio objavljivanje izabranih djela ja sam istinski bio zatečen, a jača i preciznija riječ bi bila šokiran. Prvo sam se zabrinuo – zar već imam toliko godina da je vrijeme za izabrana djela, jer u našim poimanjima, svi smo mi mentalno mnogo mlađi nego što nam to tijelo pokazuje. A onda sam shvatio da su u prethodnim generacijama ljudi u mojim godinama zaista imali izabrana djela.

Drugo pitanje je bilo – zar ja uopće zaslužujem izabrana djela, znajući da živimo u teškim vremenima gdje je izdvajanje sredstava za kulturu negdje na kapaljku. Sve mi je to laskalo, ali sam se istovremeno i malo uplašio. Na kraju sam pristao, ali uz jedan uvjet: pisac je mrtav čovjek, odnosno, tražio sam da urednici naprave vlastiti izbor, kao da mene nema. Mislim da svako ko piše radije želi saznati kakav bi izbor čitatelji napravili, po tome pisac mjeri koliko je iza sebe ostavio traga.

Iako ste odbili učestvovati u samom izboru, da li ste na samom kraju imali nekih primjedbi, zamjerki?

– Jedino bih u knjizi eseja napravio izmjenu. Da sam se ja pitao, izbacio bih dva, a stavio drugih pet: dva jer meni ništa ne znače, a ovih pet su, po mom mišljenju, odlični. No oni su o bh. piscima kao što su Ilija Ladin i Vitomir Lukić, i hrvatski izdavač je smatrao da mu oni nisu toliko važni za hrvatsku publiku. To je jedina zamjerka, i izrekao sam je tek nakon što su knjige izašle, zato što su to od mene tražili. U cjelini sam zadovoljan da su to radili drugi bez mene i da je moj uticaj, osim iščitavanja i korekcija, na sreću, minimalan. Kao što kažu: mana se nađe samo dobrom konju.

U predgovoru jednoj od knjiga iz izabranih djela Miljenko Jergović je napisao da Vas smatra bosanskohercegovačkim piscem, kazavši pritom da iako je to “građanski nedostojanstvena” odrednica, ujedno je i “aristokratski uzvišena”. Kako gledate na ovu ocjenu i koliko su Vam kao piscu važne ove pripadnosti, imajući u vidu da se veliki dio Vašeg opusa bavi upravo identitetom?

– Ne znam šta to znači, osim da su to neki komplimenti. U ovom gradu sam žestoko napadan, a u tome nisam nipošto jedini. Pomislili biste da ova čaršija ne može napasti Vešovića, Lovrenovića, Jergovića… Ako vas napada određeni ideološki, intelektualni, ako hoćete i nacionalno određen religijski krug, i da niste nacionalni pisac, postajete to. I koliko u takvoj situaciji čovjek može biti građanski pojedinac, kada vas optužuju s jedne strane da ste islamofob, s druge da ste izdajica, Srbin, komunjara… Kada vas napadaju, kada nikome niste dobri, to znači da ste vjerojatno na dobrom putu, jer nema druge pozicije. Pozicija pisca je upravo da bude svoj, pojedinac, usamljen, ničiji, pa i napadan. Pisac, dakle, samo može biti i pojedinac, i to duhovna aristokratija u intelektualnom i moralnom smislu.

Vareš, da prostiš

Ja jesam potpuno bosanskohercegovački pisac, ali i hrvatski pisac na bh. način, kao što je moj kolega iz Slavonije hrvatski pisac na slavonski ili kolega iz Dalmacije na dalmatinski način. Moja duhovna i fizička zavičajnost je ono što je presudno. Mene često znaju pitati da li sam, koliko i zašto tako zavičajan. Znate li pisca koji nije zavičajan? Zar Andrić ne piše o Travniku i Višegradu? Ima li djela Petra Kočića, Hasana Kikića, Zije Dizdarevića, Miljenka Jergovića, pa i Gabriela Garcije Marquesa i Orhana Pamuka bez zavičaja? Ja ne mogu pisati o Zagrebu, New Yorku ili Istanbulu.

U “700 dana opsade” na jednom mjestu zapisujete: “Neka oni ratuju, ja radim”. Šta je za Vas kao pisca značilo raditi u tom periodu, i smatrate li da je domaća književnost u ovih dvadeset i kusur godina ponudila dobre književne “odgovore” na sve što nam se desilo?

– Naravno, to je pokušaj igre riječi i izazivanje paradoksa. Međutim, ja uistinu jesam radio u to vrijeme, i moj rat je bio moj rad. Moja supruga je tokom rata podučavala djecu u podrumu, moj komšija je radio u pekari, a drugi komšija je “radio” u rovu. Ne možemo reći da je samo on ratovao – svi smo ratovali i svi smo nosili rizik svog života na dlanu, bilo je pitanje ko će od nas, kad i kojim redom. Smatram da u svim vremenima svi treba da radimo ono što znamo, najbolje što znamo. Uvjeren sam da će tek tada društvo procvjetati.

Mislim da nije data konačna riječ u književnosti o ratu i da ju ne treba ni čekati. Biće još sigurno i priča i romana i poezije, mada je rat u BiH već proizveo sjajnu literaturu, bez obzira da li ti ljudi pišu ovdje ili u inostranstvu, čak na stranim jezicima. Rat je, kako reče stari filozof, otac svih stvari, pa je otac i dobre književnosti. Ne poznajem književnost koja istovremeno ne bi bila ni ratna, ne doslovno kao u Ratu i miru ili Ilijadi, nego u smislu rata kao nečeg što ostavlja posljedice na cijelo društvo, generacije, ljudske sudbine. Nimalo čudno što je inkorporiran u cijelu ljudsku kulturu pa i literaturu. Kod nas je uvriježena ideja da što je gore piscu, to je bolja literatura. Šta je to u sedamsto godina mira proizvela Švicarska? Satove i čokolade. Muka i belaj naših prostora su proizveli sjajnu književnost. Koliko god da je o ratu i u povodu rata i njegovih posljedica napisano sjajnih romana, izvanredne poezije i priča, rat će još dugo biti mjesto kome će se pisci utjecati kao izvorištu za svoju literaturu. Istinski bih volio da dobijemo nove kvalitetne priče o ratu, o Srebrenici, iz srpske optike rata ili iz perspektive ko je bio tada dijete. To je literarno mjesto u kojem se mogu identificirat brojni autori, i oni čine cijeli mozaik slika o nečemu što smo živjeli i što i danas određuje naše živote. Novi autori će možda donijeti čiste metafore, za razliku od nas koji još govorimo o ožiljicima koji su svuda po nama. Mi smo grubi jer su naši ožiljci takvi. Možda Srebrenica čeka svog Prima Levija.

Nesumnjivo izuzetno važno mjesto u Vašem stvaralaštvu ima Vareš. Koliko je Vaš Vareš, Zvjezdangrad, knjiški i virtuelan, sačinjen od sjećanja i povijesti, u odnosu na ono što je ovaj grad danas, (nažalost) sinonim uništene privrede, iseljavanja mladih i siromaštva?

– Kad živite u jednom ambijentu onda ga ne možete promatrati izvana – previše ste unutra. Taj svoj Vareš koji sam ja stavio u Zvjezdangrad i u Vareške priče, to je Vareš koji sam ja vidio sa odmakom, koji sam tek tada idenfiticirao da je dio mene. Vi inače niste svjesni da imate bubreg, i sva sreća da je tako, jer ne daj bože da imate kamen, onda biste se cijeli vi pretvorili u taj bubreg. Tada čovjek postaje fokusiran na bol, a slično je i sa zavičajem – postanete ga svjesni tek onda kad nestane iz vas ili kad se iz njega izvadite. Postanete svjesni da je taj zavičaj ne samo mjesto u kojem ste rođeni i prohodali, naučili prve riječi, prvi put vidjeli brda i nebo, čuli neke priče, legende i bajke i imate potrebu to onda izvući iz sebe i pretvoriti u neke priče, ispričati nekome ko pita ko je ta Bosna da prostiš, ko je taj Vareš?

Podijeljeno društvo

Tako sam i ja osvijestio da Vareš ima Zvjezdangrad, planine sa staroslavenskim imenima, Bobovac – sjedište srednjovjekovne bosanske kraljevine, Borovicu i Dubošticu koje su bosanski kraljevi nazivali riznicom bosanskog kraljevstva, da ima Divkovića, Lastrića, najstariju sačuvanu crkvu u BiH, najstariju željezaru na Balkanu… Onda se to otvara kao neki novi svijet kojeg, dok ste bili unutra, niste bili svjesni. Zavičaj tada postaje vidljivi dio vašeg fizičkog i duhovnog krvotoka koji imate potrebu iz sebe izlučiti, pretvoriti sve ono što ste primali svim čulima – u priču. Taj Vareš je danas nešto posve drugo. Nije ni bolji ni gori, samo je drukčiji, a tako je sa svim drugim mjestima. Takvo je i Sarajevo koje je postalo dio mog bića, Sarajevo koje je postalo najvažnije mjesto mog svemira baš onda kada je neko okružio grad s ciljem da uništi sve u njemu, mene, moje najbliže. Na proljeće će, nadam se, izaći moja monografija Vareša u kojoj sam ispisao povijest Vareša od najstarijih vremena do rata. Često kažem da je to nadgrobni spomenik nekom prošlom Varešu. Možda novi Vareš bude mnogo bolji ili gori, ali ono što je meni bitno je da ispričam svoju priču.

Imate bogato uredničko iskustvo i još uvijek djelujete kao urednik, i to časopisa Novi Izraz. Kako ocjenjujete časopisnu djelatnost u BiH kao mjeru književnog života?

– Smatram da je cehovska organizacija pisaca početak bilo koje infrastrukture. Nju smo već u ratu počeli graditi: prvo je obnovljeno Društvo pisaca, potom PEN Centar. Osnivali smo nove časopise, onavljali stare, kao što su Odjek, Lica, Život, pa i Izraz. Htjeli smo pokazati da rat možda jest uništio infrastrukturu, ali spremni smo raditi neku novu, ne izmišljajući ponovo svijet, nego produžujući tradiciju. Nismo mislili da išta počinje od nas: vrijediš onoliko koliko si kvalitetno tradicijski utemeljen. Ono što smo prepoznali kao način kulturološkog otpora agresiji koja je uništavala sve strukture društva, nije prepoznalo društvo. Danas muku mučimo da održimo Život i Izraz, projekte koje bi trebalo finansijski i društveno-politički podržati.

Naime, BiH je beskrajno podijeljeno društvo. Nikome nije do BiH, odnosno svakome je do samo njegove BiH. Izgubili smo oko milion ljudi, srednji društveni sloj koji je danas od Novog Zelanda do Kanade, ljude čitaju, idu u kino i kazalište, kupuju novine i časopise, pa i knjige. Ostao je najmanje pismen i najmanje obrazovan sloj koji je uz sve to doživio i osiromašenje. Uz podijeljeno društvo koje ima bar tri centra koje rade na trajnom odvajanju, doživjeli smo i bitnu kulturološko-civilizacijsku revoluciju. Danas se čita sa zaslona i dogodila se potpuna promjena paradigme. Možemo li razgovarati, dakle, o postojanju književnog života bez časopisa, bez novina, bez književnih manifestacija koje podržava država? A Bosna je zemlja pisaca! Alija Isaković je davno napravio književnu geografiju BiH – danas bi, bojim se, ona bila podijeljena kao što je podijeljeno i društvo, gdje rijetko ko prelazi s onu stranu književne granice. Književni život se odvija kroz časopise i susrete, a danas jedini koji do toga donekle drže su stranci koji su spremni finansirati gostovanje pisaca iz jedne u drugu sredinu. Nema razumijevanja da je to potreba književnog i kulturnog života uopšte.

 

Piše: Maja ABADŽIJA

1,138 total views, 4 views today

Komentariši