PJESNIKINJA GOVORI. RAZGOVOR SA DARIJOM ŽILIĆ

Draga Darija, koliko ste već prisutni u javnom prostoru hrvatske književne scene?

Odavno, još od sredine devedesetih, kada se moja generacija pojavila u podlistku časopisa Vijenac, u Homo volansu. Sjećam se tadašnjih književnih polemika koje su bile vrlo žive i vezane baš uz književne teme, a ne ideologiju ili ad hominem napade. Kasnije sam redovito pisala u dvotjedniku za kulturu Zarez, objavljivala sam eseje o društvenim temama, prikaze teorijskih knjiga, intervjue, ali i prozu. Na Trećem programu Hrvatskog radija objavljeni su mi brojni prikazi i kritike, te eseji. Godinama sam vodila književne tribine u Hrvatskom društvu pisaca. U prošlom desetljeću sam intenzivno pratila regionalnu scenu, inspirirala se beogradskim Ažinom, tj. Asocijacijom za žensku inicijativu koju je vodila pjesnikinja Dubravka Đurić, otkrivala autore i autorice iz svih dijelova bivše države… Posljednjih godina pratim hrvatsku pjesničku produkciju, ali ipak nesustavno.

Jedno jednostavno pitanje: da li ste zadovoljni svojim «mjestom» na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni?

Dodjelama nagrada i priznanjima za rad sam zadovoljna. Dobila sam nagradu Kiklop za najbolju pjesničku knjigu 2010. godine, a riječ je o knjizi „Pleši, Modesy, pleši“. Dobila sam i nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu eseja „Muza izvan geta“ 2010. godine. Nisam nezadovoljna svojim mjestom u hrvatskoj književnosti, jer to je ionako fikcija. Jedino bih da se ranije dogodilo realno društveno priznanje, npr. stalan posao.  Šteta i da moj mirovni i ženski angažman, te bavljenje ženskom književnošću nije dobio podršku u feminističkim krugovima. To mi je razočaranje. Vjerujem da će sada biti bolje, prošle godine priznat mi je umjetnički status, više je angažmana. No, s druge strane, kao žena iz radničke familije, sama, bez političke ili neke druge zaštite, ostvarila sam puno, i mislim da će odsad biti puno lakše kretati se i književnim, ali i drugim neknjiževnim poljima.

Kakvog značaja za Vas imaju književne nagrade?

Lijepo je biti dobitnik književnih nagrada, to je prepoznavanje, naravno da znače i kao referenca i pomoć za traženje posla.

Iz štampe je izašla Vaša nova knjiga «Glasovi arapskih žena». Možete li nam reći nešto više o tome?

Da, to je prijevodna knjiga, izbor pjesama autorica s Arapskog poluotoka. Izbor sam napravila prema knjizi „Poetry of Arab women“ koju je davne 2001. priredila pjesnikinja Natalie Handal. Izdavač je Shura publikacije. Nedavno smo imali predstavljanje te knjige u Zagrebu i bilo je sjajno: čitali smo naglas pjesme i razgovarali. Čitav prostor književnog kluba Booksa bio je prepun, što govori o velikom interesu za tu arapsku literaturu.

Kojim ritmom nastaju Vaša djela?

Ja sam svoju prvu knjigu pjesama objavila 2005. godine, prvu knjigu ogleda 2008. Od 2010. do 2018. objavljeno mi je deset knjiga. Bila je stanka od 2013. do 2017., jer tada sam zbog obiteljske situacije bila spriječena više se angažirati oko izdavanja knjiga.

Jedan broj pisaca na ovdašnjim prostorima svoje tekstove koriste kao političko sredstvo?

Da, koriste ih, piše se i kritika koja je isključivo ideološka. Pišu se knjige u kojima pisci omalovažavaju, mrze. No, to me zaista ne zanima. Niti pratim.

Da li su neki Vaši tekstovi političko sredstvo?

Ne znam mogu li tekst „O miješanosti“ nazvati političkim sredstvom, ali mislim da je politički višestruko provokativan, jer podriva ideologije, povezuje književno s političkim. Tekst se nalazi u knjizi „Muza izvan geta“.

Čita li Darija Žilić svoje suvremenike?

Da, objavila sam više knjiga prikaza i ogleda o knjigama suvremenika. Pisala sam neko vrijeme redovito, a sada povremeno o hrvatskoj suvremenoj poetskoj produkciji. Mislim da me to čitanje obogatilo, naučila sam  kritički promišljati. Sigurno da je utjecalo i na to da ponovo počnem pisati poeziju.

Opasne knjige u Hrvatskoj? Ima li takvih?

Mislim da knjige više baš i nisu opasne, nemaju velik utjecaj na društvenu stvarnost. No, zastrašuje podatak koji sam ovih dana pročitala da se u antikvarijatima u Zagrebu dosta traži Mein Kampf ili pak knjiga Maksa Luburića. Te knjiga, pa još npr. knjiga Otta Wieningera, su opasne, jer šire rasnu netrpeljivost ili mizoginiju.

Kada biste imali priliku da sjednete i porazgovarate sa nekim piscem ili spisateljicom iz svjetske povjesti književnosti, ko bi to bio? I zašto?

Puno je pisaca sa kojim bi bilo lijepo porazgovarati, ali izdvajam  Marguerite Yourcenar, jer sjećam se, davno sam čitala njene „Hadrijanove memoare“, knjigu koja je i poezija, filozofija i povijest. I ostala sam zaista očarana, razgovarala bih sa njom upravo o tome kako je uspjela pisati tako uvjerljivo iz pozicije jednog cara, pitala bih je o povezanosti filozofije i književnosti, o odnosu poetskog i pripovjednog, o društvenom položaju intelektualki itd.

Kojim povodom ste nedavno bili u Sarajevu?

U Sarajevu sam bila kao dobitnica književne rezidencije Reading Balkan. Ljetos mi se javila Amela Balić, tajnica Pen-a s prijedlogom i odmah sam pristala. Bilo je to sjajno iskustvo, jer sam se prisjetila svojih prijašnjih odlazaka u Sarajevo, teorijskih tekstova i aktivističkih susreta. Nakon odlaska, počela sam pisati kratke zapise koji su se svidjeli mojim fb prijateljima. Baš na Staru godinu dio tih zapisa pod naslovom „Sarajevski fragmenti“ bio je objavljen na Trećem programu Hrvatskog radija.

Poznajete li bosanskohercegovačku suvremenu književnost?

Ne mogu reći da suvereno poznajem bosanskohercegovačku suvremenu književnost, ali pisala sam kritike i oglede o nekim knjigama, čitala Darija Džamonju, Miljenka Jergovića, Gorana Samardžića, Faruka Šehića, Milu Stojića, Željka Ivankovića, Semezdina Mehmedinovića, Dževada Karahasana, Abdulaha Sidrana, Šejlu Šehabović, Hadžema Hajdarevića, Feridu Duraković, Asmira Kujovića, Nerminu Omerbegović,  zatim teorijske knjige Damira Arsenijevića i publicističke knjige Alena Kristića, a pratim povremeno i portal Strane. Festival Stih u regiji koji u Zagrebu organizira HDP važan je jer su tu gostovali pjesnici iz BIH, koje sam tek tada otkrila, recimo Zilhad Ključanin, pa eto, i mi smo se ondje upoznale… Izdvojila bih projekt izdavače kuće Shura publikacije pod nazivom „Antologija regionalne ženske poezije“ u kojoj se nalaze i pjesme bosanskohercegovačkih autorica.

1,098 total views, 3 views today

Komentariši