Amela Mustafić – POEZIJA

Amela MUSTAFIĆ ‖ POEZIJA


 

PRUŽITI I POKAZATI

Danas su došli sa kamerom
vrećom brašna,
uljem, kafom i šećerom.
Meni su donijeli neke igračke
nisam znala kako se koriste
i rado bih ih zamijenila za dvije čokolade.

Živimo u maloj kućici
koja prokišnjava
od one godine kada je otac postao nemoćan.
Kao da je disala njegovim tijelom
pa zajedno sa njim posustala.

Imamo i malo dvorište
sa ljuljačkom
i baštom,
majka svake godine posadi krompir
i nikad ga ne bude dovoljno
za godinu cijelu.

Oca je, nakon rata,
mina učinila nepokretnim
dok je po šumama skakao
od sreće
jer ne puca,
jer ima kuću,

ženu
i mene.

Majka je dobila otkaz
jer nije mogla uzeti godišnji
kada je pored mene ležala u bolnici
dok su mi doktori predviđali smrt.

Sve to, rečeno je, u kameru.

Majka je stidljivo uzela tristo maraka,
koje šalje F. H. iz Njemačke.

Dvadesetak dana
u školu sam išla sita.

Nisam sklapala prijateljstva
bojala sam se njihove reakcije
nakon što saznaju kako živim.
Šta ako me budu prozivali,
šta ako budu upirali prstima?

Emitiranje na televiziji je bilo nakon mjesec dana.

SKICA ZA BOL

Progovorio mu je,
riječima,
da nacrta oblik boli

kada još nije razumio
slikanje slovima.

Otac oslika, na jedan list
igračku,
rupu,
baru,
malu i veliku ruku, zagrljenu,
i usta koja gutaju širine.

I reče mu da oboji,
sve šaranim bojama,
kada prepozna oblik
preslikan u svome tijelu

i zaplaka.

Boli su boli
tek kada se boje.

Godine,
tamne,
i donose
teške riječi
i teške boje
i…

glas očev

Igračka koju si oteo dječaku
jer nemaš svoju,
pa govorim ti
kako te nisam učio otimanju,
i lažem
dok smisao lebdi,
neobojen.

Velika rupa
veća od tvoga zagljaja
koji ne može da upije sve tvoje suze
a proguta sve moj radosti.

Bara po kojoj skačeš,
sretan,
i mokar
dok hladnoća grize jagodice tvoga osmijeha
i moju misao da ćeš uvečer ležati u bolovima.

Tuge su duže, ali, sreće se pamte.

Zagrljaj tvoje i moje ruke,
u kojem je tvoj stisak jači
i iskreniji,
iskreniji
i jači.

I usta,
ta usta koja su pojela put
kojim si trebao krenuti,
i šarene boje.

IMENA BEZ

Zovem se onako
kako se zvala žena bez imena.

Nikad rođena,

zabilježeno znakom D.

Očeva imena bez.

U kući,
zaklonjenoj od lopova,
jer nepostojanje se nije moglo odnijeti.
Majka je više puta pokušala
izdahnuti.

Neki ljudi,
rođeni su,
da i za smrt budu nesposobni.

Sa sedamnaest sam prodala tijelo,
i tada sam dobila ime.

Ime,
u koje se upire prstima.

I tada je moja smrt preduhitrila
moje prijatelje, rođake
i mene,
da se upoznamo.

Kopila sam invalidska kolica,
majci.
Prešla je u njima samo jedan put,
put do rijeke
koji je ubio sve njene ptice
koje su trebale doletjeti do mene.

MOJ OTAC

Moj otac,
visine metar i pedeset,
viši je od svih visina svijeta.

Ostavio nas je 1995.
da bi se
možda,
ponovo mogao vratiti.

Iznad kuće,
brdo, Golo Brdo,
prvi put golo
i prvi put,
put nade
i spasenja.

Ponio je u jednoj torbi
sve što je cijelog života gradio
a ubrzo i bez toga ostao.
Da je bar soli ostalo na komadićima
njegovog odijela,
pa da zubima grize pantalone
kada ludilo ispruži kandže.

Ne sjećam se ponovnog susreta,
u Tuzli,
majka se sjeća,
ali šuti.

Postao je drugi čovjek,
kaže da su Njihovi svi zli.
Svi.
A Naši, svi dobri.
Svi.

Neka viša sila mu udahnula
ponovo,
život.
Zaustavila rat.

Ali ja znam za njegove
krvave noge.

Za njega nema posla
u zemlji za koju se borio.
ali, njegova zemlja je tijelo njegovo
i voli je.

Moj otac,
u drugoj zemlji,
od 7 do 7,
diže blokove,
težine kao cijelo njegovo tijelo.
Zbog mene.
I jednog zagrljaja,
u mjeseca tri.

 

1,992 total views, 5 views today

Komentariši