DRAMSKI  KOMAD Fra Didakov Božić   ulomak

 

DIDAK:

 

“Ali vajme meni o čemu ja pišem i čime li Vašoj preuzvišenosti dosađujem na očigled ove goleme i posvemašnje propasti našeg bijednog i siromašnog naroda.

Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore ove bijede i nijeme od gladi, slabosti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno isjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korjenje i zelenu travu. I Što sad?..

Kad je ovo ovako, ja Vašu preuzvišenost molim i zaklinjem živim Bogom,

-ako nam nemožete povratiti mira,

– ako nam nema hljeba

a Vi nam pribavite nekoliko starih lađa i nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti i zaploviti onoj zemlji, odakle se čuje Božji glas, te evanđelje mira i pravde za sve narode male i velike navješćuje. Upadnemo li u neprijateljske ruke, mislim da ćemo i tu na smilovanje naići, kad nam naša država neće i ne može pomoći. Morientes Te salutant!

 

POZDRAVLJAJU TE ONI KOJI UMIRU

Didak kleca

“… Izvedi narod moj; o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu sa vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leđima mi tlači bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!”

 

 

 

DIDAK kleči na sceni uronjen u molitvu

Ulaze braća fratri i promatraju Didaka

BRAT1: (govori ostalima) Neumoran je u tom svom optimizmu…Tolko brate, da ge ponekad nemogu ni razumijet… a to mi se sve češće događa.

Pa vidite li vi njega, nigdje više travku ne možeš iščupat, sirotinja sve pojela – osim kamena, a on svagdan moli “trpezu preda mnom prostireš”…

 

BRAT 2:De, de ne huli na Boga. Dok je god čovik živ ima nade da će biti bolje. U našeg  je Didaka veliko i zahvalno srce. On sve, od izlaska do zalaska sunca  prepoznaje i prihvaća kao dar Svevišnjega dobroga Boga.

 

 

BRAT 1:Šta sad moli? Nije davno bila podnevna molitva.

 

BRAT 3: Priprema se brate, znaš da je sazvao roditeljksi sastanak.

 

 

2 pripravnika redaju tronošce i stolice za roditeljski

 

 

DIDAK.(ih primjećuje, ustaje, otresa habit) Nisam čuo kad ste ušli.

 

PRIPRAVNIK 1:Molili ste pa Vas nismo htjeli ometat.

 

DIDAK: Jeli sve spremno roditelji samo što nisu stigli.

 

BRAT 3: Spremno je, al ne znam da će vas taj narod moć sjesti.

 

DIDAK: Neće doći svi. Kamo bi s tolikima. Doći će samo predstavnici mjesta.

 

 

BRAT 2: Tapše Didaka po ramenu.

Ne brini, bit će dobro.

 

 

DIDAK: s osmjehom

Naravno brate, da će biti dobro. Ta u Boga i nema drugačije.

 

RODITELJI: Hvaljen Isus i Marija.

 

BRAĆA: Navijeke.

 

BRAT 3: sjedite slobodno, mislim da ima mjesta za sve. Ako ne bude, napravit ćemo.

 

BRAT 2: Zamoli bih vas da se predstavite i kažete koje selo predstavljate.

 

SVI SE PREDSTAVLJAJU

 

 

DIDAK: Znam da ste umorni i od puta, želite li nešto popiti.

 

RODITELJI: nekoliko trenutaka šute i pogledavaju se, zatim ustaje Andrija.

 

ANDRIJA: Ujače, vala u ime svizi. Nismo brate nizačeg. Volili bi ovo što prije započet, valjalo bi zavidila kući poć. Nego, de ti nami odma reci, da nisu dica štogod skrivila i štetu napravila.

DIDAK s osmjehom i podignutih ruku pokušava umiriti roditelje.

Nisu Andrija, djeca su vam svakim danom sve bolja i bolja.

 

 

JANJA (gotov ga prekida); Moj ujače, ja mišljah neki problem napravili. Ta moji je tamo četvero. (hvata se za glavu) Toliko me bilo stra, da nisan smila čovika poslat da dođe na vi sastanak.

 

 

DIDAK: Ljudi pa čemu tolika briga. Pa to su vaša djeca. Vi najbolje znate kakve ste ih poslali.

 

 

TOMA: Znamo.Al otišli su od nas u tuđi svit i nisu nam više na oku.

 

DIDAK: Nemojte tako. To je naš narod. S radošću su udomili vašu djecu i nemate se razloga brinuti.

Već, vidim ja da ste svi zabrinuti, pa da odmah na početku riješimo taj problem. Djeca su Vam hvala Bogu živa, zdrava i vesela.

 

RODITELJI: (otiru suze, majke se rasplaću)

 

DIDAK: Nemojte plakati. Zahvalite Bogu da su imali priliku otići u plodnu Slavoniju.Jer tamo im nedadoše samo kruha, već i ruha. Da ih samo vidite kako uredni, siti i veseli odlaze u školu, u Crkvu, igraju se po poljima. ……Vjerujte mi. Uskoro ćete i vi i oni, te čitav naš narod zbog toga zahvaljivati Bogu i tim dobrim ljudima, kojima je srce zlatnije i šire od slavonske ravnice.

 

DIDAK (otire suzu…);  Gdje ono stadoh.

 

BAT 2:Pohvalio si djecu.

 

DIDAK: Da, sve je u najboljem redu, vjerujte mi.

Pozvao sam vas na današnji sastanak, da vam kažem kako ih  planiram uskoro posjetiti. Ustvari, želim s njima dočekati Božić.

 

 

EMOTIVNA REAKCIJA RODITELJA

 

DIDAK:Zamolio bih vas da to kažete ostalim. Istina, malo je vremena do Božića, ali ako se mogne i kolko se mogne, možda im spremite kakav darak, sitnicu – da se obraduju djeca za Božić.

 

 

ANDRIJA: Moj Ujače, ta sam znaš kolko imamo. Bili bi sretni da prižive ova nejačad što su ostala uz nas. (širi ruke) Ta posla bi im sve, al od čega ću in poslat. Nemogu otet već gladnoj dici , da bi posla njima.

 

DIDAK:Polako Andrija. Rekao sam – ako se može. Ta ja najbolje znam koliko ne možete. (prilazi majkama) Ne brinite, skupit ću ja već darove,  a njima ću reći da ste im to vi poslali. Ali – to neka ostane među nama.

 

JANJA (kleca i ljubi Didaku habet); Ujače, neka vas Bog blagoslovi za dobro koje činite našoj dici.

 

 

JURE : Ako mogu, ujače… i ja bi ima dvi tri za reć.

 

DIDAK:Svakako. Izvolite.

 

JURE (pogledava u sugovornike); Znan da malo imamo. Bolje reć da nemamo ništa. Ali poradi Boga i naše dice, bio bi red da ako nemoremo dici, skupimo između sebe ono što imamo i pošaljemo tim dobrim ljudima.

 

 

CVITAN: U pravu si ti (obraća se Juri) al aje budi pametna, šta mi siromasi možemo poslat ljudima koji umisto nas podižu našu dicu (briše suze)

 

 

MRMLJANJE među roditeljima.

 

 

DIDAK:Pobrinut ću se ja za neki zajednički poklon – znak pažnje u ime svih vas.

 

RODITELJI glasno zahvaljuju, majke otiru suze.

 

JURE (plačući) Hvala Ujače, neka vam Bog plati, jer nitko drugi nemože. Koda je malo što ste nam sačuvali ime i potomstvo. Već, evo, čuvate nam i obraz prid tim dobrim ljudima.

 

 

DIDAK (ustaje);  Nemate se što meni zahvaljivati. Bogu zahvalite.  Svoju ste djecu  rodili, podigli i odgojili. Moje je samo da vam pomognem, uz Božju providnost.

Eto, toliko od mene.

Molim vas  recite to ostalima. Ako ko bude imao neku poruku za njih, neka dođe na Brijeg tu me uvijek možete naći. Sastanak je gotov. Prije puta se možete osvježiti u našoj blagovaonici.

Bog vas blagoslovio.

 

 

RODITELJI – prilaze Didaku i pojedinačno mu se zahvaljuju.

NOVACI odvode roditelje, a BRAĆA osttaju s Didakom.

 

Nakon nekoliko trenutaka šutnje…

 

BRAT 1. Ništa me ne rasplače kao ova naša sirotinja.

 

 

BRAT 2 (tapše Didaka po ramenu); Brate, veliku si brigu uzeo na svoja ramena. Neka ti je Bog na pomoći.

 

 

DIDAK: Postupio sam po svojoj savijesti. A nju ne poslušat, uvijek mi je bilo teže i od najtežeg bremena – od najtežeg križa. Nego, nema se vremena za priče. Moram za ovo malo vrimena smisliti način, kako da dici ne dođem praznih ruku.

 

 

BRAT 1: A gdje ti misliš nać te darove za njih. Kao da si do sad malo isprosio, za tu sirotinju.

 

DIDAK (oštro); Molim te da ih ubuduće ne nazivaš sirotinjom. Jer, siromah nema ništa, a oni samo nemaju kruha.

 

 

BRAT 2  (ironično); samo?

 

 

 

 

DIDAK: Rekoh ti, nemaju kruha. Al zato imaju ime i ponos, čast i pamet što im je Bog dade. Grijeh je nazvati ih siromasima. Jer, za koju godinu kad stasaju, ta ista djeca, nasićena i poučena,  vratit će se na ovaj naš goli kamen – obogatiti i zemlju i narod.

Ta su djeca – brate moj (grli ga) dar Božji i najveće bogatstvo kojim ovaj narod raspolaže.Vidim njihovu blagoslovljenu i sretnu budućnost – kao što tebe sada ovdje gledam.

Zato mi ne predstavlja problem za njih ni molit ni prosit, ako treba i bos ću po snijegu hodit – da im dođem i zajedno s njima dočekam Božić!

 

 

BRAT 2.: Oprosti, imaš pravo. Evo (upire u drugog brata) reci možemo li ti što nas dvojica u tome pomoć.

 

 

DIDAK:Naravno. Na vašu sam pomoć računao od početka. Ovako ćemo. (sjedaju jedan pored drugoga) Još večeras ću popisati adrese na koje se trebamo obratiti. Zatim ćemo podijeliti obaveze. Malo je vremena, ali…

 

ULAZI (jedan od PRIPRAVNIKA ); Oprostite ako Vas  prekidam, al vrijeme je za večeru.

 

DIDAK (pogledava na sat); Zar već. E dobro ti zimi ovaj dan proleti. Ajmo, nastavit ćemo za večerom. (polako odlaze)

 

DIDAK (pita novaka); Jeste li ispratili roditelje?

 

NOVAK: Jesmo Oče, malo su prizalogajili i otišli kućama.

 

DIDAK: Neka, neka. Tako treba. (zaustavlja novaka – sami su na sceni)

Znaš, ni onda kada čovjek od gladi umire, nesmiješ dopustiti da  mu umre nada – vjera, da nakon svakog križa slijedi Uskrsnuće.

 

 

DIDAK: Hvaljen Isus i Marija.

 

ČINOVNIK (suzdržano); Dobro došli Ujače.

 

DIDAK: Bolje Vas našao.

 

ČINOVNIK:Recite, kako Vam mogu pomoći.

 

 

DIDAK: Poštovani … znam da ste prezauzeti poslom, stoga sam zahvalan na dragocjenom vremenu kojeg odvajate za mene. Došao sam Vas moliti pomoć za realizaciju, velikog humanitranog projekta. (ustaje i hoda po sobi)  Naime, poznato Vam je da sam odveo djecu u Slavoniju.Tamo im je dobro. Ljudi se brinu o njima kao da su njihova.

 

ČINOVNIK: Odlično! Znači problem je riješen. (nastoji skratiti razgovor)

 

DIDAK (promatra ga nekoliko trenutaka u šutnji)

Da.Upravu ste.Problem smještaja je riješen. No, to je tek početak projekta.

 

 

 

 

ČINOVNIK (prilazi Didaku) Uz dužno poštovanje prema Vama i vašem narodu, moram vam reći da je taj projekt za mene gotov. (gleda na sat)

Bilo mi je zadovoljstvo ugostiti Vas, no posao ne može čekati. Žurim….  – pokazuje Didaku rukom da može ići

 

DIDAK: šuti i stoji  

 

ČINOVNIK (pogledava začuđenou Didaka)

 

DIDAK: Ja mogu čekati!

 

ČINOVNIK: Ne razumijem. Što možete čekati?

 

DIDAK: Sačekat ću da završite s poslom, kako bismo mogli nastaviti započeti razgovor.

ČINOVNIK (ironično i ljutito) Ujače niste me razumijeli. Za mene je ta tema gotova. Završena.

 

 

DIDAK (naglašeno) “TA TEMA…”  (vidno je ljutit) Ne govorim ja poštovani……. o nekoj TEMI!Govorim o ljudima! O životima!

 

 

ČINOVNIK zauzima pozoran, pomirljiv stav i sluša Didaka

 

 

DIDAK : Uvaženi gospodine, ta “TEMA” kako velite, je duboka, široka, nepregledna. Riječ je o 17 000 hercegovačke djece, koju gladni i siromašni roditelji ne imadoše čime nahraniti. Poznato Vam je da sam ih odveo u plodnu Slavoniju. Udomio sam ih kod obitelji koje i same imaju djecu.

U krivu ste ako mislite da im daju od svoga suviška.

Naprotiv, podijelili su s njima kruh svoje djece – da ne bi pomrli od gladi.

Jer, u njihovoj zemlji ne bi ni pravde ni smilovanja.

 

 

ČINOVNIK ( pokušava nešto reći) : Ali…

 

DIDAK (ga prekida): Molim Vas. Dopustite da završim. (unosi mu seu lice)

Još su nepuna tri tjedan do Božića. Vjerujem da Vaša ekselencija zna – što nama znači Božić. Božić je simbol pobjede; svjetla nad tamomm, osmjeha nad suzom, vjere nad razočarenjem…

Božić je simbol vjerskog i obiteljskog zajedništva. A maločas vam rekoh, da su ta djeca daleko od doma i majčinskog zagrljaja.

 

ČINOVNIK: Što u stvari želite!?

 

DIDAK  : Za Božić idem u Slavoniju. Da zajedno s djecom dočekam Božić. Došao sam Vas moliti, da mi pomognete nabaviti simbolične darove za njih i obitelji koje su ih udomile.

 

ČINOVNIK: Uz dužno poštovanje Ujače, no jeste li vi normalni? Kakvi darovi pobogu?! Ni govora! Mogu Vam dati nekoliko vreća brašna, koje kilo šećera, ako je ostalo da se zaslade…

 

DIDAK (podiže ruku da zaustavi njegov govor): Niste me razumjeli. Nisam došao prositi ostatke. Ne idem proscima. Idem dobrotvorima, koji su otvorili vrata svojih obitelji i ambara, kako bi naša djeca preživjela – uvaženi gospodine!  Idem ponosnoj mladosti. Djeci, koja su već sada odraslija i mudrija, od mnogih koji se takvima predstavljaju!!!( Didak ljutito odlazi)

Zahvaljujem  na odvojenom vremenu.

 

 

ČINOVNIK se hvata za glavu i zbunjeno šeće po sobi kao da razmišlja.

 

 

ČINOVNIK: Ma koliko se trudi ne mogu razumjeti njegovu brigu za tuđu djecu! (ironično odmahuje glavom)  Čudan je taj njegov narod. Tvrdoglav, ponosan , svoj! Da i kada ogladni, nađe volju za život! Neku, neobjašnjivu nadu u bolje sutra

 

 

 

 

 

 

147 total views, 5 views today

Komentariši