Predrag Finci: Narod potopa je metafora, knjiga o onima koji su izgubili svoje domove

Izvor: Radio Gornji Grad


Jednom prilikom ste izjavili da ništa u vašem životu, a ni vaših knjiga takvih kakve jesu ne bi bilo da nije bilo ratnog iskustva, a potom iskustva izbjeglištva. Tada ste rekli i da vas je rat u vašoj domovini primorao da napišete Umjetnost uništenog, nostalgija Sentimentalni uvod u estetiku, a iskustvo emigrantskog života Tekst o tuđini (djelo koje je povod ovom intervjuu, na italijanskom objavljeno pod naslovom Il popolo del diluvio (Narod potopa) – Bottega Errante, Pordenone, 2018). Šta biste danas dodali ovoj izjavi?

Dozvolite da počnem jednom pričom iz ratnog Sarajeva. Otišao sam u jednu instituciju, u koju sam prije rata često dolazio. Tamo na vratima mladić s puškom. Šta hoću, pita me. Kažem da hoću da uđem, imam posla. On mi ne da, nemam neku potvrdu. Shvatih da je njegova puška njegov argument, a ja za njega, bez te potvrde, nitko i ništa. Shvatih da me rat svodi na statistički broj, da sve što sam radio i bio više nema nikakvog značaja. Teška vremena uništavaju individualnost. Ljudi se povuku u sebe same, malo što mogu ostvariti, o malo čemu odlučiti. U ratu je važno imati pušku i biti na “pravoj strani”. A to “pravoj” je u skorašnjim balkanskim ratovima gotovo uvijek značilo “biti sa svojima”, da ne govorim o onim mešetarima koji su u ratu vidjeli priliku za osobnu afirmaciju i bogaćenje. Ja se više ni po godinama, a ni po osobnom osjećaju stvari, nisam mogao svrstati u bilo koju tamošnju vojsku. Mogao sam se jedino još nadati da nekako preživim. I tako je bilo dok sam za vrijeme rata bio u Sarajevu. Polako sam sve sveo na elementarne potrebe, ali sam ipak mnogo radio, što je bio moj način otpora uništenju, i govorio sebi: “Iz ovoga ćeš jednom izaći. Opet ćeš jednom biti ono što si bio, ono što uistinu jesi”. A kada se to dogodilo, kada sam se nakon odlaska iz Sarajeva ustalio u Londonu, kada sam moj život počeo nanovo, po drugi put, onda jednog dana odlučih da to elementarno, tu suštinsku ranjivost koju sam iskusio prenesem na papir. Poslije dugog perioda šutnje, započeo sam ponovo pisati, mnogo, najprije onu knjigu o holokaustu, koju sam pisao s mukom, dok sam je pisao i sam sam se osjećao zatočenikom, a onda knjigu u kojoj sam kroz priče o mojim bosanskim prijateljima i poznanicima, umjetnicima iznio svoju ideju estetike, i potom ovu koja je nešto kraćem izdanju upravo objavljena u Italiji, pod naslovom Il Popolo del diluvio, u sjajnom prijevodu Alice Parmeggiani, a obogaćena s predgovorom Marije Bettetini i vašim pogovorom.

Naizgled jednostavna struktura ovog djela (Putnik, Priča, Povratak, Umjesto epiloga ili o sreci) koje, vjerujem, svakog pa tako i italijanskog čitaoca lako može navesti na olak apriorni zaključak: “Evo još jedne knjige o migracijama!” Sticajem okolnosti (kao izdavačev savjetnik, potom i autor pogovora) nekoliko puta sam pročitao tekst ovog vašeg djela u originalu i prevodu, svaki put uvjereniji da vi zapravo promišljate vlastiti odlazak, (ne)mogućnosti povratka i prihvatanje života drugdje sa sviješću učesnika i posmatrača koji zna da se to već desilo mnogim drugima u prošlosti, kao što se dešava i u ovom trenutku. Biće mi drago ako nađete vaših razloga da me razuvjerite u ovom određenju stvari!

Potpuno ste u pravu, i niste ni malo! Knjiga je nastala iz moje osobne rane, iz moje svijesti o odlasku i tuđini. A opet, bio bih egoist ili barem egocentrik ako ne bih imao u vidu da je slična sudbina mnogih, i iz moje zemlje, i iz mnogih zemalja. U emocionalnom smislu knjiga je potpuno moja. Potaknuta je mojim osobnim osjećajima. Ali, u sve što je u knjizi rečeno uključena su i iskustva drugih pisaca i ljudi koje sam susretao, s njima razgovarao, ili o njima čitao i od drugih čuo. Zato je ovo knjiga mnogih iskustava, neka opća priča o nedaćama izbjeglištva i emigriranja. A sve su te priče različite, svaka zaslužuje da bude ispričana, ali se na koncu sve, od one prve o izgonu iz Raja do današnjih bjegunaca, svode na isto: bol zbog izgubljenog, otetog i uništenog. Sve se svode na bol. Ali, pritom se malo koji od mojih sunarodnjaka žalio, jer su znali da im je život neusporedivo lakši od onih koji su ostali u opustošenim i razrušenim domovima.

U Koristi filozofije, jednom od vaših posljednjih djela, vi kažete da čovjek ima i u potpunosti živi svoej Sada ako razumijeva prošlo i ako je otvoren budućnosti, ako živi svoje prisustvo i sam sebe živi kao biće mogućnosti. To je samo jedan od detalja koji bi nas mogli orijentisati prema doživljaju i određenju vašeg cjelokupnog djela kao jedne jedine Knjige u beskonačnosti svojih varijacija. U tim varijacijama čini se da prezent postoji kao konstantno polazište prema promišljanju prošlog i nagovještaju budućeg. Prošlo se u vašem Il popolo del diluvio postvaruje i kao bol uspomena i snove nevjerice da je prezent ono što jeste. U tom istom prezentu, pred kojim bi se mogla potpisati bezuslovna predaja pred dominacijom negativnog, vi vjerujete u Knjigu – kao otpor i poruku. A sada – jedno glupo zašto?

Jedan ne mnogo pametniji odgovor: jer ja druge vjere nemam! Pogledajte kako su duhoviti, kako se životu znaju radovati baš oni koji su mnogo propatili. Ja vjerujem da je život nagrada, da je svaki dan dar, da je svaki osmijeh i lijepa riječ poklon. Naprosto: idealist sam. I vjerujem da ničega dobrog i vrijednog ne može biti bez entuzijazma i idealizma. Bez ljubavi, ako hoćete. A to je ono što je naše Sada, naše postojanje, naše ukupno iskustvo, kroz koje vrednujemo i doživljavamo ono što je bilo i pripremamo ono što će biti. Kada je pisac u pitanju, pa i filozofski, svo to iskustvo se slijeva u tekst i taj tekst postaje za njegovog autora isto što i život. Smisao njegovog bivanja, smisao koji bi htio i Drugom prenijeti.

Vaša promišljanja svijeta i čovjeka u većini vaših djela ostvarena su esejima koji su nerijetko bliži priči negoli filozofskom eseju. Ako se ne varam, jednom ste izjavili da ne vjerujete da ste književnik ali da niste sigurni da ste filozof, te da samo pišete o filozofiji. Vi esej definišete kao refleksiju u lijepom obliku. U kojoj mjeri osnovni razlog ovog intervjua, dakle Il popolo del diluvio, u kojem govorite i o ratu, besmislu zla, apsurdu mržnje, neprihvatanju drugog i različitog, bi mogao biti prilog raspravi o ružnom u ljepoti priče?

U korištenju naracije u filozofiji postoji doista vrlo duga tradicija, od Platona preko Nietzschea i Kierkegaarda do današnjih postmodernista. Tako i ja: iznosim svoj „filozofski slučaj”. Mnogo puta sam rekao, pa ću i sada: ja svoje pisanje definiram kao pripovijedanje ideja. U tom pripovijedanju ideja moj osnovni interes je estetika. Uostalom, tako se zove i moja najopširnija, vjerojatno životna knjiga: Estetička terminologija. I u Il popolo… na početku velim da pokušavam uhvatiti u zamku ono estetsko. A vjerujem da se kroz to osjetilno na lijep i nadasve precizan način mogla reprezentirati sva tragedija, a i nakaznost emigrantskog života: zašto se on desio, kako se dešava, što iz takvog života nastaje, što s njim nestaje. U tom pogledu moj esej nastoji biti blizak umjetničkom djelu. Jer ništa kao umjetnost ne može reprezentirati patnju, muku, zlu sudbinu. Dovoljno je pogledati velike slike raspeća, pa da se u to uvjerimo. A neku vrstu raspeća su doslovce ili metaforički doživjeli svi koji su napuštali svoje domovine.

Ovom prilikom ću sebi dozvoliti i jednu eksplicitnu izjavu o vama – mislim da ste isuviše autentični, i kao pisac i kao filozof. U aktualnoj dominaciji virtuelnog to je danas cijena koja se mora platiti, posebno u nemilosrdnom svijetu izdavaštva. Virtuelno dominira na površini te, konsekventno, postaje i metafora vlastite površnosti. Autentično je svo u traganju za drugima i samim sobom, otud se pruža u dubinu a u tom pružanju, ma koliko napora uma i srca to zahtijevalo, ne iscrpljuje se, niti blijedi. Kako u prevazi virtuelnog vidite i doživljavate djela drugih, po vašem mišljenju autentičnih autora – in primis umjetnika i filozofa?

U naše doba ima jako mnogo proizvođača tekstova, čije knjige se često čitaju i objavljuju jer su kombinacija “političke korektnosti”, koja zahtijeva poštovanje raznih ograničenja i očekivanja publike, klišeja i slijeđenja diktata trenutne mode, pa zato mnoge u duhovnom smislu nalikuju jedne na druge. Svaka odluka na “originalnost”, čak i na vlastitost je riskantna, jer može biti odbačena ili od izdavača koji neće da riskira u finasijskom smislu ili od uznemirene publike, čiji svjetonazor može biti uzdrman, a njihova životna ili vjerska uvjerenja uvrijeđena, ili od neke političke volje ili čak proganjana od strane religijskih fanatika. Zato je stvaranje jedne artificijelne, a i virtualne stvarnosti u umjetnosti postalo unosno, jer nikoga ne uznemirava, a ni pisca ne izlaže opasnosti. Ja, nasuprot tome, mislim da se svaki autor mora najprije suočiti sa sobom, a potom bez zazora iskazati što sam misli i osjeća. U svom djelu ne smije lagati. Ne smije lagati ni sebe, ni druge. Upravo je to ono što su radili „mjerodavni filozofi” i veliki umjetnici: bili su u svom stvaralaštvu do kraja ono što jesu. A to su oni koje sam često čitam, pisci i filozofi poput Platona, Pascala, Nietzschea, Dostojevskog, Kafke, Blanchota, P. Levya, Pessoa, Borgesa… Njihove su ideje uvjerljive, njihove priče istinite, čak i njihove maštarije djeluju kao stvarne.

Vaša knjiga narativnih eseja, u kojoj ste se na osobit način prepustili i glasovima drugih, od Joycea i Conrada do Kafke, Tolstoja i mnogih drugih istinskih velikana Biblioteke, neminovno me povela ka Borgesu. Sjetimo se njegovog ponosa – ali ne zbog vlastitog djela, već zbog svih djela koje je pročitao. Konačno – jedno posve konkretno pitanje: ima li pisca (otud i filozofa) bez Biblioteke i njenog lavirinta?

Pisac izlazi iz drugih pisaca, iz čitanja i samo takav pisac se može priključiti “narodu pisaca” i useliti se u “zemlju Biblioteke”. Moja knjiga Il popolo… je knjiga „tuđih riječi”. Služio sam se pričama i romanima velikih pisaca i od svakog od njih „napravio” emigranta. Zato svaka priča počinje sa uvodnom rečenicom pisca koji mi je poslužio kao matrica za moju priču. Na primjer, u Kafkinom Preobražaju Gregor Samsa se budi transformiran u velikog kukca, kod mene je preobražen u izbjeglicu. I nema mu nazad, kao ni Kafkinom kukcu. Već sam spomenuo da sam slušao iskustva drugih, a sada tome dodajem i parafraziram desetak velikih pisaca. To su dva razloga zašto kažem da je Il popolo moja knjiga „tuđih riječi”. Tuđih, a koje su tako moje, jer sam ih sam iskusio i usvojio.

Vjerujem da nas Biblioteka neminovno povezuje sa imaginarnim ali, u osnovi, realnim postojanjem Galerije svjetske umjetnosti, od Altamire do našeg danas. O tome ste, na svoj način i neposredno, govorili u vašoj izvanrednoj zbirci eseja Imaginacija, u kojoj ste dali i istorijat imaginacije i percepcije tog fenomena u raznim epohama civilizacije. Vjerujete li da danas trebamo i jednu Galeriju/Biblioteku veza Lijepog i Dobrog?

Ja sam i sam pokušao napraviti takvu galeriju u mojoj knjizi Imaginacija. Vi ste knjigu čitali, pa znate da su tamo na okupu reprodukcije velikih slikara, od Bellinija do Maleviča, pjesme Poea, Heinea i drugih, cijela knjiga je komponirana po glazbenoj temi iz jednog čuvenog američkog filma (nažalost, zbog problema s autorskim pravima ta melodija nije navedena u knjizi), pa je to bilo moje građenje Galerije Lijepog i Dobrog. Ne slučajno. Spadam u one koji vide jaku vezu između Dobrog i Lijepog, i mislim da je Dobro lijepo, a Lijepo dobro. Etičko i estetsko nisu uvijek ujedinjeni, ali je divno kada jesu.

Mislim da je u svom iscrpnom predgovoru za Il popolo del diluvio Maria Bettetini implicitno iskazala svoje iznenađenje da vi, poslije svega, pišete o sreći. U svojoj nadahnutoj refleksiji na motiv sreće u posljednjem poglavlju vaše knjige Bettetini je podcrtala da nada sreće se produbljuje, skoro se uči zahvaljujući bolu (rekao bi Jaspers)… I da su filozofi, od Kanta do Sartra, od Epikura do Hegela prezirali sreću. Već me stiže glavobolja od promišljanja ove konstatacije. A vas?

Svaki mislilac za sebe započinje. Tako i ja. I drugačije čitam pojam sreće od mojih velikih prethodnika. Sreća, ljudsko zadovoljstvo je centralna točka našega života. Bez toga bi život bio nesnosan, malo tko bi pristao na život u kojem ne bi bilo mjesta sreći, zadovoljstvu, veselju i smijehu. Mi se nadamo dobru i osobnoj sreći i kada dobra nigdje nema, čak i kada su okolnosti takve da nema mnogo mjesta nadi. Apatija je predaja. Svako je imao mnogo neugodnih događaja, teških, pa i tragičnih trenutaka, ali se uvijek ponovo ukazuje život. Ljudi oko nas mogu biti gadni, grozni, životne okolnosti mučne, ali sam život to nije i uvijek postoji nada da ćemo sresti bolje ljude, i negdje imati ljepše dane. Ja sam uvijek bio optimist. I u najtežim situacijama nije me napuštao smisao za humor, taj lijek za mnoge nevolje, koji je utkan i u ovu knjigu, a uvijek imao jasnu svijest da ništa ne može vječno trajati. I najgore prođe, a ako čovjek ne podlegne, svaka rana jednom zaraste. Zato se ne smijemo predavati, ne smijemo odustati. Lako je biti pesimist, jer je mnogo razloga da u sve sumnjamo, da ne budemo zadovoljni, da od svega zaziremo, ali ovo je naš jedini život, jedina prilika da ostvarimo dobro i ljepotu, i za sebe i za druge. A ima li veće sreće nego onima koje voliš pokloniti svoju ljubav. Tako i ja: moj osobni život, moji bliski i moje pisanje me raduje i obogaćuje svaki dan. Ništa više ne mogu poželjeti. Osjećam sreću u svakom svitanju, u mnogo „sitnih stvari”, a i u svakom novom uvidu, u svemu što, ponekad s mukom, pišem. Sada me, evo, raduje što mi izlazi knjiga o odnosu filozofije i misticizma, a i što sam u mojim novim knjigama esej u nekim dijelovima pretvorio u poetski iskaz. Sve me to veseli, sve to volim. A voljeti i stvarati je sreća. Ja za veću ne znam!

327 total views, 6 views today

Komentariši