JASMIN AGIĆ – SAGA O ORLOVIĆIMA

 

1.

Ovo je priča o Orlovićima, ljudima glasovitim, što se pojavljuju u veselim večernjim pričama kad zgusnutu tamu rakijsko veselje stane oslikavati neobično svijetlim bojama, o svim onim prijekim i neprilagođenim ljudima koji se ne spominju u udžbenicima historije, ali koje pokoljenja pamte po njihovom istančanom osjećaju da uvijek nekako budu u raskoraku s vremenom.

Svi ti neobični Orlovići nekako su međusobno povezani, pa iako kosmata Umej ne želi to nikome priznati, i ona pripada lozi tih nepripitomljenih luđaka, za kojima se svijet u čudu okretao otkad je svijeta ili barem otkad oni po njemu hodaju. A kud god su prolazili Orlovići, za njima bi u stopu išao žamor ogovaranja i na njihova leđa lijepili bi se pogledi čuđenja i bezbroj prošaputanih pitanja koja bi žudila da odmah dobiju odgovor. I zbog svih tih sumnjičavih pogleda i tajno izrečenih prijekora, evo, odlučih jednom zauvijek raspetljati klupko njihove porodične misterije.

Legenda kaže da čukundjed ove Umej, koja, da budemo sasvim iskreni, pažnju privlači više svojom bajkovitom ljepotom nego prezimenom koje nosi od rođenja, nije uopće bio iz našeg mjesta, a kuća u kojoj danas žive zenički Orlovići napravljena je više iz potrebe da se jednom životu dadne čvrst i vidljiv oblik nego što je u njihovoj krvi bilo želje da se skrase na jednom mjestu. No, prije nego što počnemo priču o Jusufu Orloviću, prvom koji se odmetnuo od života koji su mu surovi običaji podneblja naumili nametnuti, recimo da je imao gustu i kovrdžavu kosu, toliko prirodno masnu da nikad nije gubila sjaj i nerijetko je znala svjetlucati na suncu stvarajući oko njegove glave neki aureol, ali blještav, treptav i raznobojan.

Dakle, krenimo ispočetka. Rođenju Jusufa Orlovića nije se obradovao ama baš niko jer je to sitno i neželjeno novorođenče, crnomanjasto i plačljivo, došlo na ovaj prolazni svijet u porođajnim mukama njegove majke i prvi osjećaj koji ga je dočekao na životnom putu bilo je grizodušje njegovog uplašenog oca. Od kamenog, zidanog katuna nosile su ga kvrgave očeve ruke preko goleti Zelengore dolje do kuće podignute uz samu obalu Ćehotine brižno i s mnogo ljubavi. A kad rumeno i ćelavo čeljade usplahireni otac unese u kuću da ga pokaže pogrbljenoj majci, djetetovoj babi, bijaše toliko izmoren da preda dijete starici i leže spavati. Kad se probudio, kuća je bila sva u jari od toplote, a mati njegova i otac pričali su s djetetom kao da je na ovom svijetu provelo 80 ljeta, a ne tek dva bijedna proljetna dana.

Padala je kiša dok se otac prvog Orlovića u ovoj priči krijepio čajem od ljekovitih planinskih trava gledajući kako se novorođenče veselo igra s brkom njegovog nagluhog oca. Miluje ga bijelirm ručicama po licu i guguće kao kumrija, a otac njegov, đed djetetov, raznježio se sav od miline i sreće i odgovara djetetu nekim svojim krezubim mumljanjem. “Oj, vile radosnice, pregalice, veselice, oj, vuče, stari namćore, oj, golube širokrili”, pjevušio je starac djetetu nad glavom bajajući bajalice za dug život i sretnu mladost. Vidio je nešto upisano djetetu na čelu, nevidljivo običnom pogledu, i skrio to od nehajnog oca, od majke, koju na magarcu spustiše s planine da mlijekom krijepi dijete, i žene svoje, sada već pomalo lude i podjetinjele od iznenadne sreće.

Otac Jusufov, brzo nakon sinovog rođenja, možda zbog radosti, možda opet zbog tuge, poče češće nego ranije, uz večerje, sjediti uz rasplamsalo ognjište i gledati i gledati kako se suhe bukove grane rastaču u nemirnom plamenu. Koncem ljeta, kada se završiše kosidbe i kad pusti kerove da trče slobodni kao planinski kurjaci, otac Jusufov potpuno zanijemi. Radio je u polju s istim žarom kao i prethodnih godina, cijepao drva, klao i derao ovce, ali ne izgovarajući nijedne riječi nego nekako tajanstveno odlučan, kao da je u snu vidio neku nagovijest koje se bojao i koju nije znao odagnati od sebe. Kad bi žena iznosila u polje neko mesno jelo, samo bi odmahnuo rukom tražeći neizgovorenom riječju da se njemu posebno peku pite od koprive i zovinog lista, da mu se iznosi samo kiselo kozije mlijeko i hladna voda pomiješana s nekoliko kapi jabukovog pekmeza.

S kraja ljeta, kad dani već postadoše hladniji i kad se krupna stoka stade noću pripijati međusobno, a prije nego što lišće na stablima prȍmijeni boju, ukazaše se pred njihovom kućom neki ljudi, gizdavo odjeveni i na uhranjenim konjima. Nisu se dugo zadržali tu na livadi pred njihovom kućom, zatražiše i dobiše Ćehotine da se napiju, a kad najdeblji od njih, nakon punog sata odsustva, izađe iz kuće, sit i podmiren, svi Jusufovi izađoše za njim i gledaše tupo u došljake kako uplakano dijete posjedaju među sebe na konja i bez pozdrava odjahaše u pravcu iz kojeg su došli. Dok je gledala, sva umotana u crn i neproziran čador, mati Jusufova plakala je bez glasa, a otac njegov, mršav, ispijen, koščat, prekrsti se triput s tri prsta zgrčena u bijesnu nemoć. Nije htio, a morao je, nije smio, a pokleknuo je i dobro je znao da, ako ikad više i vidi svog Milentija, bit će to neki drugi čovjek, druge vjere, stranac zauvijek sumnjičav prema svemu onome što će ga podsjećati na vrijeme kad je bio samo ubogo seljačko dijete sa Zelengore, jadno i ucviljeno. Te se noći uz Ćehotinu dugo mogao čuti potmuli lelek ženskih grudi, plač iskren i uporan, jecaj od kojeg se i vuku samotnjaku u gori stezalo srce od boli.

 

2.

Kad se u njegovoj glavi rodila prva graška sumnje, već je slutio da će izgubiti svaki temelj svog bića, a kad u njemu konačno presahnu svaki izvor iz kojeg se napajala ljubav prema Allahu, Jahja-efendija sjedio je kao jedan od najvećih uglednika pri divanu velikog vezira Ibrahim-paše. Nevolje koje su njegovog dobročinitelja, uznositog Ibrahim-pašu, stale pritiskati sve žešće otkad se povjerio jednoj grupi bektašijskih derviša postajale su naočigled ljudi okupljenih oko divana sve žešće i neizdržljivije. I ostat će tajna mnogima je li se srce Ibrahim-pašino uzoholilo ili je ono što je pomislio i u trenutku neopreznosti izgovorio bila ocjena čovjeka koji je stvari shvatao čulima koje običan čovjek nije posjedovao.

Kad ga sredinom ša'bana dvorska straža, nakon jedne posjete tvrđavskom upravniku, zadrža u odajama bez ikakvog objašnjenja, Ibrahim-paša pade u očaj, od kojeg brzo izgubi na težini, a odmah zatim s njegovog lica nestade osmijeha i vedrine. Taj, koji je toliko ljudi, bez osjećaja prave mjere, osudio na smrt, pravdajući svaki svoj hir potrebama svetog Osmanovog carstva, slutio je da bi ista sudbina mogla dočekati i njega. A kad se čekanje na izricanje sultanove ljutnje oduži, u preko noći ostarjelom Ibrahim-paši probudi se želja da mu se padišah smiluje i omogući da dane i noći počne kratiti razgovorom s kakvim čovjekom jer je od samoće počeo gubiti pamet i u svakoj sjeni i svakom šušnju počeo viđati obrise svojih neznanih dželata.

Trećeg mjeseca tamnovanja u Ibrahim-pašine odaje, bez ikakvog objašnjenja, straža uvede Jahja-efendiju, a onemoćalom paši u nemilosti od samog pogleda na svog nekadašnjeg službenika suze navriješe na oči. Prije nego što se uspio snaći, namjestiti rascijepane haljine i poslagati razbacane jastuke u neki naizgled harmonični red, crnoputih stražara nestade i on ostade sam sa svojim nekadašnjim pobočnikom. Prvo ga obuze velika radost i poče govoriti nasumice i s mnogo žara, pravdajući svoje postupke i tražeći od Jahja-efendije da, čim napusti njegove odaje, otrči sultanu i izgladi nesporazum. No, kad uvidje da na njegovu zbrkanu priču njegov slušalac odgovara samo upornom šutnjom, i on zanijemi, prestravljen idejom koja mu se zari kao arnautski bodež duboko u lobanju. Ustrašen i užasnut, pade ničice pred Jahja-efendiju i poče ridajući moliti da ga ne ispovijeda jer njegova krivica nije krivica – to je samo bila nesvjesna omaška njegovih usana, a nakon vapaja milosti stade unezvijereno proklinjati bektašije i njihovu prijetvornost i podmuklost.

Primiri se tek s prvim mrakom kad se sjene noći pomiješaše s prizorima oslikanim na raskošno ukrašenim perzijskim ćilimima i, valjda svjestan da od svog nekadašnjeg štićenika neće čuti pomirljivih riječi utjehe, potpuno ravnodušan na svoju sudbinu, leže na hladan dio kamenog poda i raširi ruke moleći neke nepoznate sile da razriješe njegov nesporazum s gospodarom ovozemaljskog svijeta. I tu ga, na tom golom dijelu njegove vezirske odaje, susretoše nerazumljive riječi Jahja-efendije i glas nepoznat kao i značenje svega onoga što je ponizni sluga svojih gospodara govorio.

“Moraš znati”, govorio je na čistom bosanskom jeziku Jahja-efendija, “da sam ja dijete pravoslavnog seljaka koje je kao nejače tek odbijeno od materinske sise dovedeno u veliki Stambol da bude ono što je sudbina namijenila”, a što je njegovima, koji ostadoše na visokoj planinskoj goleti, ostalo zauvijek nejasno. Mržnja koju je sultanova volja probudila u grudima njegovog prevarenog oca, a koju je on usadio u svu onu neznanu braću i sestre koju iz prkosa izrodiše nakon odvođenja prvog djeteta, golema je koliko i ovo carstvo. Pa, iako se u godinama kad je izrastao u sposobnog i imućnog dvorskog agu moj otac zanimao za rod i ljude koji su ostali iza njega, prava ljubav nikad se među njima nije dogodila. Iako je to vješto pokušao sakriti od mene, štiteći me, valjda, od nerazumljivog jala i gorčine gubitka, saznao sam da je jednom pokušao obnoviti pokidane veze, neuspješno, jer su i otac i majka i sva ta neznana braća i sestre u njemu samo vidjeli nakićenog zavojevača koji s mukom govori jezik svojih predaka. Za njih je on bio svijet kojeg su se bojali, od kojeg su zazirali i koji su iskonski mrzili.

“O svom porijeklu nikad nije pričao”, nastavljao je uporno govoriti na bosanskom Jahja-efendija, nemajući snage pogledati u oči užasnutog Ibrahim-pašu, “a ono malo činjenica o svom đedu i nani doznao sam od svoje matere. Ona mi je čak rekla i rođeno ime mog oca, koji za mene više nikad nije bio Jusuf-aga nego uvijek nosilac tog čudnog i teško izgovorivog imena. O mojim naukovanjima u Konyi, radu na sultanovom dvorcu ti znaš možda više nego i ja sam, ali tvoja nevjerica i zbunjenost rječitije od hiljadu mjeseci priče govore mi da nisi imao pojma da me moja žena Umihana, i sama nekad kao dijete dovedena odnekud iz Bosne ili Srbije, naučila glasovima ovog grlenog jezika.

Da ne dužim, bio si na dženazi mog oca, bio si one noći kad je moja rahmetli majka Fatima dotjerala dvojicu hećima da joj ublaže smrtne muke i hodžu da mu povjeri grijehe kojih nije imala vjerujući u svom bunilu da svaka duša u trenutku kad se treba suočiti s Allahom treba priznati svoje nepodopštine. Ali, premudri Ibrahim-paša, očito je da si previdio hiljade noći u kojima me Umihana učila jeziku naših predaka i trovala snovima o ljepoti zemlje koju ni moj nesretni otac nije upamtio.

Na tom mjestu Jahja-efendija prekide pripovijedanje i na ležernom turskom, riječima punim povjerenja i razumijevanja, pozva pašu da obave molitvu. Noć je već uveliko pala i cijelu su prostoriju osvjetljavale uljanice i velike voštane svijeće. Ibrahim-paša, pomalo smeten i još ne shvatajući šta se događa, prihvati poziv bez ikakvog očekivanja. Dva čovjeka, okrenuti prema Kabi, stadoše jedan pored drugog, a nakon što Jahja-efendija prouči naglas šehadet, obojica padoše na sedždu i čelom se priljubiše zemlji. A kad se digoše na koljena, iz mraka izroni velika crna spodoba, mišićava i snažna kao bik, i zamišljenom Ibrahim-paši obavi tanak zeleni gajtan od svile oko vrata i steže tako jako da nesretnik ne stiže ispustiti ni najmanji krik. Nekoliko trenutaka bespomoćno se batrgao, a kad mu usne pomodriše, glava napokon klonu na ruke čovjeku kome nije ni lice vidio.

Jahja-efendija završi namaz, a da se nije ni osvrnuo na umirućeg pašu. Na polasku se nadvi nad tijelom dojučerašnjeg velikog vezira Osmanskog Carstva, zgrčenog i omalenog, i tiho prošapta: “Tvojim sam životom platio slobodu, Ibrahim-paša, a tvojom krvlju iscrtan je moj san o Bosni.”

 

3.

Put prema Sarajevu bio je nesiguran i u godinama kad je carska vlast čvrstom rukom upravljala onim što je narod već s podsmijehom počeo zvati Bosna, a u ona nesretna vremena kad bi nakon jednog povučenog vezira zemlja čekala drugog namjesnika, koga će svim silama nastojati poniziti, a zatim posramljenog i otjerati nazad u prijestonicu, ne bi prošao dan, a da telal u svim čaršijama uz rijeku Bosnu ne objavi imena orobljenih, pretučenih i ubijenih na toj zloglasnoj cesti. I kad maglajski kapetan Idriz-beg poče skupljati ljude koji će štititi cestu i za to primati nadoknadu, javi se na njegov poziv svakakvog svijeta, ali većina njih već nakon prvih čarki i drumskih okršaja odustade od službe bez ikakvog obrazloženja jer nije bilo potrebno birati riječi kako bi se opisao njihov očiti kukavičluk.

Vjerovatno bi Idriz-begova žuč pukla, a njegovo se pretilo i teško pokretno tijelo stropoštalo na zemlju pritisnuto brigom za sigurnost ceste i nedostatkom ljudi koji bi smjelošću i vojnom vještinom rastjerivali razbojnike da se jednog jutra, u zoru, kišnu, početkom proljeća, pred bunovnim vlastodršcem ne pojavi visok i mršav čovjek. Nije govorio mnogo, a nakon što reče da se zove Hamza Orlović i odbi reći odakle dolazi, stavi se u službu Idriz-begu s takvom odlučnošću i opetovanom predanošću da ovom, inače sklonom obezvređivanju i ismijavanju ljudi, uopće nije bilo do zbijanja šala. Negdje u sebi, u nekom predjelu svog bića, skrivenom od pogleda ljudskih očiju ogromnim naslagama sala, osjeti da s ovim čovjekom nešto nije onako kako je on navikao da bude s ljudima i taj ga nepoznati osjećaj zbuni i uplaši, ali ne toliko da potisne misao dugovječnog i lukavog parazita koji je u svakoj prilici gledao da za sebe nađe najviše koristi. Taj nagon reče mu da prihvati Orlovića u službu, naredi oružaru da mu izda sablju, koplje i pušku i otpremi na drum zbog kojeg je mjesecima primao pritužbe seljaka i putnika i prijeteća pisma iz vezirskog Sarajeva.

Ta odluka isplati se Idriz-begu i više nego što je ispočetka mislio, sumnjičav prema zagonetnoj šutljivosti potčinjenog, koji ničim nije odavao da razumije kako između njih dvojice stoji provalija klasnih razlika. Izvještaji koje je dobijao donosili su radosne vijesti, a revnost s kojom je novouposleni asker obavljao posao izazivala je divljenje i zavist. Čvrste ruke, odrješit i gorštački surov, Hamza Orlović pravdu je dijelio nemilosrdno probadajući i daveći razbojnike bez mnogo rasprave, uvijek podastirući papir s begovskom pendžom, tim očitim dokazom da je on namjesnik na cesti, sva vlast i posljednji sudija.

Zarobljene razbojnike u početku svoje službe ispitivao je pronicljivošću graničara i carskog uhode, koji je u svakom pomjeranju ljudske ruke tražio nalog i onog koji je naredio da se pomjeri ne vjerujući kako siromaštvo, glad i oskudica mogu čovjeka natjerati da se odmetne od zakona i ustane protiv carske sile. Za Hamzu Orlovića izvan carskog, koje je često poimao i kao božansko, nije postojalo ništa, barem ne ništa vrijedno i u njegovom umu nasrtati na carski propis značilo je prkositi harmoniji ovog svijeta. Sumnjičav prema jaucima i zaklinjanjima, tražio je u jadikovkama svojih sužanja istinu ne prihvatajući da je nepravda bila razlog da se odmetnu od zakona i odvaže na razbojništva i sulud harač.

No, kad u drugoj godini službovanja, negdje u okolini Žepča, s još dvojicom pobočnika, noću, na spavanju, na prepad, upade u jedan razbojnički logor i posječe četvoricu ljudi prije nego što su shvatili da je to što se dešava stvarnost, a jednog, koji je samo cvilio od straha kao pokislo štene, zarobi kako bi ga detaljnije ispitao, od pogleda na dronjke u koje su bili obučeni i djetinje mlado lice zarobljenika koga je posjeo pred sebe, u njemu se rodi jedna ideja, osjećaj koji nije poznavao i od kojeg zaželi postaviti pitanje i sebi samom.

Taj Džemail bio je siroče kome su se rukle tresle dok je gledao u pocrnjelo i grubo Hamzino lice, a nepovezane riječi koje su izlazile iz njegovih usta doimale su se Hamzinoj pratnji kao ridanje istučene djevojke, ali u tim je skicama jasno izgovorenih riječi Orlović pronalazio smisao koji je izmicao ostalim slušaocima. I dok je momčić neutješno plakao strahujući da je ovo posljednje bdijenje, a sinoćnja crkavica posljednja večera u njegovom životu, Orloviću najzad postade sve jasno. Nije on krv prolijevao za pravdu i islam, nije on tukao i sakatio da bi ovaj dunjaluk bio dobar svijet, nije proganjao i tamničio da bi se u miru veličalo Allahovo ime nego je sve to činio kako bi seljaku i putniku i kasabliji bilo tegobnije i kako bi se nekolicina bogatila na siromaštvu drugih, na nesreći toliko gladnih i obespravljenih.

Pred samu zoru Orlović naredi pratnji i zarobljenom da polijegaju po travi i uhvate koji trenutak sna. Obznani da će nakon odmora odjahati za Maglaj, mladiću reče da će biti pušten, a obećanje potvrdi zakletvom na Allahovo ime. Trojica, što su slijedila Orlovića vjerno kao psi, odmah polijegaše, a mladić, ne vjerujući u ono što je čuo, ostade čučati sve dok od umora i iscrpljenosti ne izgubi svijest. Orlović zatim uze s konja veliko kožno pokrivalo i pokri mladića, pokraj njega potpali vatru i sam sjede uz tanku buktinju, žedan njene toplote i miline od koje se opuštaju mišići. Posmatrajući kako žeravica suhog granja stvara crvenkaste i plavkaste plamičke, Orloviću stadoše navirati slike iz sjećanja.

Ispočetka se ime tog grada spominjalo s nekom nevjericom, ali kako je vojska dublje gazila Slavonijom, podižući logore tik uz uzburkanu Savu, snivanje se poče prikazivati kao stvarnost. Beč više nije bio samo misao umornog vojnika i tlapnja anadolskih generala koji su, nadvijeni nad topografskim kartama, kovali planove nego je to sada bila jedna ne tako daleka, ali i dalje nevidljiva tačka na horizontu. Svaki od njih, koji su jahali u zbijenim redovima, prateći pogledom šareni barjak svoje jedinice, sanjao je da bude onaj prvi koji će provaliti gradske bedeme i baciti baklju najvećeg požara u historiji islama. No, kad se negdje u toj nepreglednoj Panoniji sukobiše s prvim kršćanskim predstražama, žilavim i fanatičnim, njihova snaga poče kopniti, a od smrada ljudske drobi koju su ostavljali iza sebe i one najotpornije poče mučiti vrtoglavica.

Prema protivničkoj vojsci bili su nemilosrdni radujući se svakom živom zarobljeniku kome bi za noćnih logorovanja čupali nokte i odsijecali izrasline na glavi uživajući slušati molećivi jauk unesrećenog kao da je pjesma neke dvorske pjevačice. Kad napokon udariše na zidine grada opijeni željom za uništenjem, nisu ni slutili da će zbijeni redovi neprijatelja biti neprobojni. Mjesec dana nasrtaja Orlović nije pamtio, ali se dobro sjećao unezvijerenosti s kojom se nekad ustrojena vojska povlačila nazad prema Ugarskoj i Bosni. Više se nigdje nije mogla čuti ushićena grlena pjesma nego bi samo ponekad kreštav i uplašen glas mujezina zazivao razbijenu vojsku da se zaustavi u bijegu i usrdno pomoli Bogu. Tek kad je pregazio Savu i blatnjavim se drumom počeo povlačiti prema unutrašnjosti zemlje, prema Banjoj Luci i dalje prema Doboju, želeći što prije zaboraviti učmalost razlivene ravnice i domoći se spokoja hirovitih planina, osjetio je Hamza da se dogodilo nešto golemo, nešto što će stubokom promijeniti svijet u kojem je živio.

Kad svanu i kad njegovi pratioci poustajaše, njegovo ispijeno i blijedo lice dobi na nekoj neprirodnoj jari, naredi da se galopom i bez zaustavljanja upute u Maglaj. Iako nije volio čaršijske gužve, buku svjetine i ohole poglede koji odmjeravaju i presuđuju, a da ni ne postave makar jedno pitanje, Orlović s pratnjom projaha Maglajem, namjerno uznosit i ponosan i laganim kasom, što je bila njegova želja, iako je sav gorio od nestrpljenja da stane pred Idriz-bega. Kad napokon dođoše u kapetanov konak sav utonuo u lažnu užurbanost, kojom se nastojalo prikriti uživanje u bogatstvu i dokolici, Orlović bez oklijevanja ustrča uz čardak i, onako pomahnitao, razvali vrata mutvaka, gdje zateče bega kako jede milujući jednom rukom neku sluškinju po razgolićenim leđima. Kad vidje strašnu, odmetničku priliku bijesnog Orlovića, djevojčica podvrisnu, a zbunjeni Idriz-beg raskolači oči u čudu ne vjerujući da se neko drznuo omesti ga u njegovom užitku. Prije nego što ovo dvoje uspješe progovoriti makar jednu riječ pitanja, Orlović trže jatagan i snažnim i sigurnim pokretom zabi nož u muškarčev debeli vrat. I dok se ubodeni hropcem glasnim i punim nekontrolisanog straha gušio u vlastitoj krvi, Orlović samo pokretom ruke naredi djevojci da nestane.

Cijelog dana palio je Hamza Orlović sve ono za šta je znao da je Idriz-beg naredio da se izgradi: konak sa svim objektima, voćnjake na obodu grada, šadrvan, svratište i malu drvenu džamiju u samom središtu Maglaja. Tek kad gusti dim vojničkog paleža kao neprozirna magla zakri čaršiju od svakog pogleda, Orlović odahnu, pomoli se u sebi, diže glavu prema nebu i tiho prošapta: “Oprosti mi, Bože, sve grijehe.”

 

4.

U njegovu vjernost niko nije sumnjao i to je bila prva greška koju je Husein-beg načinio, što je bio bjelodan dokaz da su umišljenost i pretjerana sujeta počeli istiskivati iz njega onu promućurnost, po kojoj je bio toliko poznat. Kad je naložio Kasim-agi da uz dolinu Bosne počne skupljati sve one koji su makar i ružno pomislili o padišahu i njegovoj vlasti, izgleda da nije više mogao primijetiti razliku između podmukle laskave pobune i stvarnog nezadovoljstva, a kad se vojska nezadovoljnih počela opijati, šenlučiti na svakom konačištu i nakon sitne pljačke osipati, njegov gnjev bio je neopisiv. I zato mu se tvrdokornost Derviša Orlovića činila vjerodostojnom makar je dobro znao da je njegova brutalnost neutaživa, a požrtvovanost kojom je sjekao neprijatelja luđačka, mahnita i s drugog svijeta.

Kad su se prilike u Bosni zakomplikovale i kad je, pomalo već onespokojen strahom i prijetvornošću svojih najbližih saradnika, Gradaščević počeo slutiti da njegov podhvat možda neće imati priželjkivani kraj, on tajno naredi Orloviću da počne voditi istrage protiv ljudi koji su se kleli da im je samo Allah preči od zajedničkog cilja. I nije bio nimalo začuđen kad mladi uhoda poče dolaziti s konkretnim podozrenjima otkrivajući da se mnogi iz njegove blizine sastaju s onima koji su iz vlastitog koristoljublja ostali vjerni Porti i presvijetlom padišahu. Poslije, koliko god naprezao pamćenje, nije se mogao sjetiti je li lično izdao naređenje ili su ubistva tih izdajnika bila nekakav čudan vid sporazumijevanja njega i Orlovića, ali je dobro pamtio bijes i radost s kojom je dočekivao vijesti o smaknućima. Posao je Orlović radio temeljito i broj onih koji su bili posječeni pod optužbom da su očijukali sa sultanovim uglednicima svakim danom bivao je veći.

Kad je doznao da je Mahmut-beg, bogati, gizdavi i uznositi gospodar Žepča i okoline, kako je volio sebe zvati, tajno pisao i slao pisma valiji u Travnik, Gradaščević je od ljutnje izgubio razum bacajući i razbijajući predmete od gline i porculana. Dolazeći sebi ispijanjem čaja od kadulje, proklinjao je toliko glasno i neprimjereno jednom muslimanu da su svi bogobojazni ljudi okupljeni oko njega od stida obarali glavu nerazumljivo mrmljajući svete riječi iz Kur'ana. I u takvom stanju razdraženosti ostao bi vjerovatno danima divljati po halvatu svoje kule da se tog dana s prvim mrakom ne pojavi pred njim Orlović i iz konjskih čakšira izvadi dvije odsječene ljudske ruke, s kojih je još curila nezgrušana svijetlocrvena krv. Gradaščević zanijemi jer po prstenju s lijeve šake prepoznade da su to ruke Mahmut-begove, nakon čega samo lagahno, zbunjeno i u nevjerici, klimnu Orloviću glavom u znak odobrenja.

Otad postade Orlović njegova neprimjetna sjena, njegov najstrašniji gnjev i najubojitija sablja, topuz kojim je Gradaščević ubijao sve one koji su počeli dvojiti u njegovo poslanje i dovoditi u pitanje iskrenost njegovih vazova. Počeše redom nestajati prvaci koji su od prvog dana bili uz njegovu borbu, a kad se iskasapljeno i izmrcvareno tijelo Sakib-age Gračanlije pojavi na obali Bosne negdje u okolini Doboja, i oni najodaniji Gradaščevićevom pokretu osjetiše strah i nekontrolisanu zebnju. Ako su mnogi među njima na kojekakvim sijelima, uz rakiju i jak duhan, nadmeno, ali bezazleno znali naglas postaviti kakvo pitanje prijekora i nakon toga diskutovati o načinu na koji se treba boriti na vojničkom polju i voditi državne poslove, sada se među saborcima i prijateljima proširio strašan osjećaj šutnje i podozrivosti. Oni koji su najčestitijeg srca prišli Gradaščeviću sada počeše razmišljati jesu li nekad možda izgovorili ikakvu riječ koja možda ne bi bila mila mladom bosanskom kapetanu jer svaki put kada bi pomislili na njega ukazivao bi im se strašni lik Derviša Orlovića, šutljivog, mučljivog i sablasno zagonetnog.

Orlović se, opet, nije uopće obazirao na njihova podozrenja i šapatom izgovorena ogovaranja. Znao je da mir Gradaščevićevog sna zavisi od besprijekornosti njegove službe i on je svoj posao obavljao precizno i bez odlaganja. Progonio je ljude smirenošću nesvojstvenom običnom čovjeku, a onaj za koga bi posumnjao da se na bilo koji način ogriješio o Gradaščevića završavao bi proboden nožem, zadavljen ili dokrajčen kopljem. Orlović nije pravio izuzetke i s istom bi strašću ubijao nabusitog gradskog agu koji je imetak na bojnom polju stekao predvodeći iz pozadine najamničku vojsku i ostarjelog bega zemljoposjednika koji je fanatizmom nadoknađivao nedostatak vojnog znanja. Orlović se među bosanskim pobunjenicima kretao nehajno, pričao je malo, družio se nije ni s jednim od tih gordih ljudi, samo je pred Gradaščevićem pokazivao neku jedva vidljivu dozu pristojnosti, slušajući šture naredbe ili tek nagovještaje cjelovitih misli i onda radio ono što je htio ili što je on sam mislio da je najbolje za kapetana i njegov pokret.

Visok, koščat i širokih ramena, Orlović je i svojom pojavom privlačio pažnju. Boja upalih obraza bila mu je pepeljasto siva, a oči su mu bile jetko plave i mutne, površne i neodređene i iz njih se nije moglo ništa iščitati jer niti je on ikad škiljio ili žmirkao niti je kad sklanjao pogled ustranu nego je uvijek čovjeka gledao direktno u lice nemajući, valjda, ništa sakriti od svijeta. A taj pogled bio je strašan i mnogi su ga se bojali, čak i Gradaščević, koji je tamnosmeđim i inteligentnim pogledom mogao pročitati svaku namjeru onoga u koga je gledao, osim kod Orlovića, o kojem nikako nije mogao izdjelati konačno mišljenje, svrstati ga u neku od onih pregrada svog uma, kojim je potčinjavao, naređivao i vladao svijetom oko sebe. Orlović mu je uvijek nekako uspijevao izmigoljiti razumijevanju i zbog toga mu je bezgranično vjerovao i čak ga pomalo i volio ljubavlju oca koji se nadvija nad životom sina jedinca, brinući da svaki njegov hir učini običnom željom. U Orlovićevom ponašanju bilo je neke neodređene i neviđene gospoštine, pa, iako nikad nije bio izvan Bosne niti se družio sa svijetom koji nije bio njegova najbliža okolina, imao je manire svjetskog čovjeka. Suzdržan, odgovoran, tajanstven, nalik nekom benediktincu koje je Gradaščević sretao na tajnim posjetama Beču, a opet toliko surov i divlji kad bi kažnjavao krivce njegovih nepogrešivih sumnji da bi ponekad mislio da je rodom Anadolac ili Čerkez.

Nikako nije mogao shvatiti kako je počeo gubiti konce, ali porazi koji su se redali nadvili su se nad njegovim autoritetom kao zlokoban znamen i što je on više, sada već jalom bogataša i koljenovića, naređivao Orloviću da provodi istrage i vršlja drumovima nekadašnjih prijateljstava, to su izgledi da će sačuvati ugled, čast, imetak i život postajali sve manji. Orlović je opet, s još više posvećeničkog žara, tražio smutljivce i kolebljivce, iznuđujući oštrim sječivom priznanja krivice, koja su pokolebanog Gradaščevića raspamećivala. Više nije morao ni naređivati jer je Orlović čerečio ljude gluh na njihove jauke i neosjetljiv na molećljivi hropac umirućeg. Ako je trebalo, kidao je nokte s prstiju, vadio oči ljudima iz glave, sjekao udove kao da su tanke grane trstike ne dozvoljavajući nikad da kakva zalutala riječ razuma opravda sumnju u njegovo podozrenje. Ako je Gradaščević i padao u neko stanje malodušnosti, nevoljan baviti se poslovima od ovog svijeta, Orlović je bio nepokolebljiv u namjeri da istrijebi smutljivce prikrivene u kapetanovoj sviti.

Pamti li iko sada riječi kojima je Gradaščević proklinjao sudbinu spremajući se na polazak u progonstvo i sporu smrt? Kad je postalo jasno da je sve za šta se borio već postalo poraženo, razočaran, počeo je odgovore tražiti od nebesa. No, odgovor nije dolazio, a onih s kojima se u ovakvim stvarima prije savjetovao više nije bilo jer ili su se odbili od njega uplašeni nadolazećom odmazdom ili ih od Orlovićeve revnosti više nije bilo. Sam, napušten i s osjećajem da ga je sudbina prevarila, Gradaščević se najviše brinuo za najvjernijeg izvršioca njegovih neizrečenih naredbi. I dok je na putu za Carigrad posmatrao krajolike za koje je vjerovao da će možda biti djelić neke njegove zamišljene države, lik Derviša Orlovića nije mu izlazio iz glave. “Gdje je on”, pitao se, “šta je s njim”, korio se znajući da ne smije njegovo ime izgovoriti naglas jer bi to bila smrtna kazna njegovom najdražem gaziji.

A Orlović? On dočeka Latasa kao starog poznanika, davno odbjeglog brata koga sreće na kraju života, zavjerenika s kojim se godinama dopisivao, a sad ga po prvi put vidi – što i nije daleko od istine. I kad razmijeniše iskaze prepoznavanja i poštovanja, da li po Latasovom naređenju ili vođen nekim unutrašnjim shvatanjem svijeta, Orlović stade žarom preobraćenika proganjati one preživjele iz Gradaščevićeve pratnje, suditi im, kažnjavati ih, daviti ih i sjeći dok ne nestane i posljednji od njih.

 

5.

Dvaput je odbio prijedlog, a kad treći put izaslanstvo dođe njegovoj kući, uvede ih u sobu, gdje su se nagurivali njegova supruga Zejneba i šestorica njegovih sinova, svi još nedovoljno stari da služe vojsku, mrki i samozatajni. I da Ahmet Orlović nije dobro znao zašto ova trojica Sarajlija dolaze njemu u planinu, u trošnu kuću bezbroj puta nevješto opravljanu, ovo malo sijelo više bi sličilo nekom trgovačkom pogađanju nego ozbiljnom državničkom poslu. Djeci, nenavikloj da imaju goste u kući, brzo popusti pažnja i dječaci se razmiliše po maloj prostoriji, mirišljavoj i prozračnoj, naganjajući se međusobno i s nekim zamišljenim zavojevačima.

Razmišljajući poslije kako je dozvolio da ga nagovore na takvu nepromišljenost, Orlović sebi nije htio priznati očitō i nije se mnogo bunio što su ona trojica njegov pristanak pripisivala svojim sposobnostima nagovaranja hvaleći se da su uspjeli naoružati čovjeka s toliko vojničkog iskustva. A istina je bila da se Orlović zaželio širokih poljana, vreve tijesnih logora, vojničke graje i da su ga kuća na Vlašiću, krotka žena i djeca koja su dolazila, a da nije znao ni odakle ni kako strašila, a osjećaj da je okovan i sputan životom koji nije znao živjeti nije izlazio iz njegovih snažnih mišica. Baš zato što je imao vojničkog iskustva nije vjerovao da će ova suluda buna imati uspjeha, ali nije imao snage vratiti se obavezama od kojih je osjećao neizlječiv umor. Posmatrajući pijanu veselost priučenih vojnika, slušajući pompezne planove za odbranu i bestidno veselje onih koji su mislili da će im sloboda donijeti novčarske uspjehe i imetak, stidio se što je uživao u njihovoj nerazumnosti dozvoljavajući da i njega spopadne osjećaj euforije. Šta će biti s njegovom djecom ako pogine nije znao, ali povratak na ognjište gdje je morao sijati, pa poslije žnjeti, orati, goniti stoku, cijepati klade i misliti šta će se jesti kad snijeg zatrpa planinu bio mu je nezamisliv i, znanjem iskusnog vojnika, takve misli odbacivao je od sebe posvećujući svu pažnju vojnim taktikama i armijskim planovima.

Vojska koja se okupljala cijelom dolinom Bosne bila je sastavljena od gomile raznolikog svijeta i kako se ta rulja više približavala Sarajevu, to su logorovanja postajala duža, nesnošljivija i razuzdanija, a kad je nekakav visočki aga Hajdar, čovjek debeo i dobrodušan, ispekao dva cijela vola, ta se vojska toliko raspojasala da je cijelu noć od pripitosti i uzbuđenosti pucala u zrak. Orlović nije učestvovao u narodnom veselju, ali nije odbijao piće, a kad bi osjetio da je od rakije već pomalo opijen, zavlačio bi se u kakav grm i odatle posmatrao kako se narod zabavlja plešući i pjevajući. Kad su napokon stigli u Sarajevo, izubijani, umorni, ali razdragani što učestvuju u nečemu toliko velikom kao što je odbrana Bosne, dočekaše ih lokalni prvaci ružnom riječju i grubim ponašanjem. Oni fanatičniji u vjeri psovali su njihovo orgijanje proklinjući njihove poročne navike, ne propuštajući zaprijetiti da će svako ko bude tako lakomo nastavio vrijeđati zakone islama biti strijeljan na mjestu događaja. Takvo ponašanje mnoge rȁzočara i tokom prvog konačenja u Sarajevu vojska iz unutrašnjosti osu se, a na prvom jutarnjem zboru nekakav stari, sijedi, bradati asker utvrdi da nedostaju dvije trećine onih koji su sinoć bučno umarširali u grad.

Pripreme za odbranu grada Orlović je posmatrao malodušno dajući savjete koji ili nisu bili usvajani ili su izvršavani sasvim nakaradno. Cijelim poslom rukovodio je nekakav probisvijet ozloglašen po plahoj naravi i sklonosti nasilju, koga se svetinja bojala zbog grubosti pomiješane s luđačkim vjerskim fanatizmom, za koji je Orlović, opet, mislio da je hinjen. Ponašao se kao da je stvarno bio vojni oficir, govorio je bučno i odrješito i nije podnosio da mu se suprotstavlja ni neposluhom ni riječima koje bi slutile da sagovornik ne dijeli njegovo mišljenje. Pričao je mnogo o vjeri, pretpostavljajući valjda da je to sirotinji, koja se nije snalazila najbolje u metežu povijesti, najbolji motiv za kanalisano djelovanje. Navodno je bio hadžija i volio je da ga tako oslovljavaju i da se u proglasima, koji su štampani svakodnevno, atribut obavezno stavlja uz ime. Uskoro ga je cijelo Sarajevo znalo kao hadži Loju, zaboravljajući njegovo pravo ime i ono što je bio prije cijele te frtutme.

Orlović je prvake pratio u svemu mada je odmah osjetio u njihovom ponašanju onu jedva primjetnu dozu prezira s kojom se gradski bogataš i koljenović odnosi prema siromahu i seljaku. Prema njemu nisu bili ni grubi ni neotesani u ponašanju jer se brzo pročulo da je gorštak i da ima zavidnog iskustva u ratovanju iako nisu poslušali ni jedan njegov savjet. Predlagao je da se turska posada tvrđave razoruža i protjera, da se prikupi sve moderno oružje i mobiliše mlađi i sposobniji svijet i nabrzinu obuči osnovnim vještinama ratovanja. Na nagovor bogatih čaršijskih trgovaca vođe pobune odbiše prijedloge i oglasiše da će se narod, kao u dobra stara vremena, naoružati o trošku viđenijih i iskupljati pod klanovskim bajracima. Orlović se nije ljutio, ali nakon što njegove savjete odbaciše svojom tvrdoglavošću i zaslijepljenošću, on se izdvoji iz grupe koja se proglasila vodstvom i poče na svu tu rabotu gledati s dozom podozrenja i sumnje. Znao je i prije nego što je pošao da sve ovo nema smisla, ali sada prvi put zažali što je sišao s Vlašića i opoganio se društvom ovih nerazumnih ljudi. Jedno je vrijeme bio ljut, a onda ga neraspoloženje popusti i poče zalaziti po čaršijskim kafanama, gdje je sjedio do kasno u noć, pušio i pio gorke čajeve, odlučno odbijajući rakiju.

Kad stigoše glasovi da su svi gradovi uz Bosnu pali gotovo bez otpora, narod se u Sarajevu uskomeša, a čaršijom počeše kolati svakakva pitanja, a kad izvidnice doniješe vijesti kako austrijska vojska stupa odlučno uništavajući i najmanji oblik otpora nesmiljenom silom, počeše se javljati prvi glasovi nesloge. Neki rekoše da je ovo što se radi čista ludost i da Bošnjaci nemaju te moći kojom bi se mogli oduprijeti zavojevaču, drugi opet zatražiše da se naoružaju pravoslavni i katolici, ali ovaj prijedlog nekolicina onih koji su smatrali da je ovo borba za opstanak islama s gađenjem odbiše i među pobunjenicima se raširi netrpeljivost. Kad u samom gradu planu nekoliko pravoslavnih bakalnica, svjetinu ponovo obuze stanje uzbuđenosti, koje je mržnjom raspirivao nekakav imam porijeklom iz Rogatice. Taj hodža imena Sinan živio je u Sarajevu već punu deceniju i bio je poznat po strogoći s kojom je ispunjavao svakodnevnu rutinu.

Sve ovo Orlović je posmatrao smiren, ali s nekom unutrašnjom zebnjom. Nije žalio budalasti svijet koji je klicao na junačke govore svojih vođa jer se nagledao i bojeva i krvi i mrtvih. Vrevu koja se širila po Sarajevu nije pokušavao obuzdati, a kako ta vojska nije imala nikakav oblik, nije se pribojavao da će završiti negdje suočen, licem u lice, s austrijskom artiljerijom. Šta je tačno radio u Sarajevu to ni sam sebi nije mogao objasniti, ali da je slutio kako se ovom gradu sprema velika nesreća nije nikome krio – samo oni koji bi čuli riječi njegovih umovanja ili nisu obraćali pažnju na njegove misli ili su se suzdržavali dati direktan odgovor njegovim zlogukim upozorenjima bojeći se da bi taj dobro naoružan čovjek mogao reagovati nervozno i neprilično. U vrijeme kad se austrijska vojska primakla Sarajevu samo na konak s Orlovićem više niko nije razgovarao jer u strci koja je nastala niko od tih unezvijerenih ljudi nije ni znao ko je on, baš kao što ni on nije znao koji su to razlozi ponukali toliki svijet da se upusti u ovakvu budalaštinu.

Iako knjige pišu da su Austrijanci udarili noću, iznenada i iz nekoliko pravaca, istina je bila sasvim drugačija, a kad se golema vojska primakla središtu grada i labirintu njegovih uličica, zapodjenu se prava bitka. Bošnjaci su branili svoj grad hrabro i odlučno iako su već i djeca posakrivana po ostavama kuća znala da je austrijska vojska nezaustavljiva, a ono nekoliko hrabrijih žena koje su s avlijskih ograda virile na ulice tražeći pogledom muževe i sinove nisu od graje i puščanog dima mogle vidjeti ništa. Onaj imam Sinan što je toliko bučio i pozivao narod na bunu negdje je nestao i nije ga se dalo vidjeti među onim gazijama što su, vođeni slijepom mržnjom prema svemu što je novo i kršćansko, padali mrtvi da bi bili neimenovani i brzo zaboravljeni čaršijski junaci. Sitna klika onih koji su se izdavali kao vođe tog ustanka izgubila je uzde iz ruku i, uplašena pričama kako Austrijanci kažnjavaju vješanjem one koji dižu narod na takve rabote, iskoristi svekoliku pometnju i uz Miljacku pobježe prema Palama i dalje prema istočnoj Bosni.

A tamo gdje je boj bio najžešći, gdje su se volja, srce i duša branilaca sukobljavali s najelitnijim austrijskim jedinicama, orio se glas jednog čovjeka, kreštav, snažan i zapovjednički. Čas je taj glas govorio “Zbijte se”, čas “Razdvojite svoje redove”, a onda “Palite tu kuću”, a samo tren poslije “Sučite sablje” i tako cijeli dan boreći se da nadjača riku austrijskih topova. A kad se nakon samo jednog dana borbi sve primiri, kad zvukovi bitke utihnuše i postade jasno da je pobuna slomljena i da će Sarajevo, baš kao i svi ostali gradovi Bosne, biti austrijska varoš, nekolicina franjevaca, koja je novu silu pratila u stopu služeći joj svojim pamćenjem i znanjem, iz gomile nabacanih leševa izvuče iskasapljeno tijelo. Dok su ga primicali austrijskim oficirima, bilo je još ukočeno u borbenom stavu, spremno valjda i mrtvo pružiti otpor ako neko udari na njegovo poštenje i dirne u njegovu vjeru.

Nove vlasti narediše da se tijelo tog bandita baci u Miljacku i da tako bude opomena svima onima koji se usude dići ruku na bajrak nove države. Fratri odnesoše tijelo i, puni zluradosti, baciše leš u nabujalu vodu i on začas nestade u mutnim vrtlozima rijeke. No, sudbina ne htjede lišiti Sarajevo uspomene na svog najvećeg heroja i tijelo mrtvog Ahmeta Orlovića ispliva negdje u Saraj-polju, na neki riječni sprud i odatle ga Cigani, tajno i uz mnogo rizika po vlastiti život, donesoše u Sarajevo. Razumniji čaršijski uglednici Merhemići i Fadilpašići narediše da se tijelo gasuli, a zatim organizovaše dženazu ubijenom, a kad nosači iznesoše tabut na Alifakovac, odjednom iz svih ćoškova grada nahrupi svakojak svijet gurajući se da na rukama barem jedan metar ponesu šehida. Poslije ti isti dostojanstvenici platiše da se podigne nišan, ali bez ikakvog natpisa na bosanskom jeziku nego samo narediše klesarima da izdjeljaju jedan natpis na arapskom i svako ko bi prolazio grobljem, a razumio znakove tog čarobnog jezika mogao je pročitati jednostavnu posvetu: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog, ovdje leži Ahmet Orlović, šehid”.

 

6.

Dok se gurao kroz gomilu kako bi se primakao ulazu u džamiju, podrhtavao je od unutrašnjeg bijesa, začuđen i iznenađen tolikim neskrivenim veseljem. Klicanje ljudi, pjesmu djece i hihot mladih žena nije pokušavao razumjeti jer to je već dugo bio svijet s kojim on nije umio komunicirati, ali slatkorječivu ozarenost staraca, koji su na glavama još nosili fesove ili turbane omotane oko čela, nije podnosio i na svakom nasmijanom licu prepoznao je izraz izdajstva. Jednako mu je smetalo to pomodarsko ubacivanje njemačkih riječi u običan govor i u svakome kod koga bi primijetio lingvističku opuštenost vidio je neprijatelja.

Objavu rata dočekao je zatočen u zeničkom zatvoru, gdje je osuđen da robija godinu dana zbog pijančevanja, tuče i poticanja masa na neposluh. Ova prva dva grijeha, dobro je znao, carske vlasti bile su spremne oprostiti makar se samo usmeno obavezao da će se kloniti krčmi i sumnjivih sastajališta, ali govore u kojima je hulio cara Franju opisujući njegovu vladavinu kao mrsku diktaturu, birokrate neosjetljive na ljudski nagon za slobodom nisu nikako mogle. Iz zatvora je izašao mršaviji u tijelu i ispijenijeg lica, ali još zadojeniji mržnjom prema Austriji i inače svemu njemačkom i germanskom, stvarima koje su u njegovom biću izazivale posebno mračna stanja obojena neutaživim nezadovoljstvom. Sada dok je gledao kako se svijet s toliko otvorene ushićenosti raduje što se ta zastarjela gromada pokrenula u rat protiv Srbije, dvojio je kako bi pametnije bilo da se negdje pritaji, strahujući da bi neka olahko izrečena uvreda, besmislena i bezazlena po svojoj prirodi, upućena njemu, od nekoga ko poznaje njegova politička uvjerenja, mogla izazvati incident, biti pokretač sukoba u kojem više ne bi racionalno mogao vladati svojim reakcijama.

Svijet s kojim se družio prije utamničenja nestao je bestraga i ono vrijeme koje je provodio u Zenici, trgujući seljačkim proizvodima koje je sam načinio na svom katunu, ispunjavao je čitajući rijetku štampu koja je pristizala u grad ili šetajući obalama Bosne, posmatrajući kako se s druge strane rijeke svijet roji oko telala ili onih koji su tvrdili da znaju nešto o bjelosvjetskim poslovima. U tim magnovenjima ne promače mu da se uz drugu kapiju Željezare u upravnoj zgradi s velikim skladištem iskuplja muški svijet, uglavnom seljaci grubog izgleda i tek poneki čaršijski čovjek, koje je prepoznavao po njihovim evropskim odijelima i svijetlocrvenim fesovima na glavi.

Taj mu prizor zagolica maštu toliko da je sljedećih dana, hineći slučajnost, nekoliko puta prošao pored velike dvorišne kapije, kada i shvati da je to mjesto gdje se ljudi regrutuju za rat. Bučno, prepuno ljudi različitog izgleda, pomalo veselo i puno graje, dvorište je bilo mjesto na kojem su brđani i gradska sirotinja jednim ukazom i potpisom austrijskog oficira postajali redovna vojska. A kad bi na papir stavili svoj pristanak, dobro istrenirani podoficiri odvodili su ih u unutrašnjost zgrade, gdje bi počinjao žestok psihički i fizički dril. Austrijska vojska bila je vješta u organizacijskim poslovima i tu šaroliku masu pretvarala je u jednoobrazne ljude ispranih mozgova.

Prizor te nepomične graje tako se duboko utisnuo u izmučenu svijest Muhameda Orlovića da su mu prikaze bosanskih vojnika odjevenih u carske uniforme iskakale pred očima i dok je danju obilazio sprudove rijeke Bosne gonjen nekim neobjašnjivim unutrašnjim nemirom, a noćima, kad je obliven smrdljivim znojem ležao na izblijedjelom ćilimu nemoćan naći mir u okrepljujućem snu, mogao je čuti kako njegovi zemljaci ponizno i pokorno klimaju glavom na svaku nerazumljivu, a izgovorenu njemačku rečenicu. U jednoj takvoj noći u njemu se prelomi odluka, teška i mučna, koja dolazi samo jednom i ne nužno u svakom ljudskom životu, ali nakon koje je u Orlovićevom životu sve bilo čisto i jasno i nakon koje je osjetio da se sve stvari redaju u nekom savršeno razumljivom smislu. Prvo je odahnuo osjećajući da više nije izgubljen i napušten, a onda sjeo uz prozorsko okno i, gledajući na livadu i skoro dozreo kukuruznjak, stao osmišljavati plan, proračunato i trezveno, važući svaku ideju za koju bi pomislio da ne može biti realizovana odmah i bez puno naprezanja. Prije nego što je svanulo pojeo je dvije dunje i jabuku, osluškujući kako burljanje u stomaku razbija tišinu noći, a prije nego što su se pijetlovi oglasili zovom životinjskog muka srkao je kafu prebacujući vreo fildžan iz jedne u drugu ruku, smiješeći se toj sumanutoj igri uplašenih prstiju.

Sada je trebalo djelovati sabrano i odlučno, razmišljao je u sebi dok se u pravilnom ritmu kasa klatio u konjskoj zaprezi okružen zabuljenim ženama, koje su zbog njegove prisutnosti izbjegavale govoriti, sporazumijevajući se pogledima i gestikulacijom. U kolima se osjetio jak vonj kokošijeg izmeta, a perad koju su žene vjerovatno nosile na zeničku pijacu ispuštala je čudne glasove, od kojih je cijeli blatnjavi drum odzvanjao nekom sablasno piskutavom rikom. U Zenici se brzo uspio probiti kroz pazarnu vrevu uvjeren da je njegova posjeta čaršiji promakla budnim očima žandara. Provukao se kroz neko žbunje, pregazio Kočevu ispod mosta u Potočkoj mahali, a onda, krijući se iza visokih drvenih taraba, izbio na željezničke šine baš u trenutku kad je zbog vrućine narod počeo bježati u kuće. Razdražujuću popodnevnu oparu iskoristio je da dobro osmotri zgradu željezarskog skladišta, samo ovog puta s potpuno druge strane. Nije bio iznenađen što je i po ovakvoj vrućini u dvorištu bila gužva i među onima koji su se natiskali oko stola za kojim se vršila evidencija prepoznade dvojicu braće maloumnika, Mehmeda i Ferhata.

Pažljivo je pratio iz kojeg pravca dolaze mladići, koliko je austrijskih vojnika postrojeno uz ogradu i kakvo oružje imaju uza se, dobro je proučio na koju stranu gledaju osmatračnice. Mitraljez okrenut prema Bosni posmatrao je s posebnim interesovanjem računajući koliko je vremena potrebno da se baterija aktivira ako je to potrebno. Pri kraju dana dvorište se poprilično ispraznilo i tek je nekolicina austrijskih vojnika hodala u malim grupama, opušteno i pušeći, čekajući da sirena oglasi kraj regrutacijskog vremena. Prije nego što se udaljio od zgrade Orlović na arak papira unese nekoliko bilješki i onda, nadvivši glavu nad ispisanim sadržajem, sklopi plan djelovanja koji mu se učini tolko savršeno precizan da osjeti nelagodnu radost koja ga okuraži više nego što je i sam želio. Već pomalo pobrkanih misli odšulja se nazad do šina i vrati na pijacu istim putem kojim je i došao. Zaprežna kola kojima je došao u Zenicu bila su na istom mjestu i, kad uskoči u skipu, primijeti da žene spavaju pokrivene ćebetima. Orlović sjede, rukom dade zaprežaru znak i ovaj potjera odmorne konje u posljednju noć njegovog života.

Bombu sačinjenu od nekoliko kolutova štapina, fitilja i kremena okidača sastavio je brzo slijedeći svoj vojnički instinkt i ne sputavajući iskustvu da dijelove naprave spaja u ubojito oružje. Odloživši završenu bombu na sto, izašao je na dvorište i tamo stajao na svježem zraku, gledajući negdje u daljinu, savršeno miran i sabran. Više nije osjećao uzbuđenje nego samo neki nejasan, ali ugodan mir i tada prvi put u životu osjeti da nije sam i napušten. Noć je bila vedra, nebo zvjezdano, a mjesečina toliko snažna da je nakon nekoliko minuta, koliko je trebalo njegovim očima da se priviknu na blagu tamu noći, mogao sasvim jasno vidjeti i prazan obor i kameni bunar. Iznenada, i na vlastito čuđenje, podiže ruke do lica i naglas se prisjeti kur'anske sure El-Fatihe. Tek je sada znao da je sve konačno i da se plan neće mijenjati i da je njegova odluka ispravna u svakom pogledu. Više nije sebi morao postavljati pitanja i davati odgovore jer su se sve njegove sumnje i strepnje poslagale u savršeno smislen niz neizgovorenih odgovora.

Kako je ušao u kuću i legao nije se mogao sjetiti, ali praznina u pamćenju nije ga brinula, a gledajući žene s kojima je putovao u zaprežnim kolima, zabuljene s toliko pažnje da im se čak ni oči nisu mogle vidjeti, nije više osjećao bijes. Na pijaci, koja je bila nešto praznija nego jučer, ali ipak puna preduzimljivih i bučnih ljudi, posmatrao je seljake koji su grubim i prodornim glasovima izvikivali cijene svoje robe i u toj njihovoj životnoj nepokolebljivosti prepoznade prkos koji je toliko dugo bio i njemu samome nešto prirodno i svojstveno. Prvi put u životu osjeti bliskost s tim svijetom koji je od njega okretao glavu, a koji je s toliko prezira osuđivao i odbacivao. S tim mislima dođe do kapije, iza koje se i ovog jutra natiskivalo mnogo svijeta i onako gorštački obučen, grub na pogled i nemušt da govori, prođe bez zaustavljanja austrijsku stražu i pomiješa se sa svijetom koji se nervozno vrpoljio. Kad se nađe pred istim onim stolom koji je dva dana uzastopno gledao iz daljine, primijeti da je pokriven zelenim kaftanom i da je na njemu mnogo instrumenata kojima nije znao ni ime ni funkciju.

I onda, bez ikakve najave, bez izgovorene riječi upozorenja i prijetnje, Orlović izvadi iz njedara bombu, upali fitilj i baci je na grupu gdje su izmiješani stajali austrijski vojnici i bosanski regruti. Samo sekundu kasnije, prije nego što je uspio dići ruku ispred lica, bomba eksplodira s toliko buke da ga detonacija odbaci toliko snažno da on pade na sto lomeći mu nogare i derući kaftan. Čuo je zatim vrisku, jauk i zapomaganje, iskrivljene i izobličene riječi njemačkog i nekoliko riječi bosanskog, ali nejasne i nerazumljive, a onda osjeti strašan pritisak na prsima, toliko oštar i prodoran da je pomislio da ga neko bode sabljom, a onda se sve rasprši i nestade svakog osjećaja. Bio je mrtav.

 

7.

Za njega tu nije bilo nikakve dileme i dok su drugovi u njegovoj pratnji znali često dovoditi u pitanje svrhovitost naređenja koja su morali izvršiti, Šefkija Orlović nije dvojio da je suština uputstava koja su slijedili ispravna. Njegovi drugovi cijenili su tu tvrdoglavu nepopustljivost jer je Šefkijina samouvjerena odanost partijskim nalozima i njima samima ulijevala nerijetko pokolebanu hrabrost. Nekako se sve činilo jednostavnijim i prostim dok su slijedili njegove naloge, a odlučnost i uvjerenost s kojom je izdavao naređenja govorili su da u njegovim, a samim tim i njihovim postupcima nema ničega pogrešnog. Zato i nisu mnogo diskutovali kad je naredio da se krene na marš dolinom Lašve, uz samo korito rijeke, i da nastupaju u pravilnom redu, jedan iza drugoga.

Bio je ovo već peti mjesec kako su obilazili šire područje Zenice, dobro naoružani i s jasnim zadacima, izbjegavajući veće saobraćajnice i naseljenija mjesta. Imali su imena i opise onih koje su trebali naći i svoj posao obavljali su sistematično i bez mnogo propitivanja. No, posljednja akcija unijela je u cijelu grupu nejasan osjećaj nemira i Šefkija je sada s manje poleta tragao za sljedećim čovjekom s liste. Samo je on znao imena svih koje moraju pronaći i uvijek bi ljude upoznavao s detaljima zadatka pred njegovo izvršenje osjećajući da će im tako biti lakše uraditi ono što se mora. Ali danas je i on osjećao nelagodu iako je znao da su postupili ispravno, a još ga je više tištila spoznaja da će glavnom odjeljenju OZNA-e za Bosnu morati povjeriti i kolebanja svojih drugova i svoje mračne misli. Na trenutak je i sam pomislio da je možda trebao poštedjeti starog i onemoćalog Salih-bega Omerbegovića i njegovu ocvalu sestru Salihu, odazvati se njihovim vapajima očaja, i dugo se grizao što je u posljednji čas naredio da ih strijeljaju.

Poslije je čitao izvještaj u kojem su opisivani njihovi zločini i bivalo bi mu lakše, ali koliko god je u sebi, iznova, nabrajao imena onih Srba koje su unesrećili, Šefkiji iz glave nije izlazio prizor raščupane starice koja pužući u prašini moli da joj život bude pošteđen. I zato je čitao izvještaj komande u kojem su opisivana zvjerstva nad Srbima, koja su poticali brat i sestra Omerbegovići, ponavljao u sebi riječi kojima su poticali pogrom i ubistva, čudeći se iskreno veličini i razmjerama njihove mržnje. Sve mu je u ovom ratu bilo čudno i strano, ali negdje duboko unutra razumijevao je da je ljudskoj prirodi sasvim prispojiva tolika doza bestijalnosti i ma koliko se uvijek čudio, nikad nije bio potresen u suočenju s brutalnostima koje je počinila ljudska ruka.

Marširali su sigurnim korakom i njihova odlučnost nije mogla prikriti spoznaju da su bili svjesni kamo idu iako im šumoviti teren i nije bio dovoljno poznat. U Šefkiji se prvih dana tog marša odvijala neka unutrašnja borba, koju je nastojao prikriti šutnjom i povlačenjem u sebe, ali umor izazvan velikim naprezanjem istjerao je iz njegovog duha i posljednji trag nelagodnosti. Kad su se primakli Prozoru, koji su mogli vidjeti kroz durbin, putovanje se bližilo kraju i sada je trebalo osmisliti plan djelovanja. Zanoćili su na jednoj planinskoj vrleti, goloj i vjetrovitoj, ne paleći vatru, koja bi mogla biti izdajnički signal neprijatelju, a ležeći poredani ukrug izgledali su kao ljudi napušteni od svih. Ali, vedra zvjezdana noć raspiri u ljudima neke neočekivane emocije za koje su mislili da su davno nestale iz njihovog ponašanja i ti grubi ljudi počeše, u iskrenom razgovoru, govoriti o svojim najintimnijim tajnama.

Slušajući o stvarima koje su trebale zauvijek ostati zakopane pod naslagama stvarnosti, Šefkija Orlović sjeti se svog djetinjstva provedenog uz braću i sestre, koji se zbog bijede njihovog doma nikad nisu prema njemu odnosili kao prema djetetu i bratu nego uvijek kao prema nekome ko je ili smetnja koje se ne mogu riješiti ili pomagač na koga se ne mogu osloniti do kraja. Taj osjećaj bespomoćnosti pratio ga je i u gimnazijskim danima, kad je uzaludno pokušavao steći prijatelje, ali njegova smušenost i zatvorenost više su odbijali nego privlačili i da u trećem razredu nije počeo pisati za školski list, vjerovatno bi gimnazijske dane pamtio kao izuzetno neprijatne i nesretne. Bio je neprilagodljiv i tvrdoglav, ali dobroćudan, što su mnogi shvatali kao vid zatucanosti i zaostalosti, jer u vrijeme kada se glumljena ekscentričnost i frivolna bučnost cijenila kao nešto vanprosječno Šefkija je bio ozbiljan i temeljit. Talent za pisanje i sposobnost u debatovanju privukli su pažnju na njega i onda se među tim nadobudnim srednjoškolcima izdvojila grupa s kojom je našao zajednički jezik i počeo iskreno prijateljevati.

Vrtio je u rukama srebrnu tabakeru, otvarao je i zatvarao i slušao kako svaki put “škljoc” odjekne u mrkloj noći i činilo mu se tada od tog zvuka da je detonacija granate koja pada među njih koji leže i ubija ih sve. A kad bi prestao misliti o smrti, prisjećao se odijela u kojem se ženio i Suadine vjenčanice sašivene od nekog materijala nalik čipki i papagaja Čarlija, jedinog posjeda koji je unio u brak. Tada bi gledao drugove, koji su otvorenih očiju zurili baš kao i on negdje u zvjezdano nebo nastojeći odgonetnuti o čemu razmišljaju i spopadala bi ga tuga pomiješana s osjećajem katastrofičnosti i, da nije bio dobro istreniran, najradije bi ridao, željan da se napokon oslobodi tereta koji ga je neprekidno smarao i gušio.

Sada više nije bilo smisla razmišljati o izgubljenim stvarima i Šefkijina odlučnost da sav trud uloži u izgradnju budućnosti počinjala je donositi prve plodove. Razumijevao je ljutnju drugara, ali je znao da je izgradnja boljeg svijeta nemoguća bez potpunog raskida sa starim vremenima, a posao koji su obavljali, iako se vjerovatno činio bezdušnim, brutalnim i zločinačkim, bio je neophodan ne kako bi se smirili uznemireni duhovi nego da bi se provela pravda. U tu pravdu Šefkija je vjerovao zelotski, jednom njemu potpuno neprispojivom žestinom, čvrsto uvjeren da su građanski sudovi nesposobni razriješiti toliko sporova Nečastivog s ljudima koji su bili bespomoćni u svom nastojanju da spase život.

Jutro je bilo toliko toplo da su, hodajući, osjećali kako ih nametljivi komarci ubadaju kroz vojničke šinjele, a znoj im je curio niz obraze i čela, prljav, mutan i smrdljiv. Oko cijele kolone dizala se gadna zapara i ljudi su marširajući dahtali kao uzbuđeni konji. No, niko se nije žalio niti postavljao nikakva pitanja, a kad su se primakli selu Toljage, Šefkija rukom dade znak i ljudi se raspršiše po krajoliku. Uz njega ostade samo Džemal i njih dvojica, oprezno i spremni zapucati, krenuše pravo u selo. Dok su se primicali kamenoj kući, na njegovom drugom kraju, prolazeći pokraj praznih obora i napuštenih kuća, činilo im se da su u nekom nestvarnom mjestu. Tek je poneka kokoš svojim glasom ili pas sitnim lavežom odavao utisak da selo nije napušteno. Bilo je vruće i sunce se odbijalo od staklenih predmeta, stvarajući čudne i nejasne svjetlosne oblike.

Pred kućom su se već okupili ljudi iz jedinice i, dok se primicao primitivnom bunaru, Šefkija je vidio kako s repetiranim oružjem stražare nad čovjekom koji je klečao pred njima. Zastao je, obrisao znoj sa čela nekom krpom koju je našao uz korito, a onda se napio vode iz krčaga koji je stajao pokraj kamenog zida. Od zidića i bunara do njegovih ljudi i zarobljenika prostirao se malen, ali gusto sađen vinograd i Šefkija je prolazeći kroz njega brao grozdove bijelog grožđa i halapljivo ga jeo. Sve vrijeme gledao je čovjeka koji je klečao pognute glave i kad mu se primakao, nadvio se nad njim zaglédajući crte njegovog lica. Tada baci ono grožđa što mu je ostalo u rukama, izvadi pištolj iz futrole i repetira. Na taj znak njegovi ljudi razmaknuše se u širok polukrug i nijemo gledaše svog zapovjednika.

Šefkija je stajao nad zarobljenikom, klimao glavom i, gledajući ga postrance, činilo se kao da vodi raspravu s nekim, a onda iznenada progovori sasvim jasno i tečno: “Šemsudine, ti znaš da mi znamo da si kriv. Ti znaš da mi znamo da si bio crnokošuljaš i Handžar. Znaš da znamo šta si činio u Brčkom, oko Čelića, u Koraju i sve tamo uz Majevicu do Janje i Drine.” Nakon tih riječi brzim pokretom strgnu muškarcu košulju s tijela i na golim prsima pojavi se zelenom bojom istetoviran veliki orao Reicha. Šefkija repetira pištolj, odmaknu se korak unazad i prije nego što u čovjekovu glavu ispali tri metka samo tiho reče: “Jebem ti majku!”

 

8.

Otvorio je oči i ništa nije vidio osim mraka, a onda je ugledao tračak neonske svjetlosti koji je dolazio s hodnika i kroz odškrinuta vrata razlijevao se prostorijom. Trebalo mu je nekoliko minuta da mu se vid privikne na tamu, a onda je počeo razaznavati stvari oko sebe. Šest kreveta, a između njih šest metalnih ormarića s jedne strane i nekakva mašina s druge. Šest mašina kojima nije znao funkciju, ali je brzo shvatio da je i sam prikopčan na jednu od njih i onda zaključi da su vjerovatno i oni koji leže u drugim krevetima prikopčani na istu takvu. To mu, ipak, nije pomoglo da jasnije razumije svoju situaciju i onda se odlučio gledati u tanku prugu svjetlosti i baš kad je pomislio da se priviknuo na njenu svjetlucavu prisutnost, ču lupu koraka, pravilnu i veoma bučnu, a čas potom svjetlosti nestade. Neko je očito ugasio rasvjetu i sada je bio u potpunom mraku. Vrpoljio se od nelagode nekoliko trenutaka prije nego što priznade sebi očitō. U bolnici je, što i nije toliko loše jer nije mrtav, ali kad pomisli da je možda ostao trajno nepokretan, poče uzdisati i osjeti vrtoglavicu u glavi, nakon koje izgubi svijest, ali ne i dah. Ležao je u krevetu i spavao.

Od samog početka sve mu se činilo besmislenim, a kad je počela mobilizacija i kad je dobro naoružana i previše revnosna vojna policija počeli otimati ljude na ulicama odvozeći ih na sedmodnevni kurs vojne obuke u kasarnu na Bilmišću, osjetio je kako je vrijeme da nešto preduzme. Nije mu bilo ni u primisli da će njegove riječi na sastanku u mjesnoj zajednici biti protumačene kao čin izdaje i, koliko god se trudio objasniti da je sve ovo nepotrebno ludilo, nije mogao primijetiti zazor, odbijanje i ljutnju slušalaca. Uvrede koje su uslijedile otrpio je strpljenjem čovjeka naviknutog učestvovati u sličnim diskusijama i nije ga toliko pogađala podmuklost provociranja koliko jednodušnost s kojom su ga osuđivali. Sve se moralo odvijati onako kako je krizni štab općine naredio, čemu se Muris Orlović oštro protivio tražeći da se mobilizacija provodi s nekim unaprijed smišljenim redom. Činilo mu se da u očima sagovornika vidi razumijevanje i saosjećanje s onim što je govorio jer je, činilo mu se, svima bilo savršeno jasno da je sedam dana vojnog obučavanja nedovoljno i da će većina tih, nasumice pohvatanih ljudi vjerovatno izginuti već prvog dana terenskog ratovanja.

Ali, kad je došlo vrijeme da se donese odluka i da se mjesna zajednica odredi, ljudi se iznenada počeše kolebati. Niko se nije želio suprotstaviti predstavniku Teritorijalne odbrane Ekremu Kelešturi, koji je na skup došao u novoj maskirnoj uniformi, i predsjedniku mjesne zajednice Šukriji Imamoviću, birokrati koji se ni u ovako teškim situacijama nije mogao osloboditi činovničkog izgleda i govora punog napamet naučenih fraza. Nekoliko minuta mučne šutnje prethodilo je onome za šta je Orlović i pretpostavio da će se dogoditi, a kad je njegov prijedlog odbijen, ljudi su se razišli brzo i bez pozdrava. Dok se vraćao gluhim ulicama prema ulazu u kojem je stanovao, znao je da Imamović i Keleštura pripremaju izvještaj o sastanku za vojnu sigurnost i općinski odsjek informisanja. Nije očekivao da će biti toliko brzi i poziv koji je obavio još iste noći pomalo ga je uznemirio. Razmišljao je samo o tome kako svoje strahove mora prikriti od porodice, ne primijetivši da je od nervoze ispušio dva pakla cigareta.

Sve što se događalo u sljedećih nekoliko dana činilo mu se savršeno logičnim i objašnjivim. I u ovakvom haosu država je u stanju djelovati precizno i učinkovito, tako da mu poziv za regrutaciju nije teško pao. Na Halimina suzna pitanja nije odgovarao jer nije imao riječi umirenja, a stvari je pakovao svjestan da odlazi u najveću neizvjesnost života. Rastajući se, na ulaznim vratima poljubio je Hasana, koji je veselo skakutao oko njegovih nogu, radostan što i njegov otac postaje vojnik, poljubio je tamnoputu Umej i pomilovao po kosi Kenana, koji je još bio dojenče. Kad je došao na red da se oprosti od Halime, u stomaku osjeti grč i trnce koji ne dozvoliše da odglumi dugo vježbanu pribranost. U njenom zagrljaju poče tiho jecati, jedva čujno i bez suza, a dodirujući rukom obris njene opuštene dojke, osjeti samoću i uzaludnost života kao nikad prije.

Ispočetka je bio raspoređen kao pomoćnik zapovjednika za logistiku i posao mu je bio da prebrojava i bilježi pakete s hranom i municijom koje je komanda korpusa iz Zenice slala na maglajsko ratište. Radio je predano i odgovorno, bilježeći sve što ulazi u skladište i izlazi iz njega. Izvještaje je svake večeri iz Begovog hana slao u komandu i sve što je od ratnih operacija doživio bila je pomalo sablasna tutnjava topovske paljbe koja se čula negdje u daljini. Seljaci s kojima je radio govorili su da to Srbi tuku artiljerijom Skender-Vakuf i okolinu. Prvu zabrinutost na njihovim licima primijetio je kad je s prvih linija stigla vijest da je “pao” Novi Šeher. Tog dana osjećala se napetost među ljudima i radilo se u tišini, što je bio očit znak da se događa nešto što se dugo očekivalo, ali za šta se nije vjerovalo da će se ikada dogoditi.

Bio je potpuno nespreman kad jedne noći, sredinom jula, dođe depeša na osnovu koje četa u kojoj je bio raspoređen hitno mora biti rasformirana. Dok je razmišljao šta će dalje biti s njim, dođe naredba da se svi stariji od 30 godina prebace na područje Šerića. Tek mu je u vožnji autobusom šapat ljudi koji su sjedili oko njega raspršio nedoumice i postalo mu je jasno da ga prebacuju na teslićko ratište. Tad prvi put pomisli da možda neće sve ovo preživjeti i ta ga misao toliko potišti da je obamrlost osjećao kao stvarnu bolest tijela.

Bilo je gadnije nego što su ljudi prepričavali u sjećanjima za koja je mislio da su ili izmišljena ili namjerno preuveličana. Već je prvog dana u jednom naletu poginulo šest ljudi iz onog autobusa kojim je došao na ratište. “Sijač smrti” tukao je cijelu liniju fronta i samo je čudo što i on nije bio među pokošenima. Instinktivno se držao spušten na zemlji i kuda god je išao, radio je to pužući. Prvu noć prespavao je u dopola iskopanoj tranšeji, budan i pušeći, ali potpuno dekoncentrisan i smeten. Nekoliko je puta od razdraženosti plakao, a potom bi se stidio svoje slabosti. Do kraja prve sedmice na ratištu četiri puta imao je teški proljev, od čega su mu se gaće zalijepile za bedra nepodnošljivo smrdeći. Zadužio je automatsku pušku, ali je izbjegavao pucati iz nje, što je među oficirima ocijenjeno kao dobro vojničko ponašanje jer je armija hronično oskudijevala mecima. Nije znao, ali naredba je bila da se puca samo u najbezizlaznijim situacijama, pa je njegova smetenost shvatana kao uzorno provođenje naredbi i neviđena racionalnost.

Do kraja ljeta Orlović je već uspio potpuno ovladati svojim ponašanjem. Preživio je i smatrao je to velikim uspjehom. Naviknuo se na neprestanu prijetnju i svakojaku pogibelj, pokazujući talent za vojnički život. Mnoge stvari radio je instinktom za koji nije ni znao da ga ima u sebi. Nametnuo je neku nevidljivu disciplinu mlađima od sebe raspoređujući tu rulju od vojske u linije za koje je vjerovao da imaju smisla. Uspostavio je mrtve straže na svim dodirnim tačkama s neprijateljem, počeo slati lokalce koji poznaju teren u izviđanja i planirati male, ali učinkovite protivudare. Oficiri ga počeše poštovati jer je radio posao koji su oni trebali raditi, ljudi oko njega počeše ga slijediti osjećajući da će ih njegova inteligencija spasiti smrti. Tada i Muris poče vjerovati da kataklizma u kojoj je nije nesavladiva, pa, iako je gotovo svakog dana otpremao barem jedan leš prema Nemili i dalje prema Zenici, počeo je razmišljati da je ovo rat koji će imati i svoj obim i granicu i kraj. U jednom trenutku vidio je život poslije ovog besmislenog klanja i bio je to primamljiv prizor, koji je Orlovića ispunjavao samopouzdanjem i srećom.

Gotovo nije mogao vjerovati kako je naivan bio, ali šta će se tačno dogoditi znao je već onog trenutka kad je čuo fijuk minobacačkog projektila koji je jurio prema strani obale koju je osiguravao sa svojim ljudima. “Sad je prekasno”, pomisli u sebi, držeći u rukama veliki olovni kazan za kuhanje. “Nema vremena da legnem”, bilo je posljednje što je pomislio prije nego što je osjetio kako ga nešto nevidljivo i vruće siječe po stomaku, bedrima i leđima. Vidio je da pada, a nakon tog pogleda vidio je jarku svjetlost prošaranu razlivenim bojama duge. To je bilo posljednje što je vidio.

Ponovo je otvorio oči, ali ništa nije vidio. Nije bilo više ni neonskog svjetla, pa mu nije bilo jasno leži li i dalje u bolnici. Želio je živjeti, ali ne bi mu bilo krivo ni da umre. Nije osjećao ništa, ni ruke ni noge ni glavu, i činilo mu se da je sav sastavljen od tog pogleda kojim ništa nije mogao vidjeti. Onda nestade svjetlosti i prije nego što je uspio pomisliti na Halimu, nestade i slikâ i míslī. Nije mogao vidjeti i čuti paniku bolničara i izbezumljenost ranjenika koji su ležali do njega. Nije mogao čuti kako svi viču da je mrtav, neki uplašeno i unezvijereno, neki s dozom olakšanja.

 

***

Ponekad razmišljam o Umejinom ocu pokušavajući odagnati sve priče koje se vežu uz njegovo ime od onoga kako ga stvarno pamtim. To je teško, ali ne zato što nisam u stanju razlučivati vlastite uspomene od laži i legendi nego više zato što se to umovanje uvijek pretvori u slatko maštanje. Umej mi je draga i mislim da u njoj nema ništa od te zle krvi Orlovića, o kojoj svi pričaju. Jučer sam šetao s njom od čaršije do naše zgrade i razgovarali smo o svemu. Osjećao sam da smo toliko slični i da nas povezuje neobična sličnost, posebno zato što sam samo pred njom mogao govoriti o stvarima o kojima se često nisam usuđivao ni misliti.

Kad je ulazila u svoj haustor, mahnuo sam joj drugarski i ona je odmahnula meni smijući se. Tek tada su mi se sve priče o Orlovićima učinile potpuno besmislenima i neistinitima i da nisam slučajno digao pogled prema njenim prozorima na drugom spratu, vjerovao bih da postoje ljudi čija je nesreća da uvijek budu predmet priča. Tada sam, između dva dijela zavjese, vidio jedno lice i dva para crnih očiju, koja su me posmatrala. U njihovoj vatrenoj mržnji shvatio sam da priče o Orlovićima možda i nisu samo izmišljotine dokoličara.

431 total views, 5 views today

Komentariši