HERCEGOVA ZEMLJO kolijevko svjetlosti

MOSTARSKE kiše jesenje

U posuđenoj jeseni
ko orasi
niz obraz se kotrljaju
neke
čudne
kiše mostarske
klapajući glasnim kasom
preko mostova

i mostovi su mostarski
kao i
Listopad
lipe
ljudi
šipci
minareti
zvonici

sve osim mene

i pitam Grad
imam li pravo
na ovaj vjetar
što s kišom pleše
pripada li mi komad noći
zvukovi što se u drvoredima kote

On šuti
sve je utihnulo

dok
padaju
kao da
hoće Neretvu
opiti
te neke
čudne
kiše mostarske!

 

TI PRIČAŠ, A JA TE POSTOJANO SLUŠAM U ŠUTNJI

 

Pričaš mi priču izatkanu vjetrom
o svojim;
kraljevima i kraljicama,
velikanima i mučenicima,
o svojim herojima,
svojim svećenicima
težacima,
ženama…

ti pričaš
a ja te postojano slušam u šutnji.

Jer, tvoja je prošlost
popudbina moje sadašnjosti.
riznica blaga
bez koje u budućnost krenuti ne mogu.

U mom si koraku prisutna
koliko i u mome stihu.

Ti hercegova Zemljo,
kolijevko svjetlosti.

 

PROBUĐENI SONET

Dosjetile se zvijezde
u vidopoljskoj noći
od kamene prašine
ovremenit poemu.

I rastvori se Hercegovina
ko krilo majke
prozbori tišinom kamena
i modrinom rijeke.

I gle iz prašine
probuđen burom
stasa kameni spavač.

I progovori
Vremenu,
Moru,
Nebu,

…ponizan,
na koljenima u molitvi za Madonu.

 

RODI MIŠLJU

Porodi misao
zrelu ko smokve.
Izvorima žedna napoji.
Dobrotom nahrani gladna.

Ti što nekoć
na slavonskim mrginjima,
prosila si varićak žita.

I ko god da te upita
ponosno kaži
da si bila
bez kruha
bez ruha.

No, ponosna nadživje
sve nedaće
i uz komad
tuđe pogače
ostavi svoje
na životu.

Danas
svojima
plodnom mišlju,
kaži
zagrmi
istinom prozbori,
da se ni
zbog gladi
ne ostavlja
što se voli.

Jer, uvik
je bilo
i obilja
i suze,

ali ponos ti
nikad
nitko ne uze
Hercegovino!

 

 

 

 

345 total views, 2 views today

Komentariši