Nedžad Ibrišimović – proganjan zbog svojih islamskih uvjerenja

piše: Jasmin Agić


Nedžad Ibrišimović privlačio je pažnju svojom osebujnom pojavom ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, jer sve je u njegovom ponašanju nagovještavalo da je riječ o osjetljivom, tankoćutnom, a istovremeno silovitom čovjeku, koji nije pravio životne kompromise. Takav je bio i u književnosti, u kojoj se mogla osjetiti njegova komplikovana ličnost, njegovo neposredno, pošteno i otvoreno vjerovanje u načela života i svijeta za koja je intimno smatrao da predstavljaju apsolutni okvir svekolikog postojanja. Pisao je teško i s mukom, porađao je književnost, kako je često volio reći, neprekidno se boreći s fantazmama vlastitih umjetničkih ambicija, ne sluteći da su njegove knjige jezički i umjetnički dragulji. Ako je i pisao uz patnju, njegova književnost bila je čisti jezički delirij toliko nespojiv s njegovim smušenim, tvrdim i oskudnim govorom, koji je nebrojeno puta bio pokretač piščevih nesporazuma s društvom i okolinom.

Iako rođen u Sarajevu, Žepče i Željezno Polje bili su predio njegovog djetinjstva, a na tim neizbrisivim dječijim impresijama gradio je fabule svojih slavnih proza. U nepredvidljivom vijuganju rijeke Bosne, u njenom koritu, stjenovitim obalama pronašao je motive za pisanje Ugursuza, romana koji je toliko snažno odjeknuo u godini objavljivanja da je Ibrišimović u trenutku prešao onaj golemi put od umjetničke anonimnosti do spisateljske slave. Tema, prosede, tehnika pisanja – sve je to bilo novo i neviđeno u “našim” književnostima i roman je ubrzo stekao kultni status.

 

Nije prošlo dugo vremena i Ugursuz je postao svjetionik generaciji pisaca koja se nastojala odmaći od svijeta pripovjedačke tradicije jer proza velikana, prije svih Selimovića i Andrića, više nije bila u stanju da(va)ti odgovore na filozofska pitanja koja su mučila savremenog jugoslavenskog čovjeka. Ugursuz je knjiga u kojoj se ispoljila sasvim nova umjetnička osjećajnost i to predočavanje svijetu bilo je spektakularno i oslobađajuće.

„Muslimanska trilogija“

U sljedeće dvije knjige glavna Ibrišimovićeva preokupacija bila je historija Bosne, stvarna, bilježena i pamtljiva, ali nerijetko potiskivana i skrivana, pa ako je u Ugursuzu povijest zemlje bila okvir jednom potpuno fiktivnom svijetu, a Herdekovac bio bosanskohercegovački Makondo, u Karabegu i Braći i vezirimahistorija postaje upečatljivo vidljiva. Likovi ta dva romana, koja će i sam pisac, uz Ugursuz, imenovati “svojom muslimanskom trilogijom”, bili su tragične historijske figure bosanskohercegovačkog življenja zarobljene između vlastitog nastojanja da se založe za promjenu i društva koje je neblagonaklono gledalo na njihovo vizionarsko istupanje iz podrazumijevane monotonosti historije.

Ostatak teksta možete pročitati na linku

468 total views, 3 views today

Komentariši