Uspomena na Branka Ćopića: Jeste li čitali pismo bratu Ziji?

Piše: Jasmin Agić                                                                                                   Izvor: Al Jazeera


“Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?”

Kako li se osjećao, tada već slavni dječiji i pisac za omladinu, Branko Ćopić dok je ispisivao gorki lament za ubijenim prijateljima zazivajući ubijenog druga Ziju Dizdarevića vapajem razočaranog čovjeka; onog koji je, prisjećajući se ubijene braće revolucionara, osjećao kako je sve ono za šta su položili svoje dječačke živote bezbroj puta iznevjereno? I neće proći mnogo vremena i crna slutnja nadolazeće smrti ukazat će se pred Ćopićevim očima kao ambis neuhvatljivo ledene rijeke, a ti isti dželati s ljudskim likom, kao strašne utvare, doći će po njegovu dušu da je vode u spokoj vječnosti, da bude sretna u društvu svojih ubijenih prijatelja Zije, Gorana i Hasana.

Ali, kako objasniti toliku gorčinu u riječima pisca koji je cijeli život pisao kako bi zabavio, razvedrio i razgalio svoje čitaoce, koji je humor i satiru, dječački nestašluk i raspojasano, bezazleno obješenjaštvo gajio kao prepoznatljiv životni, duhovni i spisateljski stil? Ko je mogao i naslutiti da će pisac s takvim talentom da zasmije do suza pobjeći s ovog svijeta ne ostavljajući ni riječi objašnjenja za svoj neočekivani postupak…

A možda je objašnjenje jednostavno i možda se ono krije u prostoj životnoj činjenici koju Ćopić više nije mogao podnositi i svaki put kad bi izdigao svoju svijest iz svijeta književnosti koju je stvarao, otkrivao bi da je zbilja postajala oskudnija za mnoge stvari koje je pamtio kao neuništive. Nestali su njegovi prijatelji revolucionari, s kojima je sanjao neko bolje i pravednije čovječanstvo, nestali su predjeli njegovog djetinjstva, zauvijek izgubljeni u krvavom vihoru rata i mirnodopskim potragama za boljim komadom zemlje i mekšim komadom hljeba.

Grmeč i Bosanska krajina

Sve što je volio Branko Ćopić bilo je u Bosanskoj krajini, pod planinom Grmeč, gdje je, uostalom, i rođen prvog dana nove 1915. godine, u selu Hašani, smještenom, kako je sam pisac volio govoriti, “četiri sata hoda” od Bosanske Krupe. Rano je ostao bez oca, koji je umro od “španske groznice”, pa je odrastao uz majku Sofiju, sestru Smiljku, brata Rajka i djeda Radeta, koji se toliko puta pojavio u njegovoj prozi kao dobrodušni i nepokolebljivi starac, samouk, vrijedan i odan pričama tradicije svog podneblja. Sam Ćopić tvrdio je da su njegovi preci u Hašane doselili odnekud s ličko-dalmatinske granice i da su u svijet grubih krajiških običaja donijeli mekoću raspričanosti i melanholičnu tugu koju svaki prognanik nosi sa sobom kao posjed kojeg se nikako ne može riješiti.

Djetinjstvo je upamtio kao bezbrižno i veselo i često se u svojim knjigama prisjećao tih neodoljivih noći u kojima bi se običan narod, nakon napornog težačkog rada, opuštao uz pjesme, rakiju i neobuzdanu šalu. Humor je bio nešto bez čega se nije moglo živjeti i u najtežim tenucima taj se ponosni i pomalo neotesani svijet okretao smijehu dobro znajući da veselje najbolje liječi čovjeka od brige i straha. Smijalo se svugdje, pisao je Ćopić decenijama kasnije, prisjećajući se druženja na gozbama, porodičnim pravoslavnim slavama, seoskim vašarima, u polju uz pjesmu, na crkvenim svečanostima. Odasvud je izbijao taj neukrotivi duh krajiškog čovjeka koji je trpio težak život smijući mu se oholo u lice.

Ostatak teksta možete pročitati na linku

494 total views, 12 views today

Komentariši