Knjiga koja je šokirala konzervativnu Ameriku

Piše: Jasmin Agić                                                                                     izvor: Al Jazeera


Ove godine Amerika obilježava 60 godina od objavljivanja Lolite, romana s kojim ruski emigrant Vladimir Nabokov postaje svjetski poznat pisac. Objavljen tri godine ranije, poluilegalno, u Parizu, u ograničenom izdanju, u izdavačkoj kući Olympia Press, specijaliziranoj za izdavanje literature pornografskog sadržaja, roman je ostao nezamjećen i kao godina njegovog “rođenja” bilježi se 1958. kada je objavljen u Sjedinjenim Američkim Državama.

Roman ruskog emigranta, aristokrata i carista, koji je do objavljivanja Lolite već pisao uspješnu književnost originalno stvaranu na dva nematernja jezika, njemačkom i freancuskom, dočekan je mlako i tek će pozitivan komentar Grahama Greena skrenuti pažnju na knjigu koja će zbuniti, uplašiti i šokirati konzervativnu Ameriku.

Šta je objavljivanje romana značilo u svoje vrijeme i kakav je odjek knjiga napravila na književnoj sceni Amerike za Al Jazeeru govori sarajevski anglista Srebren Dizdar.

  • Prošlo je 60 godina od objavljivanja američkog izdanja Lolite knjige koja je na mnogo načina utjecala na društvene promjene. Za početak, koje je mjesto Lolite u kanonu američke književnosti?

– Lolita zauzima veoma visoko mjesto u gotovo svim kritičko-književnim anketama, a u pojedinim razdobljima je proglašavana četvrtim najvećim američkim romanom. Naravno, zauzimanje ovako visoke pozicije nije došlo iznenada, jer je i sam proces objavljivanja roman išao vrlo sporo upravo zbog njegove kontroverzne i provokativne teme i njenog književnog prosedea. U početku su se i mnogi istaknuti znalci savremenih tokova američke proze u drugoj polovini 1950-ih godina ustručavali da izreknu bilo kakav sud, upravo u strahu od negativne reakcije tada izuzetno patrijarhalno-konzervativne američke sredine. Tek kada je britanski pisac Graham Greene 1955. izrekao javnu pohvalu ovom krajnje neobičnom romanu, počele su se javljati i druge pozitivne ocjene i analitičniji pristup kako samoj strukturi djela, tako i intrigantnom skupu tema koje je ono iznijelo pred čitaoce.  Njegov hrabri istup je, međutim, imao i kontraefekat, jer je rezultirao dvogodišnjom zabranom objavljivanja u Britaniji i Francuskoj. Tadašnjim cenzorima, a i nekim urednicima uglednih novinskih glasila, zasmetala je upravo ta ogoljenost i eksplicitnost piščevog književnog postupka u obradi krajnje tabuizirane teme tog (a u neku ruku i našeg) doba, u kojem svako malo izađu na vidjelo pedofilske sklonosti otimača (slučaj Fritzl u Austriji), očeva ili svećenika i sklonosti ka nasilnoj zloupotrebi djece u ranom dobu.

Treba podsjetiti da je junakinja romana Dolores Haze ili Lo(lita) imala tek 12 godina kada je stupila u vezu sa majčinim drugim mužem (očuhom ?) Humbertom Humbertom u uspavanom fikcionalnom američkom gradiću Ramsdale u Novoj Engleskoj, na istočnoj obali SAD. Ranim zagovornicima objavljivanja i odbrane romana od moralizatorskih napada su se pridružila i neka druga istaknuta kritičarska imena, kao što su to bili britanski kritičari Edmund Wilson, Lionel Trilling i John Hollander, kanadski pisac Robertson Davies, britanski autor sir Kingsley Amis, a kasnije i Erica Jong, Malcolm Bradbury, Richard Rorty, Danilo Kiš, ili Harold Bloom, koji ga je i uključio u svoj izbor kanonskih djela svjetske književnosti, koji se pojavio u osvit novog milenija.  Krug poštovalaca romana se širio i u novije vrijeme je o njemu svoj pohvalni sud prije desetak godina izrekao i jedan od najboljih britanskih postmodernista Martin Amis. Kasnijim narastanjem i pozicioniranjem post-modernizma kao dominantne struje u književnom stvaranju u posljednjih 40-tak godina 20. stoljeća Lolita je „prepoznata“ kao jedan od onih romana koji su utirali nesigurne puteve budućeg prevalirajućeg književnog izraza u okviru zapadnjačkih književnosti, prije svega SAD, a potom i Velike Britanije, te , potom, i cijelog svijeta.

U tom i takvom okruženju je ovaj roman s razlogom svrstavan uz bok sličnih djela koja su ispisali Bart, Bukowski, Barthelme, Pynchon, Vonnegut, Doctorow i drugi američki romansijeri u tom vremenu. Na izvjestan način, Nabokova su, zbog slavenskog porijekla i činjenice da je svojom ogromnom erudicijom i temeljito fundiranim poznavanjem  književnog stvaralaštva i kao autora i kao profesora, te, kasnije, i kritičara, dodijelili kompleksno shvaćenu ulogu američkog Conrada i D.H. Lawrencea, pa i Marcela Prousta i Jamesa Joycea istovremeno. Činjenica je da se on danas uglavnom u širim čitalačkim krugovima pominje baš po ovom romanu, iako je njegov opus mnogo širi i jednako zanimljiv, uticala je i na potonje generacije koje su ga proučavale iz raznih uglova i teorijsko-kritičkih perspektiva. Taj je interes konstantan i na neki način se pojačava u posljednjih 20-tak godina, što samo po sebi može biti indikator njegovog mjesta u „kanonu“ američke književnosti uopće, a posebno u 20. stoljeću.

  • Koliko je Lolita bila inspiracija za društvene promjene koje su uslijedile u SAD-u, krajem 60-tih i koliko je bila ispred svog vremena, s obzirom da je objavljena tačno desetljeće prije nego će u cijelom svijetu studenti zahtijevati da se svijet dupke izmijeni?

– Sam roman, po mom mišljenju, nije imao tako duboku prevratničku snagu, ali se pojavio nekako u pravo vrijeme (1958.), dakle, uoči velikih društvenih gibanja u SAD-u početkom 1960-tih kada je počela decenija borbe za ljudska prava, te, u širem kontekstu, za prava „drugih i drugačijih“, pri čemu se, uz prvobitnu rasnu i klasnu komponentu tog pokreta čija je nesporna ikona bio dr. Martin Luther King, Jr.,  sve više čuju zahtjevi za prihvatanjem i zakonskim, a potom i društveno prihvaćenim, položajem svih „manjinskih“ skupina (minority groups).

To je bilo vrijeme kada se pojavljuje i razvija tzv. Drugi val feminizma; kada se, istina stidljivo, traže jednaka prava za pripadnike drugačijih rodnih ili seksualnih orijentacija (LGBT populacija), pravo na vlastito tijelo (abortion rights), ili na osobeni umjetnički izraz, koji se sve više iskazuje kao sup-kulturni fenomen (kako to definira Dick Hebdidge), a koji se naročito očituje u pop i rock muzičkoj sceni i kulturi protesta protiv etabliranih vrijednosti prošlih vremena, te pozivom na društvo velikih sloboda i što manjih stega ili ograničenja. Čini se da je u tom smislu veću ulogu odigrala filmska verzija romana Lolita, koju je 1962.  snimio Stanley Kubrick (s James Masonom, Shelley Winters, Peterom Sellersom i mladom Sue Lyon u ulozi Lolite), kao što je, na sličan način, to učinila i ekranizacija komada Ko se boji Virginije Woolf (Who's Afraid of Virginia Woolf) Edwarda Albeeja sa sjajnim Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor u glavnim ulogama (1964). Činjenica je da se Lolita često pominje kao bitna, ali ne baš i ključna kulturološka referenca tokom 1960-tih godina, pretežno u oblasti tzv. Visoke kulturne paradigme, više kao neka vrsta provokativne crvene krpe kojom se svjesno maše ispred nosa rigidnih, konzervativnih dijelova tadašnjeg američkog društva kao neka vrsta izazova i potvrde da je nastupilo drugačije vrijeme u kojem je ono o čemu piše Nabokov u romanu ne samo prenaglašena slika i kritika malograđanske Amerike, nego i poticaj da se hrabrije krene u istraživanje sličnih i drugih tabu-tema u tom vremenu. Mozaična slika tog perioda američke historije je mnogo složenija i ne smije se reducirati na samo jednu sastavnicu, ma koliko mogla biti važna, ili komponentu.

Ostatak intervjua možete pročitati na linku

335 total views, 8 views today

Komentariši