Jasmin Agić: PJESMA MAJKE FATU

Jasmin Agić

PJESMA MAJKE FATU

Čudila se s kojom mirnoćom Fatu razmješta glinene lonce po podu kuhinje osluškujući kako svaki njen pokret prati pjesma na jeziku koji joj je bio poznat, ali kojem riječi više nije mogla razumjeti. Bila je to neka smirujuća i melodična pjesma i Amige je samo mogla naslućivati šta te riječi znače, a Fatuina grlena milozvučnost umirivala je njene osjetljive živce. Uz Fatuino vedro raspoloženje osjećala je kako je podilaze žmarci veselosti i prvi put nakon toliko vremena osjetila je olakšanje. Nije znala tačno šta je to odumiralo u njoj i čega se njena koža oslobađala, ali joj je prijalo čak toliko da je počela glavom slijediti melodiju Fatuine pjesme zamišljajući kako bosonoga igra po kamenom podu sobe.

A onda joj pažnju poremeti jedan neočekivano iritantan vještački zvuk, za kojim je odmah slijedio još jedan, a kada shvati da bipovi dolaze iz telefona u njenoj tašni, ugodno raspoloženje zamijeni ljutnja i Amige skoči sa svog mjesta, izvadi aparat iz tašne i ugasi ga ne gledajući poruke ispisane na ekranu. Držeći telefon u znojavim rukama, osjećala je kako joj se nervoza spušta niz grlo u stomak, a kada poče cupkati u mjestu i stupati kao izučeni vojnik, shvati da je izgubila mir. Iznenada je spopade nekontrolisani očaj, od kojeg poče teško disati suzdržavajući plač i baš kad je mislila da je cijelo putovanje besmisleno i uzaludno, shvati da joj se Fatu obratila. Isprva nije bila sigurna jesu li riječi bile upućene njoj, ali kad vidje lice žene kako se blagonaklono osmjehuje, više nije nimalo dvojila. Na trenutak osjeti da je u neprilici jer nije razumjela šta je Fatu tražila da učini, a onda shvati da želi da sjedne pored nje.

I kao da je bila u stanju pročitati Amigeine misli, Fatu sada veoma razgovjetno ponovi svoj zahtjev pokazujući pokretom ruke da se spusti u ugao sobe i ostavi razbacane lončiće da budu kao neka barijera između njihovih tijela. Tog trenutka za Amige nije bilo ništa prirodnije nego da se odazove pozivu i ona, ispreplićući noge alaturka, sjede sučelice Fatu, koja sve to vrijeme nije prestajala razmještati glinene lončiće i tiho pjevušiti.

– “Amige, zašto se toliko srdiš, dijete? Opusti se. Shvati da je ovaj život ovdje prolazan i da ne postoji stvar zbog koje trebaš toliko brinuti.”

– “Ah, kad bih barem na jedan dan mogla imati tvoju pribranost, tu tvoju sigurnost…”

– “Moraš naučiti radovati se svakom danu. Život je neponovljiv. Valjda su te tome učili u školama.”

– “Svašta su me učili, ali, čini se, bezuspješno. Ispostavlja se da sam bila loš đak. Savjete sam zaboravila, izgubila sam iz vidika mnoge stvari, postala sam uspješna. Znaš li šta znači ‘uspješna’? Postala sam osoba o kojoj sam maštala kao dijete i tek sad uviđam da sam imala pogrešne snove.”

– “Dijete, uzmi čaja”, reče Fatu i pruži glinenu činiju Amige, koja prihvati zdjelu, prinese je licu, omirisa crvenkastu vodu i otpi gutljaj.

– “Sjajno! Da te pitam od čega je ovo napravljeno i da mi kažeš, opet ne bih znala. Tako osvježava.”

Amige je neko vrijeme pila čaj, a u pauzama između gutljaja okretala je zdjelicu u rukama i gledala kako napitak pravi male talase. Ta ju je igra zabavljala, a onda, sasvim iznenada i pomalo uplašeno, reče:

– “Kad bih ti rekla da sam nesretna i da sam izgubila dušu, šta bi mislila o meni?”

Nakon tih riječi malo se postidi i osjeti nelagodu što je izgovorila takvu stvar. Pomisli da nema prava mučiti Fatu svojim umišljenim problemima. Djevojka iz Sarajeva koja se jada ženi u Dakaru… Dok je sklapala tu misao u glavi, učinila joj se apsurdnom i pomalo bogohulnom. Ali, na njeno iznenađenje, Fatu prihvati razgovor neuobičajenom smirenošću i razložnošću, koja je za Amige bila zbunjujuća i olakšavajuća.

– “Duša je nešto što se ne može izgubiti. Može se samo sakriti i potisnuti i kad se to desi, čovjek pati. Mnoge stvari radimo ne pitajući dušu kako će se ona osjećati zbog njih i tada duša pati makar čovjek i mislio da je sretan i zadovoljan.”

Amige izusti da nešto kaže, ali je Fatu zaustavi. Naloži joj da pokupi posuđe koje je bilo između njih, polako ustade i odšeta do sobe u kojoj je Amige spavala. Sjede na njenu postelju prostrtu u uglu sobe i blagim glasom naloži Amige da zapjeva neku pjesmu i tako sebi olakša rad. Amige se nasmija i reče da mnogo traži od nje i u tom razdraganom rasploženju sasvim nehajno poče pjevušiti “I Want to Break Free” pojačavajući glas sa svakim stihom. Uskoro se sobom i kuhinjom razlegao njen glas, piskutav, ali prodoran, i, dok je slagala posuđe po policama od palminog drveta, plesala je imitirajući pokrete Freddieja Mercuryja. Fatu se srčano smijala i pljeskala na svaki komični korak koji bi Amige izvela. Kad je završila sa spremanjem, odšeta do balkonskih vrata i nasloni se na jednu stranu zida. Gledala je Fatu kako sjedi na njenoj posteljini i divila se njenoj ljepoti. Znala je da je u pedesetim godinama, da je rodila petero djece i cijeli život naporno radila, a izgledala je kao djevojka pred udaju, pomalo usplahireno i uzbuđeno. Bila je dostojanstvena u svojoj ljepoti, mislila je Amige, želeći stariti na isti način kao i Fatu. “Čudno”, reče u sebi, “pomalo zavidim jednoj ženi koja nema gotovo ništa.”

– “Znaš li šta se nalazilo na Goréeu? Znaš li za šta su bijelci koristili otok?”

– “Tamo moja Amina prodaje cvijeće i ogrlice.”

– “Da, ali znaš li čemu je otok služio stoljećima?”

– “Za preprodaju robova”, odgovori mirno Fatu. Amige je pogleda s nevjericom. Nije očekivala da će Fatu dati tako jednostavan i tačan odgovor.

– “Ali danas ga koristimo da na njemu prodajemo cvijeće. Moraš se osloboditi prošlosti, dijete. Moraš prestati misliti o onome šta je bilo.”

Pomalo zbunjena Fatuinim riječima, Amige pokuša reći nešto suvislo, a onda je starica prekide.

– “Ti moraš sve naučiti ispočetka. Moraš naučiti kako voljeti čovjeka, kako pričati sa ženama, kako poštovati roditelje, kako birati prijatelje. Zato si i došla ovdje. No, to neće biti lako i jednostavno. Moraš istrajati. Moraš biti poput mene. Ja 30 godina svakog dana kuham za svoje ukućane. Nisam nijedan dan preskočila. Za sebe, svog muža, naše petero djece, njegovu majku, njegovu drugu i njegovu treću ženu.”

Fatu obori glavu i zavuče ruku u široku haljinu sa dubokim džepom, iz kojeg izvadi cigaretu. Odlomi filter i baci ga u praznu konzervu. Oliza ostatak cigarete, a onda je stavi u usta i zapali. Prvih nekoliko dimova uvlačila je u pluća kao davljenik koji se bori za dah otpuhujući dim prema plafonu, a onda poče pušiti smireno, uživajući u dimu kao pravi narkoman.

– “Vjeruj mi, sreća se krije u malim stvarima. Volim cigarete više od bilo čega na svijetu. Volim ih više od kite!”

Tu obe prasnuše u urnebesan smijeh. Hihotale su se, šalile, izrugivale muškarcima opisujući njihove nedostatke, slabosti i sitničavosti od kojih su bolovali. Amige je grlila Fatu ljubeći joj lice i tepajući joj kao da je ona Fatuina kćerka, a Fatu je milovala Amige po kosi i ramenima kao da miluje vlastito dijete.

– “Fatu, danas sam od jednog marabua čula priču o ženama anđelima. Nisam ni sanjala da ću sresti jednu.”

Fatu je bilo drago slušati komplimente, a kako nije znala izražavati sreću ni na jedan drugi način, stade opet pjevati. Amige je uživala u slušanju tih mističnih popjevki, a Fatu je uživala gledati amige kako je sretna. Te čarobne i melanholične melodije uspavaše Amige i ona se uvuče pod deku i nasloni glavu na Fatuine sklupčane noge. Kad se probudila, bio je mrak i bila je sama u sobi. Kroz otvorena balkonska vrata mogla je vidjeti svijetlu afričku noć. Nije mogla vidjeti more, ali mu je mogla osjetiti miris. Ležala je razmišljajući o životu i sada joj se razlozi zbog kojih je napustila Sarajevo i došla u Afriku više nisu činili tako tragičnima. Nasmija se i pomisli u sebi: “Pa valjda i ja mogu biti sretna.” Ta je vlastita hrabrost nasmija i obradova i Amige spusti glavu na postelju i ponovo zaspa.

2,156 total views, 3 views today

Komentariši