DARIJA ŽILIĆ: PJESME


PLEŠI, MODESTY, PLEŠI

Pleši, Modesty, pleši,
iza tebe su godine ružičastog logora
duge, osamljene šetnje preko rubova grada
i tisuće ljeta prepunih knjiga po krevetima.

Na jedrenje ponesi samo šalicu čaja
dalekozor i sredstvo koje briše
svako suvišno sjećanje na putu.

U sjenci agave koja raste na brodu
u dugim noćima na otvorenom, osluškuj
kako gube se zvukovi svijeta.

Našla si ljubav svog života
i ima li veće sreće, nego kad spusti se mišlju
na tebe u bilo koje doba dana, a nitko ga ne vidi!


U RIJEČKOJ LUCI

I, što si mislila? Da je more, samo po sebi, ljekovito?
Da će te omamiti? Nisi primijetila da njegov miris
gutaju austrougarski svodovi i da su već odavno nestali
zvukovi Parafa. Riječani raskopčavaju košulje, kao da
žele potrčati u more, kao da se nemaju gdje sakriti.

Ne rade mallovi ni butici, ostaju samo klupe u luci.
Rastegni se na jednoj od njih, skini džemper koji je
još prepun snijega. Zamisli da sad agava cvjeta, da
trčiš za loptom, nudiš starce čokoladom. Ako uspiješ,
padat će naranče s Hvara. Vidi, s broda već dolaze
sanduci puni slijepih putnika.

Navečer, na Sušaku, dok budeš pjevala i čitala, onako
prikriveno, pričaj o svemu. Spomeni i tijelo i ljubav
i muškarca čovjeku s pivom, smiješnoj umjetnici,
dugokosom aktivistu. Što si mislila? Nisam ništa mislila.


JUŽNI GRADOVI

U južnim gradovima satovi na kolodvorima ne rade,
na sobe u hotelima čeka se po dvadeset minuta
– strpite se, sad će, kud vam se žuri? Kad najzad
uđete u sobu, bacate torbu na plahtu i trčite van
na kavu i rakiju. I onda hodate glavnom cestom:
krzno, tepisi, kolači, suveniri. Dragulji – tko ih kupuje?

U južnim gradovima djevojke su obučene po posljednjoj
modi, a u kafićima – ništa ne daju „na veresiju“.
Izvana dobro podrezane živice i skupi automobili,
haustori puni grafita, na zidovima plakati turbo diva.
Možda tek poneka garaža za rijetke probe ljutitih i
gnjevnih.

U južnim gradovima vrijeme stoji kao pregorjelo jelo
davnih menzi. U praznim tvorničkim halama igraju se
psi i djeca. Ponekad kraj njih prođu izgubljeni putnici.
I svuda kao da čujem: strpite se, sad će, kud vam se žuri?


ZIMA NA OTOKU

Senku Karuzi

Kad zime dođu na otoke s velikih trajekata
spuštaju se žene iz Smedereva i Bačke Palanke.
One imaju kapute od ovčje vune i lijepo pjevaju.
Usamljeni otočki muškarci pozivaju ih u svoje
kuće, daju im malo sira, kruha i sipine juhe.
Ujutro, dok još nisu zazvonila zvona s romaničke
crkve, svi zajedno kreću u malim čamcima,
na pučinu.

Eh, da vam je čuti kako pevaju te žene koje prvi
put su vidjele more! Njihove su pjesme prave
kozmogonije, kao da pjesmom kazuju gdje je
sunce, gdje su polje i nebo, a gdje more. Miješaju
se jezici i ribe same uskaču u čamce, pa se opet,
bljeskajući, bacaju dolje?

Ribari s košuljama posve mokrim, ne boje se vjetra.
Ne mogu im ništa bure. Njihove su samačke ruke
obgrlile topla ženska tijela. Iz njihovih srca iscurile
su snovite, crnokose more.


Crne misli

Pojave se niotkud, u dugim danima

Bez strukture. U krevetima, ispod plahti,

Sa ostalim životinjiama koje samo djeca vide.

Meškolje se, trljaju oči kao netom probuđeni ljudi,

I nikako se ne možeš od njih maknuti. Tu su, pa

Što bude. Možda se svijet ipak neće raspasti, možda

Će svijeća dogorjeti do kraja.

Crne misli, kao rojevi muha u toplo ljetno večer,

Kao mravi koji danima ne odlaze iz hodnika,

Meškolje se, rimuju, plaze, umnožavaju, pa se onda

Polako, same od sebe, kao ptice bez razloga,

Zalijeću u tuđa njedra i nakon jakog udarca,

Brzo ugibaju.


Svanuće

nisam ničija žena i ne okrećem se,

u malu kutiju stavila sam tri velika straha

koji su nalik velikim naušnicama od srebra.

pjesme koje sam posvetila onom koji me ne voli

stavila sam u veliki fajl, da ondje čeka uredničku ruku.

prije tri dana pala sam s bicikla, odletjela i u zraku uhvatila

mandarinu. sada ležim i čekam svanuće u kojem ništa neće

boljeti- ni ruka, niti srce, niti velika kugla prošarana zlatnim

nitima. svanuće u kojem obuvam smeđe cipele i krećem prema

vratima iza kojih nema ničeg, osim radnog stola.


kuće

očevi su sagradili velike kuće, s dva kata
i velikim potkrovljem. htjeli su okupiti svu djecu
svijeta, ugostiti državljane afrike i novog zelanda,
htjeli su u vrtovima graditi nove zgrade i garaže,
posaditi cvijeće i rajčice na crnoj zemlji,
i da balkoni budu kao svjetiljke.
ali, kuće sada stoje kao vojnici bez oružja, krovovi su
puni grafita, na stolovima ostaci gozbe iz davnog
stoljeća, a na zidovima vise slike slabih impresionista.
kuće su tek niz cigli dopremljenih iz predgrađa,
one su projekcije davnih proletera koji su napustivši sela,
čitave živote proveli u udaljenim tvornicama, kao vozači
koji spavajući gase požare u domovima ugaslih vojnih
umirovljenika.


MARINA PJESMA

Te večeri, došla sam u dom s knjigom,
novim hlačama, sa slikom maternice
nakon ultrazvuka.
Bez imalo volje za životom.
Zamišljala sam plod u vodi, dijete koje
neću roditi, muškarca koji brine.
U domu, čekala me, na donjem katu,
majka koja vjeruje svima, čak i lopovu,
pušta ga u kuću i daje mu novce tek onako.
Zatekla sam oca, on je odavno u svojim svjetovima
punim crnine i mračnih projekcija.
Samo veliko svjetlo sjajilo je iznad svega
i upozoravalo da je noć koja će jednom
ipak prestati.
Usred noći, tražila sam hladni jogurt
iz frižidera, zaželjela da nestane još to
samozavaravanje, da se maternica premjesti
u neko drugo biće, da više ne budem žena,
da ne bdijem, da ne molim, da ne budem nježna.

Jutro je, ostaci bijelog jogurta na sagu, slike uterusa
razlile su se s ostacima bjesnila.
Počeo je novi dan, iz maternice rađala sam se nova ja,
bez straha i iluzija.

630 total views, 4 views today

Komentariši