Coda

Ervin Mujabašić

Coda

 

                                                                                             Forty-eight thousand seats bleats

                                                                                             And roars for my memories of you

                                                                                             Now that I am clean

                                                                                            The matador is no more and is dragged from view

 

                                                                                                                                        „Something good“ (∆)

1.

                Žena koju još uvijek zovem svojom majkom sjedila je u uglu kanapea, sa zapečaćenim očima i brojanicom od opalnih perli čvrsto stisnutoj u desnoj šaci. Bilo je kao da je preko očiju navukla neprozirne zavjese koje ni pod kakvim uvjetima ne dopuštaju svjetlosti prodrijeti unutra; ona je, pak, kroz ovu zavjesu vidjela obrise svega što se dešavalo na drugoj strani. Vidjela je ono što je mogao vidjeti bilo ko, i vidjela je ono što je bilo vidljivo samo njoj.

Ukoliko želim ostati u sobi ne smijem progovoriti niti riječ, rekla mi je davno i samo jednom, niti smijem pomaći svoje tijelo. Čut će, ukoliko to učinim. Tako mora biti. Iz njenih usta izlaze riječi molitve koje već znam naizust, i koje bezglasno izgovaram zajedno s njom, dobroćudno i nenamjerno kvareći njeno naređenje potpunog spokoja. Molitva je tu samo da umiri klijente, da ih uvjeri u opipljivost onoga što će se desiti i što ne mogu shvatiti. Dok izgovara riječi njena glava pravi jedva zamjetljive kružne i dijagonalne pokrete, na način na koji predator prati trajektoriju ptičjeg leta ili pada.

Štapić tamjana bio je izgorio dopola, ostavljajući na stolu sa izrezbarenim ružama mrtve pepeljne tragove svog uzanog tijela. Način na koji pepeo pada na stol odredit će sudbinu onih koji su došli saznati sve o svom životu i svojoj smrti, proročica Salome prekida na trenutak molitvu i progovara riječi. Pogled čovjeka koji je sjedio na ivici kauča instinktivno pada na stol, na tamjan i na pepeo. Pokušava uočiti i shvatiti nevidljivu vezu između sagorjele materije i svoje budućnosti, ali ne uspijeva u ovome. Lice mu se mršti, kao u učenika koji pokušava riješiti kompliciran matematički problem. Pogled mu skreće ka tri zlatnika sa profilom kralja Alfonsa koja je stavio na stol, novac kojim je došao kupiti proročanstvo i (pretpostavljao sam) svoj mir.

Poznajem čovjeka koji sjedi nasuprot mojoj majci. Poznaje ga cijela Cordoba. Nastojim suspregnuti svoje divljenje. Dišem teško, kao da moja pluća sa svakim izdisajem hoće suknuti van, ali ne skrećem pogled sa Iaga Pelaeza, ne skrećem pogled sa ožiljka koji se protezao preko čitave lijeve strane njegovog lica. Počinjao je na udubljenju njegove brade – na trenutak zaustavljajući svoju putanju tik pored ugla usana, na mjestu gdje je brazgotinu prekidala tanka nazalna bora – i završavao kod uredno obrijanog zulufa.  Vrh njegovog uha je nedostajao. Kao da je bio otrgnut, nasilno i bez ikakve profinjenosti. Ožiljak nije bio ravnomjeran, pravilan, poput onih napravljenih oštrom britvicom noža ili sklopivog brijača. Imao je crvenu sjajnu boju mladog mesa, sa nemarnim nakupinama sitnih brazgotina koje su podsjećale na jajašca morske ribe.

Bilo je nemoguće previdjeti ovu ranu, pa ipak, nakon nekoliko minuta više uopće nisam mislio o ožiljku: nisam mogao zamisliti da je ovo lice moglo i trebalo izgledati drugačije. Naravno, vidio sam njegovo lice nebrojeno puta, no nikad ovako blizu. Iagovo lice je moglo biti lice žene. Lice s kojeg je teško skrenuti pogled. Njegove oči bile su, istovremeno, oči starca i oči djeteta. Nevine i glupe, isprljane iskustvom i zaboravom.

Kad je pogledao prema pepelu, ožiljak na njegovom obrazu je dobio boju i vlažnost ribljeg trbuha, boju izdajničke plazme. Kao da se sva krv iz krvnih žilica ožiljka povukla i spustila u neistraženu dubinu njegovog tijela, gdje počivaju sumnja, neizvjesnost i strah.

                 Hoću li umrijeti sutra? – čovjek je prekinuo njenu i moju molitvu, i svoju dvojbu. Njeni prsti su prestali prebirati po brojanici na djelić sekunde i ponovo nastavili svoj taktilni ples po mineraloidnim perlama. Zasmetale su je njegove riječi ali to ovaj nije primijetio. Način na koji je gledao u nju govorio mi je da nije bio posve siguran da li ga je moja majka čula ili samo zanemarila pitanje.

Pogled mi je ostao prikovan za njena usta premazana pepelom kakav je padao i na stol od ruža. Kad god bi ih otvorila, ugledao bih mokru unutrašnjost usana očišćenih od pepela. Nisam želio čuti kako izgovara njegovu smrt. Nisam želio da Iago Pelaez sutra padne mrtav, proburažen, pregažen, natopljen sopstvenom krvlju. Nisam želio da tamjan izgori do kraja i u pepelu objavi njegov kraj. Gledao sam u pepeo na stolu privremeno uvjeren da mogu vidjeti ono čega nema, kao Iago maločas, ali je bilo uzalud. Kao i Iago, u dvoumljenju, vidio sam samo lug. Mislio sam ovo iako sam znao da je i pepeo samo dio igre, kao i molitva, kako bi klijenti bili uzemljeni i uljuljkani u opipljivost onoga što nisu mogli dotaći: predskazanje Salome Belmonte.

Iago Pelaez, Ruka arhanđela, Dah božji, onaj čiji je ples sa estoque mačem zaustavljao srca u svih koji su ga gledali, Iago Pelaez koji govori jezikom bikova, nije mogao umrijeti. Osim ako to nije njegova volja. U njegovim venama teče krv prvih ljudi. Tako su govorili. Vjerovao sam im. Vjerovao sam im sve.

                  Da li želiš umrijeti sutra? – prekinula je moje misli Salome, odgovorivši na Iagovo pitanje pitanjem.

                  Ne. Ali sam došao saznati – osjetio sam olakšanje u Iagovom glasu, vjerovatno jer nije morao ponoviti upit o svojoj smrti.

                  Znam zašto si došao. Ali si došao u hitnji. I zbog pogrešnih razloga. Ovo nije mjesto za nestrpljive. Moraš sačekati pepeo – moja majka je ponovo pokazala prstom na štapić tamjana od lavande. Oči su joj još uvijek bile zatvorene.

                  Rekli su mi da možeš razgovarati s mrtvima. I da možeš vidjeti smrt na plećima ljudi koji su živi.

                  Svi nosimo taj teret. Ti to trebaš znati mnogo bolje od drugih.

                  Ali ti znaš ono što drugi ne znaju.

                  Šta su ti još rekli?

                  Da možeš vidjeti umiranje drugih, prije nego umru. Da si uvijek u pravu. Da nikada nisi pogriješila. Da vidiš ono čega nema i ono što tek treba biti.

                  Ljudi govore previše o stvarima koje ne poznaju i ne razumiju. Uvijek je tako bilo.

                  Ljudi poznaju tebe. I ljudi govore dobro o tebi.

                  Da li si zato ovdje? Jer misliš da ću ti reći ono što želiš čuti?

                  Imao sam san. Noć prije. Zato sam ovdje.

                  San? Snovi su mjesta na koja ljudi odlaze kad su umorni od neistine. Reci mi svoj san. I ne obmanjuj. Put do laži je uvijek kraći od puta natrag.

Moja majka prekida brojati perle na brojanici i otvara oči. Desno oko je zeleno poput nezrele masline, a drugo boje kaljenog, vrelog olova.

                   U snu, bio sam u tijelu svog oca – počeo je Iago nakon što je, zatvorenih očiju, nekoliko trenutaka proveo u šutnji, skupljajući svoja sjećanja.

Nisam ga upoznao niti sam ikada osjetio njegov dodir. Ponekad pomislim da bi i sjećanje na šamar bilo bolje od sjećanja kojeg nema. Nisam čuo njegov glas ili ikada pomirisao vonj njegovog tijela, ali sam u snu imao glas koji nije moj, i miris tijela koji nije moj. Poznajem njegov lik samo na fotografijama i u riječima i sjećanjima ljudi koji su ga znali. Svejedno, znao sam da sam u njegovom tijelu, na način na koji uvijek znam da me neko posmatra. Tijelo je bilo prekriveno krečnjačkim prahom. Hodao sam stazom osvijetljenom zelenim svjetlima uličnih fenjera, nepriviknut na strani organizam. Kao na nove hlače koje sam obukao prvi put. Pogledao sam iza sebe i vidio da su tragovi mojih stopala crvene boje, boje svježe krvi. Bio sam, naime, bos, ali nisam osjećao bezosjećajnost tla po kojem hodam. Zastao sam i vidio kako crveni tragovi nestaju prema gore, u zrak suprotno zakonima teže, kap po kap, umrtvljenom brzinom, nestvarno usporeni. Shvatio sam da je moj san negativ, jer su moje misli bile riječi izgovorene unatrag. Moj hod su bili koraci načinjeni unazad. Sjećanje na san je bilo zrcalo u kojem sam mogao vidjeti stvari kakve uistinu jesu. Bio sam izvan svog života, u tijelu drugog čovjeka, i mogao sam vidjeti u odrazu crvenih kapi sve što će mi taj život donijeti i uzeti. Mogao sam vidjeti sve osim svoje smrti.

                   Snovi nisu varljivi samo onda kad mislimo da nisu naši. Kada mislimo da su posuđeni. Tvoj san nije imao početak jer je taj početak bila tvoja smrt. Zašto želiš znati sve o trenutku kada ćeš umrijeti?

                   Hoću biti spreman.

                   To nije odgovor.

                   Hoću biti potpun.

                   Bolje.

                   Da li znaš šta se desi poslije smrti?

                   Da.

                   Zavidim ti. Mislim da sam zato ovdje.

Nastala je tišina nalik na smolastu nit okamenjenu zrakom. Tišina načinjena od očekivanja i razočarenja.

Očekivanja – jer je Iago Pelaez smatrao da mu Salome duguje odgovor. Razočarenja – jer je Salome znala da ga Iago nije dostojan. Bar još ne. Matador i proročica su ostali zarobljeni u šutnji od ćilibara, posljedici riječi koje su izgovorili jedno drugom i koje više nije moguće povući natrag.

Salome je ustala i privukla svoje tijelo bliže, sasvim blizu Iagu. Ovaj se trgnuo, nesigurno i tromo, kao iz opijatskog košmara, i pokušao uspraviti tijelo, ali je proročica, žena koju sam zvao svojom majkom, bila surovo brza.  Boja ožiljka na Iagovom licu dobila je bolesnu žutu boju. Mislim da je saznao kako se osjećao svaki bik kojeg je ikada ubio. Njegovo tijelo je na jedan trenutak ostalo zaleđeno u nedovršenom pokretu uspravljanja – teško od predaje koju je upravo počinilo – prije nego se svalilo nazad na sećiju. Iago je osjetio gađenje prema sebi jer nije bio svikao na nemoć i neposluh sopstvenog bića. Proročica je položila ruku na njegovu glavu punu gustih kovrča boje mokrog uglja i duguljastim prstima razodjenula par atrofiranih rogova ispod matadorove kose. Od ovog dodira njegovo tijelo je postalo elastično i nenategnuto, lagano poput prašine od epitela. Njegova razapeta ramena kao da su nestala negdje unutar njegovog tijela, poput jedara masivnog broda, savinutih oko kosturnog jarbola. Njegovi prsti više nisu bili stisnuti u kvrgave, venozne pesnice. Boja ožiljka je sad bila ista kao i boja njegovog lica; na trenutak ožiljak je bio nevidljiv, a njegovo lice obično i svakodnevno. Zamorno.

                   Dođi – Salome se okrenula prema meni i pozvala me. Bio sam zaboravio da sam u sobi i da je bilo ko bio svjestan mog prisustva. Ustao sam i približio im se. Salome je milovala vrhove malih rogova koji su nalikovali fermentiranim sjemenkama kakaa. Dodirni ih – rekla je resko i istovremeno tiho, kao kad rebrasti brid noža pređe preko kore i utrobe tek dopečenog hljeba. Riječi su bile su suvišne jer sam već osjetio neodoljivu žeđ dodirnuti ove nečovječne izrasline. Pogledao sam u njene dvobojne oči i ustuknuo pola koraka natrag. Žeđ koju sam osjećao bila je slična želji da stavim ruku u nepoznatost crne duplje na kamenom zidu. Pogledao sam u Iaga i osjetio jako lupanje u grudima. Dvije debele kapi znoja postale su jedna velika koja se slila niz korito mojih leđa. Osjetio sam toplu bujicu krvi ispod kože svog lica, ispod kože na grudima, pri dnu svojih leđa. Ispružio sam ruku i vidio tremor na prstima šake i puls na kažiprstu koji divlja u odsustvu moje volje, činilo mi se. Uvijek sam mislio da postoji nešto nečovječno i neprimjereno i nepristrano u očevidnosti bila. Činilo se da me nevidljiva magnetna sila nastoji privući glavi matadora. Bio sam, za trenutak, uvjeren da mogu vidjeti nevidljive niti ove sile i uhvatiti se za njih kao za konopce usidrenog čamca. Zbog iluzije ove privlačnosti mislio sam da moji prsti miruju u mjestu i da se matadorovi rogovi približavaju k njima. Jedanput sam dotakao rogove mladog teleta. Osjećaj je bio sličan, ali ipak drugačiji. Kao objava bliskosti bogu – ovo prvo doticanje stranog živog bića. Osjećaj koji se rijetko zaboravlja, poput bola ili osude. Dotaknuvši ih, osjetio sam skoro neprimjetan trzaj Iagovog tijela, sličan trzaju koje ja napravilo i mlado tele. Trzaj u kome je zazor skoro istodobno bio zamijenjen krotkošću. Nepovjerenje je bilo zamijenjeno dopuštenjem. Zatvorio sam oči, iako to nisam htio. Mogao sam primijetiti svaki, i najsitniji, pokret njegovog tijela, upravo jer smo u ovom trenutku bili spojeni dodirom. Kao kada u noćnoj tišini najtanji šum postane ogoljen i uočljiv. Vjerovatno je Iago mogao osjetiti moje drhtanje i podrhtavanje žmaraca na mojoj koži. Rogovi na njegovoj glavi su bili obloženi tankom baršunastom mahovinom od kože, riđih malja i arterija. Bili su čvrst dio njega, mekani na dodir. I tvrdi na dodir.

                   Budala si ako misliš da znam sve – Salome se obratila Iagu, sa mojim prstima u njegovoj kosi, na njegovim sićušnim rogovima. Obojica smo uperili pogled prema njoj. Tamjan je dogorio i Salome je spustila znojnu unutarnjost šake na pepeo. Dlan siv od pepela spustila je na svoje lice, ostavljajući sive tragove na očima, obrazima i bradi.

Ipak, reći ću ti ono zbog čega si došao ovdje. Umrijet ćeš star, umoran i u povremenom pamćenju drugih – rekla mu je, i načinila kratku stanku koliko je bez žurbe potrebno izbrojati do tri, čekajući da Iago upije njene riječi.

Jedan, dva, tri.

Četrdeset i dvije godine – nastavila je Salome – i sedamdeset i dva dana poslije danas, ustaćeš kasno jednog jutra i umrijeti prije nego crkvena zvona dojave dvanaest časova. Sunce će baciti podnevnu sjenku na tvoju smrt, na tvoje misli i na tvoje tijelo.

Sad možeš početi brojati dane – završila je glasom činovnika koji nakon cjelodnevne, umarajuće učtivosti već počinje gubiti strpljenje sa klijentima i njihovim ispraznim životima. Njene zadnje riječi ličile su na presudu. Matador ih neće zaboraviti.

Mogla je i pljunuti Iagu u lice. Bilo bi isto. Poštenije. Ovako je vrlo vjerovatno pomislio Iago. Mogao sam vidjeti ovo na njegovom licu.

Boja na njegovom ožiljku je bila ljubičasto-plava.

2.

                Kroz odškrinuta vrata kupatila dopire uzak snop žute svjetlosti do unutrašnjosti moje sobe. Ustajem i dovlačim se do kupatila poput guštera, nastojeći da ne proizvedem bilo kakav zvuk, sa leđima i dlanovima prislonjenim uz zid. Tražim najpogodniji ugao pod kojim mogu proviriti unutra. U ogledalu noćnog kredenca vidim lice žene koju zovem svojom majkom. Lice joj je očišćeno od pepela. Lice Lotove žene. Česma je odvrnuta i vidim mliječan mlaz vode kako nestaje u utrobu slivnika. Moja majka naginje iz okamenjenosti glavu prema dolje i sa srednjim prstom lijeve ruke podiže obrvu i kapak povrh oka od kaljenog olova. Kažiprst i palac desne ruke vješto vade stakleno oko u obliku prepolovljenog oklopa lijeske iz njegovog ležišta i stavljaju ga pod struju klorne vode i sapunice, čisteći sa njegove površine dnevnu nakupinu proročanstava, prašine, pepela, suza i sluzi. Čini se da je čitav proces barbarski, bolan i prljav, ali nema bilo čega nasilnog ili prostog u njenim pokretima. Vidio sam ih mnogo puta, ove pokrete. Ljuspasto oko je posušila klupkom vate, praveći kružne pokrete suprotne od onih koje prave kazaljke na satu, deset krugova na površini i deset u unutrašnjosti oka (vidio sam kako se njene usne pokreću u obliku riječi za brojeve, u tišini) i polegla ga u noćnu posudicu pored slavine, očni kovčeg za ovu noć. Bilo je kao da prisustvujem neobičnom pogrebu, ritualu bez mrtvih i bez ožalošćenih, bez rupe u zemlji.

Na njenom licu, na mjestu gdje je maločas bilo ulegnuto oko sa šarenicom boje metala bila je uska kaverna uokvirena očnim kapcima. Duboko unutra, čučalo je jedva zamjetljivo atrofirano oko koje kao da je bilo načinjeno od crvene vulkanske stijene, petrificirano i izbušeno desetljećima Salominih vizija. Oko koje više ne vidi je, uzemljeno nevidljivim stablom od mišića i nerva, još uvijek bilo sposobno napraviti kretnje, istovjetne i istovremene, ali inferiorne i uzaludne, onima susjednog oka Salome Belmonte.

Ponekad (nisam se mogao spriječiti pomisli), kasno u tihim noćima, kad žena koju sam zvao svojom majkom zapadne u dubok san (uvijek popraćen dubokim i sonornim disanjem), ulazio sam u kupatilo i posmatrao svoje lice i refleksiju neonske lampe na glatkoj sferi njenog metalnog oka. Htio sam prodrijeti u njegovu tajnu, dešifrirati moć koju je posjedovalo i zbog kojeg je Salome Belmonte bila sposobna vidjeti ono što drugi nisu. Nisam se usuđivao uzeti ga u šake, nisam se čak usuđivao dotaći ga vrhovima prstiju, koliko god sam to htio. Mnogo puta sam htio podići ga, na način na koji je to činila Salome i staviti ga u sopstvenu očnu duplju, osjetiti kako pritišće vitalnost mog oka i zaklanja svjetlost, poput ptice uljeza koja tuđe gnijezdo želi nasilno učiniti svojim.

                 Vrati se u sobu i čekaj me tamo – Salome je rekla ne osvrćući se, gledajući me kroz odraz u ogledalu. Njeno oko i njena duplja su bili upereni prema meni, uhodi. I uhoda je osjetio sram.

Kad je ušla u moju sobu preko oskudnog oka imala je kožni povez koji je rijetko stavljala, i zbog kojeg je bila skoro neprepoznatljiva. Volim misliti da je stavila povez zbog nelagode koju bih mogao osjetiti, ne zbog svoje sujete. Na kožnom povezu bilo je ugravirano oko bika sa disproporcionalno izduljenim trepavicama. Mirno i pažljivo, kao da se boji da će njegovi zvukovi probuditi onoga ko spava u njemu, sjela je na ivicu mog kreveta. Rukom je izravnala nabore posteljine kao da mi je time htjela dati do znanja da nije ljuta jer sam narušio njenu privatnost.

                 Šta želiš znati? – progovorila je tiho, suho i usporeno, jedva pomičući usne i jezik, kao da je svaku riječ koju je progovorila prethodno izvagala, mjereći njihovu važnost jer ih je izgovorila meni, u ovom trenutku. Pomislio sam da moram uraditi slično, da moram odmjeriti svoje neznanje jednako kao i Salome svoje riječi.

                 Da li si znala moju majku ili mog oca?

                 Nisam – odgovorila je prije nego je posljednji glas mog pitanja zamro.

Ja sam tvoja majka. I ja sam tvoj otac. Tvoje je pravo, i u ovom pravu je tvoja moć, da me prihvatiš kao tvoju majku, i kao tvog oca – dodala je.

                 Ukoliko to želim, možeš li saznati?

                 Ukoliko želiš, da, još noćas. Stavit ću oko, i sve će biti gotovo prije nego načiniš tri treptaja očima. Kao u bajci. Da li misliš da će te to promijeniti? Da će to promijeniti ko si?

Nisam znao odgovoriti na njeno pitanje. Imao sam šesnaest godina i neznanje o imenima moga oca i moje majke ličilo je je sporadični svrbež koji je nemoguće doseći, više nego na prazninu u umu koju je nemoguće ispuniti. Salome je bila u pravu. Ona je bila moja majka, i bila je moj otac. To je bila istina koju niko ne može promijeniti. Važnije od svega, to je bila istina s kojom sam rado živio. I pored svega, pomislio sam da Salome laže. Bila je to dobra laž, ali laž svejedno.

                  Uvijek sam htio znati… gdje si me pronašla?

                  Nisam te pronašla jer te nisam tražila. Bio si nepoželjan, ostavljen u unutrašnjosti mog dvorišta. Ljudsko stvorenje koje neko nije htio. Ili nije imao hrabrosti ili snage ili ljubavi imati. Mogla bih reći da si ti pronašao mene. Uopće nisam razmišljala šta bih trebala učiniti. Nije bilo dvoumljenja. Znala sam da si moj od prvog trenutka kad sam polegla svoje oko na tvoje lice. Sanjao si. U jednom trenutku si se mrštio u grču, a u drugom razvlačio usta u osmijeh. Imao si hrpu bijele kose, vlažne od jutarnje magle. Smrdio si na govna i gljivasti miris zavijene bebe, ali nisi bio budan i nisi plakao. Činilo se da si zadovoljan jer si ostavljen potpunoj neznanki na milost ili nemilost. Kao da si znao da će sve biti u redu. Unijela sam pletenu korpu i stavila je na stol na kojem i danas palimo tamjan za naše goste. Ugrijala sam lavor vode i pripremila čist platneni čaršaf. Polegla sam te na stol i odvila peškir u koji si bio umotan, bolnički peškir sa plavom trakom na rubovima. Kao poklon. Kako bih te bolje pogledala. Kako bih očistila tvoju zadnjicu. I tu je bio. U čitavoj svojoj ljepoti i u čitavom svom veličanstvu.

                  Moj rep? – rekao sam sa osmijehom na licu, prekidajući njenu priču, osjećajući nevoljni pokret pri dnu svojih leđa.

                  Da, tvoj rep. Uski, kratki rep kao u tek rođenog bika. Ne rep psa, konja ili svinje. Ili zmaja. Rep bika. Još uvijek si spavao. Dodirnula sam rep prstima i on se obmotao oko mog kažiprsta, divljački snažno, kao lijana bršljana. Rep je imao sopstvenu volju, kao da nije bio dio tebe. Vrh mog kažiprsta je dobio tamnoplavu boju. Morala sam ga istrgnuti iz tvog stiska.

Moje lice se razvuklo u refleks osmijeha, i usne su počele drhtati, najavljujući suze u očima koje su došle niotkuda i koje sam uspio suspregnuti.

                  Šta osjećaš kad vidiš kroz ljude? – uspio sam progovoriti.

                  Sve što će i oni osjetiti. Bol. Nestrpljivost. Iščekivanje. Bojazan. Gnjev. Okrutnost. Ponekad olakšanje jer je napokon sve završeno, i jer je smrt, iako još uvijek o smrti ne znaju bilo šta, u jednom usamljenom i bolnom trenutku za njih postala izbavljenje. Prije nego umru, sve zastane. Prestane biti. Bez zvuka i bez pokreta. Misao se preobrazi u lucidni fluid, najbliže usporediv sa snom. Uvijek je ovako. Uvijek kada vidim njihove smrti. Čak i najjača bol prestane da boli, najupornija zebnja postane besmislena. Ja sam žena koja je umrla tisuću puta, i bilo koju od ovih smrti ne mogu nazvati svojom. I mogu ih nazvati svojim sve. Jer ih se sjećam. Jer se bol ne zaboravlja. Tisuću puta sam osjetila bol, i potom olakšanje jer bol više nije tu.

Vidio si da ljudi ponekad donose dagerotipe u sepiji ljudi do kojih im je stalo. Pokazuju mi portrete ljudi koje vole i traže moj blagoslov za njihovo zdravlje i za njihovu sreću. Uvijek kada pogledam u fotografiju vidim smrt, ukoliko je smrt tog ljudskog bića vrlo blizu. Ponekad je to fotografija tek rođenog djeteta, ponekad fotografija brata, sina ili supruge. Ponekad autoportret. Ne usuđujem se reći im da će njihovi voljeni umrijeti od skorbuta, upale pluća ili pucnja u glavu, jer nisu tražili da čuju njihovu sudbinu. Nije mi dozvoljeno reći im. Naravno, uvijek prepoznam one koji predosjećaju usude ljudi na fotografijama i koji dolaze meni tražiti zaštitu. Ponekad neko priželjkuje tuđu smrt. Ali se ne usuđuje pitati. Mogu ih čitati kao otvorenu knjigu, njihove misli su jasne kao crne riječi na bijelom papiru. Njihov strah je ispisan u njihovim očima. Kada se oni boje, ja se bojim s njima. Kada misle zlo, mislim zlo zajedno s njima. Ponekad im lažem jer ne želim strah pretvoriti u paniku ili bijes.

                 Sjećaš li se kad sam dodirnuo glavu teleta koje je umiralo?

                 Naravno. Ja sam te odvela koljaču. Imao si devet godina.

                 Njegove prednje noge… imale su ljudske nožne prste. Nekad ne mogu povjerovati da postoji vrijeme kad ne mislim o tome šta sam ugledao tog dana. Kad sam ga dotakao mogao sam se zakleti da sam čuo njegove misli. Sklonio sam ruku u strahu.

                 Sjećam se. Bilo je kao da si iznenada shvatio da držiš prste na vreloj ploči šporeta. Šta si čuo?

                 Ti ne znaš?

                 Nisam se htjela uplitati.

                 Ne mogu se sjetiti. Mogao sam ga razumjeti samo u trenucima dok je trajao dodir. Mislim da je bio u bolu. U gomilama bola.

                 Bio je bolestan. Umirao je. Mesar nije htio prodati njegovo meso jer je tele imalo stopala i prste noge kao u čovjeka. Tako je bar rekao. Lagao je.

Prestao sam govoriti i spustio pogled. Poželio sam da stojimo i da imam cipele na nogama kako bih mogao pogledati u vrhove tih cipela. Osjetio sam vlagu znoja na dlanovima, prste bolno sklupčane u pesnice, nokte zarivene u kožu.

Sjetio sam se matadora. Sjetio sam se onoga što sam mogao vidjeti kad sam dodirnuo izrasline na njegovoj glavi. Poslije, na prstima sam mogao osjetiti miris organske paleži, sličan piljevini izbrušenih noktiju. Sjetio sam se pokretnih slika koje su uslijedile, i koje prestanak dodira nije izbrisao. Dijelio sam Iagova sjećanja. Sjećanja su ostala u mom umu kao preslika indigo papira. Ono što sam vidio nije postalo neraspoznatljiva mrlja, obris čije značenje nije moguće otključati. Imao je devet godina. Ovo sam vidio. Mladi Iago Pelaez je dobio opkladu jer je napravio ophodnju preko metalnog plota dugog dvadeset metara. Ograda je bila načinjena od vertikalnih šipki koje su na vrhu završavale uskim, stiliziranim ljiljanima. Iago se na pola puta okliznuo i u silovitom padu spojio svoj obraz sa oštricom metalnog krina. Iago nije osjetio bol, ne odmah. Na zaprepaštenje svih, ustao je bez glasa, popeo se ponovno na ogradu i dovršio obilazak. Kad je došao do kraja i spustio se na tlo, izjavio je svoju pobjedu i pao u nesvijest. Lice mu je bio umrljano krvlju, travom i znojem. Poslije će pričati da posljednja dva metra šetnje po metalnoj gredi širokoj četiri centimetra uopće nije mogao vidjeti kamo gazi, zbog krvi u lijevom oku. Na medijanu ograde ostali su visjeti grumeni njegovog uha i obraza.

                 Da li sam danas upoznao svog oca? – podigao sam pogled prema ženi koju sam zvao svojom majkom. Predosjećao sam da ću opet čuti laž, laž kakvu ponekad govorimo onima koje volimo jer ih ne želimo vidjeti povrijeđene.

                 Znaš i sam odgovor na svoje pitanje.

                 Da li je znao da postojim? Da ima sina?

                 Rekli su mu da si mrtav.

                 Da li si znala?

                 Tek danas.

Ne mogu reći zašto, ali ovo je boljelo. Osjetio sam fizički bol, jedan od onih kakve povremeno čovjek osjeti u centru abdomena, tamo gdje je pupak, gdje (ponekad pomislim da) su pohranjena prva sjećanja, grč zbog kojeg je nemoguće ispraviti tijelo i udahnuti zrak. Bol koji je, bar mi se tako činilo, neobjašnjiv jer je nevidljiv, koji nema primjetljiv razlog. Bol koji je sposoban otrijezniti pijanstvo. Bol koji ne želim da se ikada više ponovi.

   3.

                 Iago Pelaez je pogledao u ljude koji su samo dvadeset sekundi ranije klicali i urlali i bacali šešire na pijesak arene. Nije ih više mogao čuti, i ugao pod kojim je gledao u njih bio je neobičan. Nije bilo zvuka. Gledao je u zlatnu i plavu maglinu akvarelnih ljudskih pojava i oblika okupanih suncem. Spustio je pogled i na trenutak bio zbunjen onim što je imao ugledati. Bikov rog bio je isplažen iz njegovog torza, na desnoj strani tačno ispod grudi, obojen njegovom krvlju i organima.  Ovo nije u redu, pomislio je Iago, rog ne bi smio biti tu. Pokušao je pomjeriti tijelo, ali ga je galvanizovani grč spriječio u ovome, istovremeno mu saopćivši ozbiljnost njegovog stanja. Tijelo Iaga Pelaeza je bilo paralizirano bolom. Svako novo udisanje zraka, koji se u ustima miješao sa krvlju i pravio balončiće koji su zvučno prskali, podvostručavalo je ionako nepodnošljiv bol. Ispred očiju Iaga Pelaeza nekoliko puta se pojavila svjetlost koja je predstavljala granicu između svijesti i nesvijesti, ničiju zemlju na kojoj je vrlo kratko bio u odsustvu bola. Šakama je obujmio rog. Ovo je učinilo privid smanjenog bola koji je pulsirao kroz njegova rebra u preciznim udaljenostima električnih udara. Njegovo srce je panično pumpalo krv van iz njegovog tijela, kroz njegova usta. Krv prvih ljudi. U ustima je osjetio miris bakra i soli. Iago je na trenutak prestao vjerovati u vlastitu stvarnost. Na trenutak bilo je sasvim izvjesno da ono što vidi i ono što može okusiti u ustima nije stvarno. A onda je trenutak prošao. Iago se sjetio. Posljednje što je čuo bio je skupni uzvik užasa koji je proizvela masa.

 

Ljudi ne dolaze vidjeti bika kako umire (došla je nepozvana i bez kucanja pomisao u njegov um, ličeći na bljesak munje u noći punoj vjetra).

Ljudi dolaze vidjeti kako umire matador (došla je još jedna).

Dolaze s nadom da će vidjeti smrt drugog čovjeka, torera, smrt maestra, i potom otići svojim kućama sa čistom savjesti (i još jedna).

Bila je to dobra smrt, smrt dostojna kralja, govoriće jedni drugima ili pomišljati za sebe (i jedna posljednja).

Iago je mislio da zvukova nema jer ih nije mogao čuti. Ovo nije moglo biti dalje od istine. U trenutku kad je proboden, proburaženi Iago je zastao u zraku jer je bik, sa desnom nogom u suspendovanom padu, posustao usred kretnje koja je ličila na igru, ne tako drugačije od torerovog plesa. Zajedno s njima čitavo gledalište u amfiteatru je prestalo klicati. Ljudi su samo mogli gledati u nesretnog Iaga koji je zajedno s bikom postao jedno, i potom u nevjericu na licima svojih susjeda. Tišina koja je nadjačala uobičajeni haos opijenih zvukova bila je predivna jer je bila potpuna, kakva se rijetko susreće u životu jednog čovjeka, i bila je djelimična poput fotografije. Bik je spustio nogu na tlo i zbacio tijelo matadora sa tri otresita pokreta mišićavim vratom natopljenim krvlju, poput psa koji nastoji osušiti mokro krzno. U trenutku kad je njegovo tijelo palo na tlo, Iago je već počeo gubiti uračunljivost i dvije trećine krvi. Pijesak je već upio njegovu krv, njegovu svijest i njegovu spoznajnost, mijenjajući svoju mutnu mineralnu boju, kap po kap, sigurno i bez izvinjenja.

Tišina je prestala naglo, jednako kao što je i postala. Iago, pak, nije mogao čuti kolektivni uzdah prestravljenog gledališta. Neki ljudi su okretali lica, sklanjajući pogled od Iaga nadajući se da će tako magično promijeniti okolnosti ovog poslijepodneva, neki su stavljali prste preko svojih očiju (samo da bi odmah poslije provirili kroz ružičasto-crvene proreze skupljene šake) i očiju svoje djece, a neki su širom otvorenih kapaka upijali kraj velikog Iaga Pelaeza, kao da je upravo njima Iago Pelaez dugovao svoju smrt, i kao da je upravo sad napokon ispunio svoj dug. Sve što je Iago mogao čuti bio je dubok i distorziran glas koji je svoje porijeklo imao negdje u vlažnoj dubini njegovog uma. Istovremeno, činilo mu se da je ovaj glas samo tuđi odjek, umnožen i usmjeren lapidarnom geometrijom amfiteatra. Njegovog groba. Ličio je ovaj glas na glas čovjeka, ali čovjeka čije su glasne žice načinjene od debelih metalnih struna. Za vrijeme dok je bio spojen sa životinjom mogao je pojmiti značenje izgovorenih riječi. Bio je pomislio da je ove riječi izgovorio on, ali sad više nije bio posve siguran u ovo. Riječi su sad bile daleko, neprepoznatljive poput obrisa u izmaglici horizonta.

Iago se nije mogao sjetiti da je ikad dodirnuo bilo kojeg bika. Nikad uistinu, jer koža nije dotakla kožu. Znoj nije dotakao znoj.  Između njega i životinje uvijek je bio mač, savitljivi komad metala koji nije provodio intimnost dodira, već bliskost ubistva. Žrtvovanja. Ponekad je između njegovog i bivoljeg tijela bila tkanina purpurnog plašta, a ponekad samo tkanina njegove oprave. Bili su tako blizu jedan drugome, Veličanstveni Iago i Crna Rogata Zvijer, da su gledatelji ponekad zaboravljali gdje počinje tijelo jednog, a završava tijelo drugog.

Iago Pelaez je osjetio svrbež na licu, tamo gdje je bio ožiljak. Prstima je dodirnuo brazdu. Svrbež se javljao uvijek kad je ožiljak mijenjao boju. U misli su mu se privukli dječak i proročica Salome. Nije niti pomislio na njih čitav tjedan. Odbijao je pomisliti na njih. Zaboravio je pitati za dječakovo ime. Zvaće ga… zvaće ga Alejo. Nešto se desilo kad je Alejo položio prste na njegovu glavu, dodirnuo njegove rogove. Koža i nokti u Aleja dodirnuli su njegovu kožu, njegovu kosu. Njegove rogove. Protein je dodirnuo protein. Mogao je pročitati njegove misli, okušati njegov strah, osjetiti klecanja u koljenima zbog kojih je dječak teško stajao na nogama. Znao je njegovu tajnu. Znao je da su od iste vrste, on i Alejo. Bivolji ljudi.

                     Možda je tu u gledalištu – pomislio je Iago – možda je jedan od uzvika koje sam čuo bio njegov, možda je jedan od zamrlih krika pripadao njemu.

Iago je pokušao u zamagljenim licima promatrača pronaći Alejovo, ali Aleja nije bilo.

Svrab je prestao. Iago je osjetio nečije ruke pod pazusima. Neko ga je snažno vukao dalje od sredine arene, dalje od bika, dalje od ljudi koji su ga došli gledati. Njegove pete su pravile dvije linije u pijesku. Osjetio je sigurnost u tuđim rukama. Sjetio se djetinjstva. Vjetra u krošnjama. Sjetio se topline ženskog tijela.

Zatvorio je oči.

  4.

                   Promatrao sam poleđinu svog golog organizma. Nisam imao tijelo odraslog muškarca, ali to više nije bilo tijelo djeteta.

Rep je, uokviren kratkim čekinjastim krznom i debeo dva ljudska prsta spojena zajedno, počinjao pri dnu kičmene moždine, upravo povrh zadnjice. Cijelom njegovom duljinom mogao sam naslutiti elastične pršljenove, slične onima koje sam mogao razaznati na sredini svojih leđa. Imao je boju praha tanina i metlicu tamne mekane kose na svom stanjenom vrhu. Pravio je nepredvidive kretnje jegulje, zadovoljan jer nije sputan odjećom. Ponekad je bilo nemoguće kontrolirati njegove kretnje; bilo je kao da rep nije dio mene, već umjetni dodatak koji se, i pored svoje ograničenosti i ovisnosti, nije sasvim potčinio svom domaćinu – meni. Bio je dug koliko je bilo potrebno da obujmi moj trup i završi tamo gdje je otpočinjao.

U istom trenutku kada sam dotakao Iagove izraštaje bio sam osjetio divljačke pokrete sopstvenog repa, spuštenog niz desnu nogavicu hlača. Mislio sam da će rascijepiti pantalone i provaliti van, isprovociran neznanom emocijom, koja je ličila na sjećanje, koje je ličilo na uvredu. Napon njegovog nemira je prestao istodobno kad i dodir sa Iagom Pelaezom.

Sinoć sam gledao njegovu smrt, smrt moga oca.

Gledao sam njegovu krv kako teče iz rane na grudima – njegovo traje de luces, odijelo od svjetlosti, bilo je uništeno. Moj otac je bio odjeven za svoju smrt. Način na koji Iago Pelaez govori, dolazi mi iznenada u um. Svaki put kad je postavljao pitanje mojoj majci ili odgovarao na pitanje koje je ona postavila njemu, skretao je pogled sa njenih očiju. I svaki put kad je završavao svoju misao pogled mu se vraćao ka njenom licu. Možda je ovako govorio samo s njom. Možda nije. Možda su ga oči Salome Belmonte zbunjivale, pravile pometnju jer je znao da neko zadire u njegov intelekt, u njegov neuronski hram. Možda je mislio da može zadržati jednaku količinu kontrole ako samo izbjegne njen pogled dok govori.

Sinoć sam gledao smrt mog oca. I vidio sam misli njegovog ubojice. Misli koje su ostale usidrene u mom umu poput virusa. Bilo je lako provući se do tamne komore u koju su vratili krvavu životinju. Pažnja je bila usmjerena ka uništenom matadoru. Podigao sam tešku rezu na vratima i uvukao se u vlažnu drvenu ćeliju. Miris mokrog krzna, urina i krvi. Na trenutak, bik koji je ubio matadora je bio zaboravljen. Bio je miran. Disao je glasno. Činilo se da uopće ne primjećuje da sam tu. Spustio sam ruku na njegovu masivnu glavu, na kovrčavi hrbat namočen njegovom i Iagovom krvlju, tačno između dva izvijena roga. Drugom rukom sam pomilovao njegova leđa. U sljepoočnicama sam osjetio tanak i kratak ubod, nalik na editovani isječak poslijepodnevne migrene. Jedva zamjetljivu naznaku mozgovnog spoja između mene i životinje na umoru.

Osjetio sam pljuske biča, psovke, osjetio sam trodnevnu glad, trodnevnu žeđ, nedostatak sna, osjetio sam lužnatu otopinu koja pali njegove noge, vazelin u očima koji muti njegov pogled, pokvašene novine zgužvane u kuglice koje guraju u njegove uši i habaju njegovu ravnotežu, osjetio sam pamuk koji mu guraju duboko u nozdrve i užarenu iglu kojom probadaju njegove genitalije, osjetio sam sječivo koje para njegova stegna. Znao sam njegov bol, njegov gnjev, njegovu zbunjenost, njegove suze, njegovu želju da ubije, umre, poklekne i jednostavno bude daleko od svega ovog. Vidio sam svjetlo koje probija njegove oči, i zbog kojeg misli da je napokon spašen i da je patnji uskoro kraj. Čuo sam hiljade uzvika gomile koja hoće krv, i koja zna da će je dobiti, na jedan način ili drugi.

Vidio sam kako rog probija ljudsko tijelo. Usporeno. Vječno. Kadar poslije kadra. Koža je dotakla kožu. Krv je dotakla krv. Kost je dodirnula kost. Čuo sam kosti i tetive koje pucaju, čuo sam probijanje arterije spojene sa ljudskim srcem. Čuo sam prskanje plućnog krila. Osjetio sam okus ljudske krvi, gorak i ljepljiv na mom jeziku, krv prepunu sitničavog straha od smrti i neizvjesnosti.

Čuo sam i tišinu. Tišinu napravljenu od nevjerice, nesigurnosti, nemogućeg i onog što ne smije biti, i što ne bi trebalo biti.

Ovo nije u redu, rog ne bi smio biti tu, životinja je čula Iagove misli.

I životinja je odgovorila na njegove misli.

 

825 total views, 4 views today

Komentariši