Rastanak sa zavičajem

 

Suze su nekada imale snagu

Bijasmo muškarci u kojima su hučale rijeke,

Pune soli

Tragovi kapljica u našim sjenkama otkrivaše naše snove

Dok slani okovi potpuno ne iščeznuše

 

Posramismo se što smo u gradu predugo ostali

Posavjetovasmo se s kišom: kako da se vratimo kući na istok?

Kako da napravimo fenjere od svojih kostiju i kadimo se

među ljubičastim pčelama noći, kada izađu iz svojih košnica?

 

Kad je noć jalova: zvijezde u našoj kosi i još jedna kiša u očima

Fenjeri dogorijevaju kao žuti riježnjevi vremena

(svijeća gori, uljani šalovi gore, kaljuga je balzamirana..)

Trnje u ružama – žive rane u krvi

Bijedne i znane glasine iza nas…

 

Zato smo oticali daleko kao žarke ljetine

Pšenica ne može ni u šta drugo doli u brašno

A nas su rodile žene koje su žele pšenicu

Svetice mrvica što crtaju zlatna sunca po kamenu

Naše majke ispucalih tabana pod krovovima

Zure u mjesec,

Naš vreli vinograd, razigrani kukuruz, pobiješenjeli crveni luk,

Ti tabani, oh ti gorući tabani dok se lomimo preko zidova

 

Crvena zemlja i sirova sijena, Božija žbuka

Pružala je radosnu intimnost hladnim domovima

Samo snagom suza;

Kiša se slijevala niz prozore kao molitva

Kao siroče koje nudi sebe

 

Što hoću kazati jeste:

Suze su imale snagu

 

Adnan Özer

 

 

 

133 total views, 2 views today

Komentariši