Živko Grozdanoski: Pismo Izetu Sarajliću


Živko Grozdanoski

Pismo Izetu Sarajliću

Našao sam tvoju zbirku “Izabrane pjesme”, i čitam je na autobuskoj stanici kod Doma Armije. Već je devetnaest i trideset pet, eno šesnaeske-be, svakog trenutka bi mogla da krene prema Koševskom brdu. Ja sjedim na stanici, i čitam te. “Ko će s mojim stihovima / šetati sutra kroz predvečerja? / Po liku moje nade, ko svoj će da iskleše lik?” Čitam, a u sebi, vičem: “Ja, ja!” k’o neki đak iz prve klupe.

Autobus kreće. A ja nisam u njemu. А očekivao sam da se on zaustavi preda mnom, prije nego što ode. Kad je s tvojim riječima u rukama, Izete, čovjek očekuje da mu prostru crveni tepih do vrata autobusa, pa da djevojke bacaju latice cvijeća sa obje strane, a da vozač siđe i lično poželi dobrodošlicu onome ko te čita.

Ali, očigledno, niko nije ovom vozaču rekao da ja čitam tvoje stihove – zato on kreće, a ja još uvijek sjedim ovdje, zbunjen, pa tek onda ustajem i počinjem da trčim pločnikom, sa knjigom u ruci, dok mi je jedan prst u njoj kako ne bih izgubio stranicu: trčim i gledam autobus ispred mene – ubrzava, usporava, zaustavlja se malo, opet ubrzava… a ja letim po trotoaru, pored kola, pored pasa i njihovih miljenika, trčim, kao što si sigurno i ti nekad trčao ovdje, kao što se sigurno samo u Sarajevu može trčati…

Nakon tri minute trčanja, autobus pali žmigavac ispred Narodnog pozorišta, zaustavlja se, i ja ulazim.

Silazim jednu stanicu ranije. Hoću da odem do supermarketa. Fali mi daska, za kuhinju – u stanu PEN-centra nema kuhinjskih daski: daska na kojoj bih rezao kupus, zelenu salatu, šargarepu… A lijepo sam rekao Ameli iz PEN-centra, kad me je pitala da li funkcioniše internet, lijepo sam joj rekao da mi ne treba internet, fali mi samo daska. A ona je došla, sa svojom drugaricom, povezala mi je internet, i otišle su. A ja sam ostao bez kuhinjske daske. A evo ni u supermarketu nema daski.

Ni u Vahidinom minimarketu nema daski. Mada Vahida kaže da tamo ima sve što mi ikada može zatrebati. Da, Vahida je upravo tako rekla, Izete, ali u meni, kao i u tebi, vjerujem, vlada jedna prirodna selekcija riječi, tako da, ono što je u meni ostalo jest – Vahida kaže da ima sve što mi ikada može zatrebati.

Vahida je kneginja na kasi (“Dvije maarkice!”), Vahida mi podaje kesu, Vahida zna sve šifre voća i povrća, Vahida vaga jabuke. I baš je briga što ni ja ne znam šifru kojom bi izvagao lakoću njenog smijeha koji odjekuje između polica kad je pitam – “Aha, ti se znači zoveš ‘persona’?”, jer tako piše na poleđini onog kartončića s njenim imenom, koji je ona namjerno okrenula, kako je ne bi “smarali“ na Fejsu.

Naredni put, stojim kraj vage sa kesom s bananama u ruci. Neko je odnio šifru. “Persona!”, vičem, i ona dolazi, sva preplavljena tim svojim smijehom. I, okreće odjednom onaj kartončić, a ja vidim i njeno ime, i njeno prezime. Eto šifre. “Mogu, znači, da te potražim?” A ona se smiješi.

Sad se penjem na Koševsko Brdo, Izete, i razmišjlam o mom današnjem postu, jer je petak, i o danima koji slijede, i da je sutra dan Svetog Vasilija Ostroškog, vječna Mu slava, i da iduće sedmice počinje i njen post eto, a ja sav zbunjen razmišljam o svemu tome, pa dok pokušavam da odredim najbezbjedniji dan kad bih je mogao vidjeti i pitati da li mogu da je poljubim, ja zamišljam nju i sebe, kako ona i ja trčimo između ovih dana – kao pod unakrsnom vatrom. Kao što se sigurno samo u Sarajevu može trčati pod unakrsnom vatrom.

Eto tako, dok s tvojim stihovima šetam kroz predvečerje ulicom Antuna Hangija i okrećem se ka minimarketu, po liku tvoje nade, Izete, nadam se da ćemo na kraju i ona i ja izvući živu glavu.

                                                                                         

Sarajevo,    11.05.2018.

268 total views, 7 views today

Komentariši