tri SONETA

 

 


DLANOVI RUKU NEVINIJIH OD MOJIH 

Zore i vihori
iznjedrili su pjesme
ušuškane u toplom ulju crne masline.
Vidrama vjerna
okončala sam ropstvo.
Pusti da otpočinem.
Ti i nikad
oslobodite mjesta na ležaju svanuća.

Vraćam koralje moru,
dok jutro ko hrabar konjanik
priziva prošlost.

Kroz otvorena vrata nazirem
kako ukleti dažd
tragom Magde Isanos
guta sto soneta.

Stid me je umrijeti
dok olovni golubovi
najavljuju apokaliptičan završetak basne.
Ljubav je kao bijela kost
iščitana u čitaču snova,
protkana kroz izabrane pjesme.

Indigo grad
na panoramskim pročeljima vješa nove sonete.
Dok tronožac koji hoda,
neumorno prati korake začarane čarobnice.

Svaka je tišina

izbor iz djela.
I svako je djelo ptica vremena.

I dok,
smijeh od smrti jači
poškropljen pelinom basne
odlaže moj život u 40 vreća.

Pitam se,
može li pakost minulih dana
stati u jednu noć.

Mogu li sve moje molitve stati u dlanove
ruku nevinijih od mojih.

 

LIPE

Preispitujem se budnu;
spavam li ili hodam,
klečim li il ustajem,
dok u zrcalima nazirem,
kako sam tek neznanje pusto
podvučeno ispod sobnog praga.

U monologu noći,
dok mjesečarim u mirisima lipe
u bjespomučnoj potrazi za buđenjima,
tek murano lampa odiše ljepotom.

Noći ne pitaj me o Parizu više,
potopih sva glazbala na izvoru Seine,
samo ostatak nesuvislog sna,
poput svirača trubi,
davno zaboravljeno ime,
u rasplamsalom monologu noći
dok mjesečarim
u bjespomučnoj potrazi za buđenjem.

 

 

PUNOLJETNOST

 

Kišilo je, premda su najavljivali vjetar.

Bez obzira na neobzirno vrijeme, snovi su i dalje bili deklarirano jasni.

Jedno ime, jedna adresa, jedan pogled…

 

Možda bi bilo dovoljno i  pola stiha

za neki,

barem polovičan početak priče,

koja je započela  prije nepunih osamnaest godina.

Da,

cijela jedna punoljetnost stala je u srce.

 

Čeka li možda proljeće,

da se stvarnost odvaži oprašiti te cvjetove radošću.

 

Može li se uopće poći unatrag…

Od ovoga pogleda,

od ovoga sada.

 

Unatrag osamnaest ljeta

i još više ispisanih zbirki pjesama koje su nehotice otišle u vjetar.

No, nisu nestale.

Krošnje sjećanja skrile su  ih u svojim tajnim pretincima,

za neka  vremena bolja od jučer.

 

Može li se s prvim poljupcem, voljeti na posljednji pogled,

u prvom stisku  ruke, unjedriti zagrljaje čekane godinama.

Možda,

negdje,

ipak,

postoji sat koji vraća vrijeme u jučer i suptilno ga sjedinjuje s ovim sada!?

Ovo promišljanje nije hipoteza, a teza još manje.

Priča je ovo o jednome snu.

O pogledu,

koji je trajao cijelu jednu punoljetnost.

 

1,025 total views, 3 views today

Komentariši