Hasan Kikić – revolucionar kojeg su zaklali četnici

Izvor: Al Jazeera                                                                        Piše: Jasmin Agić


Godinama prije nego je, nošen ubijeđenošću kako je socijalizam jedini ispravan put za razvoj čovječanstva, pristupio Komunističkoj partiji, Hasan Kikić je pokazivao otvoren prezir prema društvenim nazadnostima i korumpiranim državnim institucijama. Vlastitim primjerom prkosio je konvencijama koje su čovjeka sputavale i ograničavale njegove prirodne sposobnosti, a zbog svoje tvrdoglave odlučnosti da se bori za ideale u koje je vjerovao, bio je žrtva brutalnih progona.

Kao veoma mlad čovjek upoznao je svijet kao surovo i mjesto nemilosrdno neprijateljski raspoloženo prema ljudima sanjarima, koji ni po koju cijenu nisu željeli odreći se svojih ideala. I baš su ga ti ideali opredijelili da se svrsta uz bok drugovima antifašistima i bude divljački ubijen samo zato što se borio za ono vječno i neprolazno liberteegalite i fraternite.

Rođen u osiromašenoj begovskoj porodici u Gradačcu, Kikić je od ranog djetinjstva trpio glad i neimaštinu, jer skromna primanja njegovog oca, školskog podvornika, nisu bila dovoljna da osiguraju mnogobrojnoj porodici čak ni skromno građansko blagostanje. Osnovno obrazovanje završio je u rodnom Gradačcu, gdje se već primjećuje izuzetan talenat budućeg književnika. Ali, skromne prilike u kojima je živjela njegova porodica nisu pružala mogućnosti za Hasanov intelektualni razvoj i on, uz nesebičnu pomoć majčinog brata, školovanje nastavlja u Derventi, gdje pohađa Učiteljsku školu.

Revolucionarna narav i štrajk đaka

U Derventi prvi put ispoljava revolucionarnu narav i, uz pomoć školskog druga Ilije Grbića, organizirae štrajk učenika, a nakon njegovog krvavog sloma, biva izbačen iz škole, pa četvrti razred Učiteljske škole završava u Zagrebu. Po završetku školovanja služi vojsku u Školi rezervnih oficira u Sarajevu, a zbog izuzetnih sposobnosti vojne organizacije, biva unaprijeđen u čin pješadijskog potporučnika. Već tada počinje se baviti književnošću, objavljujući pjesme i priče u književnim publikacijama, a teme kojima se bavio opisivale su folklorni svijet podneblja jezikom lirskog intimizma. Iz te prve faze kritika najzanimljivijim smatra prozni zapis Iz zapisa jednog alkoholičara, u kojem se naslućuje onaj kasniji Kikić, oštriji i društveno kritičniji.

Godine najranije mladosti provodi u učiteljovanju diljem Bosne, a ta kalvarija mladog čovjeka, koji se bori za samostalnu egzistenciju, počinje u selu Hajdarovići pored Zavidovića, gdje svu svoju duhovnu širinu ulaže u elementarno opismenjavanje naroda. Zatim ga služba odvodi u istočnu Bosnu, gdje je bio učitelj u Ustiprači i Rogatici, savjestan i požrtvovan, kako ga pamte ljudi koji su u djetinjstvu bili Kikićevi učenici.

U Rogatici upoznaje Anku Jovanović, učiteljicu iz poznate pravoslavne činovničke porodice, s kojom se ženi u augustu 1932. godine. Taj brak naišao je na osudu konzervativne zajednice, a lokalna ulema s posebnim bijesom dočekuje ženidbu popularnog muslimanskog učitelja ženom iz pravoslavne porodice. Odlučan da spasi brak, a u strahu da on i supruga ne budu žrtve nasilja, Kikić je bio primoran tražiti premještaj u Hrvatsku.

Pripadnik bošnjačke kulturne zajednice

S osjećajem poraza i gnjevan na zaostalost sredine za koju je vjerovao da je može korjenito promijeniti prosvjetiteljskim radom, Kikić u Hrvatskoj učiteljovanje shvata više kao građansko zanimanje neophodno da se osiguraju životna sredstva. Svoje društvene ideale počinje kanalizirati na druge načine, pa se počinje aktivno kretati u lijevim i društveno naprednim intelektualnim krugovima, kada uspostavlja prisne odnose s Miroslavom Krležom, Augustom Cesarcem i Ognjenom Pricom.


Ostatak teksta pročitajte na linku.

 

689 total views, 6 views today

Komentariši