Dušanka Ilić: ZEMLJA KRALJICE MOD

ZEMLJA KRALJICE MOD*

(Odlomci)

***

Dovoljno ohlađen martini, sa sve maslinom i željom da se napijem i zaboravim ko sam. Ponekad odlutam u tuđi pogled, svjesna da je to samo neuspjeli bijeg od sopstvene duše. Sve mislim, ako si prah, i ako te napokon ostave na miru, sve prolazi, gledam očima druge osobe, pa i nije nešto bolje, više mi se sviđaju moje oči, svaka sablast je ona ista, i nema mjesta u svemiru na koje se možeš skloniti; svako vodi svoj rat do samog kraja, ako ga ima. A stepenice se nižu u nedogled, jutro kao da nikad ne sviće u ovim zgradama, toliko ljudi, a nikoga da sretneš, sem skrenulog starca koji krade igračke djeci iz komšiluka. I evo ga, opet se krije u uglu iza lifta koga se svaki klinac užasava, čeka. Tek što je skrenuo pogled na čas, djece više nema, oni sad u toplom zagrljaju roditelja, umivaju se, presvlače za spavanje, izmišljaju šta bi za večeru uz crtani film, zaboravivši svoje do prije maločas omiljene lutke, lopte… Starac se šunja vrebajući novi plijen za svoju bizarnu kolekciju, stubište sve tamnije i hladnije, pomaže mu da ostvari svoje namjere. Grabi izboranim propalim rukama sve čega se dohvati, mahnito, osvrćući se u neobjašnjivom strahu. Čega se boje ti ljudi kojih se drugi boje… iz pravca stepeništa šum, nešto dolazi, izobličena sjena, korača sigurno sa jasnim ciljem i on se povlači. Trči nazad u stan, povlači rezu na vratima, leđima naslonjen, čeka da opasnost prođe i da nastavi gdje je stao. Gledam šta i on, bojim se kao i on. Odlučuje da pogleda kroz špijunku. Fosili valjda nemaju dovoljno istančanu mogućnost opažaja, i to će im kad-tad doći glave, na drugom kraju malog staklića, oko, još strašnije od njegovog, ako je to uopšte moguće. Srce lupa sve brže, gubi vazduh. Leš osamdesetogodišnjaka u hrpi lutaka. Može li smrt da okonča egzistenciju zla ili ono i dalje ne popušta, spaljivanje?! U toku je ceremonija, i čekam da mi predaju urnu sa pepelom, mojim ili nekog drugog, ne znam, samo čekam, u preuskoj sobi, obojenoj kajsija nijansom, kao neslana šala. Čujem prekidač, i znam, sablast će mi se ukazati, bez obzira na gotovo metar širok zid; neizdrživo odvratna, naročito uz moj šareni svijet, nikako ne pristaje. Zatvaram oči, nadajući se da neće trajati dugo izluđujući prizor. Čvrsto držim kapke sklopljene, tako da liju suze, i molim se. Mišići bole od adrenlina i sve više obamiru, još je tu, i sve bliže, a soba je tako mala. Pružam ruke prema prozoru, i momenat kad pokušavam da ga otvorim i izađem razočarava, u rukama mi ostaje tapeta sa aplikacijom prozora i sunčanog krajolika, ostajem sama sa sablasti, zureći u prazan nepomičan zid.

***

Slatki snovi i ono što me konstantno navodi da pišem. Pitate me kada će odlomci biti konačno upakovani. Valјda onda kad kažem sve. Onda kad budem srećna i bez straha. Vremenski, ne mogu da odgovorim na pitanje kad, i metodički ne mogu da kažem kako i čime. Kraj je kad nema više nade ili kad je sve riješeno, i na moje veliko zaprepašćenje, prepliću mi se iz dana u dan sve jače oko vrata noseći svaki put nove i nove priče i pitanja. Ponekad sa visine zanosa, ponekad direktno sa dna. Kreću se neuhvatlјivom brzinom, uglavnom se plјusak razlije na vreli asfalt koji ga momentalno upije u zaborav, dok se samo pojedini momenti slučajno sruče na moju glavu pri ulasku u stari mračni haustor, i neoprezna komšinica, ne znajući, ili znajući !!! da je vodu iskorišćenu za pranje balkona istresla direktno na mene, suptilno zatvara vrata i navlači zavjese. Ne uzimam joj za zlo. Odavde do vječnosti. Tu živim, i baš mislim, ovaj stan je jedna savršena kutija za moju siluetu. Obojena bijelo u kojoj se kreću nekad crne nekad šarene stvari. Ne sjećam se momenta kad sam zaspala i budim se na sceni, sjedeći položaj, noge blago prekrštene, kao i obično, leđima naslonjena na zid. Očito da sam sanjala nešto ultra, na još veće iznenađenje kad vidim da je sada oko mene svuda mrkli mrak, sa mirisom vlage koju je voda donijela u trenu i ostavila više od godinu dana da nagriza ovo mjesto, miješa se sa duhovima glumaca i tenzijom fabule pozorišnih komada decenijama izvođenim baš tu. Sanjam da sanjam. Oivičena uskim kvadratom blјeska, i ne videći ništa osim sebe u suviše snažnoj svjetlosti iako naprežem pogled, hvata me jeza od pogleda usmjerenih iz tame. Znam da su tu, iako ih ne vidim, mogu da osjetim prisustvo skrivenog auditorijuma koji očito da od mene nešto očekuje, komeša se i pritišće me. Odlučujem da napustim osvijetlјeni kvadrat, što prije; nije mi poznata moja uloga i predstava u kojoj bih učestvovala, vuče na bizarno. Skačem sa bine i uranjam u tamu odlučivši da nađem izlaz iz pozorišta. Krećem se kao i godinu dana prije, shvativši da moram i da po mene nikad neće doći, da će me ukoliko budem čekala, progutati aveti, napasti bijesne životinje, pohlepni lјudi, koji će po mojoj statičnosti zaklјučiti da sam bespomoćna. Petnaest do tri zvuči kao tri i petnaest, a može da košta života, i da se neko slatko nasmije. Čudi me da odmah nisam shvatila da iako smo pratili pravac označen na mapi, sva logika kretanja prestaje pri ulasku u napušteni industrijski kompleks. Spušta se nepropusna zagušujuća magla, noseći ledeni dah ustajalosti i smrti, pod točkovima se lome komadi izgublјenog posuđa i nekom dragih predmeta, a pred očima izmiču prizori uplašenih lica ponižavajuće iskeženih, sve u neopisivoj buđi i prlјavštini. I poslije toga, tišina i melanholija na lјetnoj podnevnoj svjetlosti, đorđodekirikovska. Kraj svijeta. Napokon se realizuje adaptacija i revitalizacija zgrade sa satom. Čašćenje svježe pečenom keretinom, da bismo bili sigurni da nas neće izgristi do kosti!?;*xn♥

***

Te noći je bilo najteže. Sva srećna dolazim kući, još uvijek mi u ušima odzvanjaju prijatni dijalozi od maločas. Scena. Stajao je na hodniku, posrćući, sa očima nekoga ko nije prisutan. Iz usta i nosa razvukla se skoro do poda bjeličasta slina. Vrisnula sam: Zašto si takav, plačući i grčeći se od užasa. Izašla je iz sobe opominjući me da ne vičem. Ležala je, čitala uz lampu dok je on propadao iz dana u dan. Vikao je i govorio mi stvari zbog kojih bi ubila, da je u pitanju bio neko drugi. Ne mogavši da odgovorim istom mjerom, niti da slušam prljave izjave koje ne zaslužujem, krenula sam napolje, bolje da prošetam, napolju jeste hladno, kiša pada i vjetar je užasno hladan, ali ne osjećam tijelo, neće mi smetati. Pjevaću najljepše pjesme kojih se sjetim i sve će proći. Lijepa mi je boja glasa, svi kažu. Hvatam kvaku, ali !!! vrata su zaključana, i od pomisli da neću napustiti to užasno mjesto, shvatam da počinje opet ona, toliko puta preživljavana agonija. Leđima naslonjenim na vrata, vidim ih jedno do drugog kako stoje, kroz suze ih gledam i to su ono dvoje mladih, moje nebo. Brišem suze, ona se smješka i blagim tonom govori da je ključ kod nje: Šta ćeš napolju, Dušanka. Povlači se nazad u sobu da čita. On prilazi, hvata me za kosu, branim se teškom pepeljarom. Sad sam u uglu sobe tiha, da me ne čuje i ne nađe. Nastavlja da govori. Zar sam ja njemu to čime me naziva. Ne mogu da utišam plač pokušavajući da shvatim gdje sam pogriješila, i videći da se kreće prema meni prijeteći, penjem se na prozor. To je valjda jedini način da napustim ovu noć. Staklo se lomi u strašne oštre srpove. I vrijeme se zaustavlja. Koliko je godina prošlo, da li se mehanizam pokvario ili… Vidimo se kod sata, treba da upoznaš nekog. Ćuti, odgovara kratko, uravnoteženim tonom, čini se da nema emocija. Izraz lica zaleđen, ozbiljan, nazirem kako se krajevi usana blago kreću, i diskretan osmjeh se ogleda u očima, navodi me na isti takav. Niko ne primijeti osim mene, i komuniciramo tako bez komunikacije. Nismo dugo stajali pod satom, iako bih rado ostala duže, a šta bih ja ne spada u užu sferu globalnih socioetičkih prioriteta. Ne zna se konkretno čije je vlasništvo, ali ono što je sigurno- jeste da nas sve posjeduje. Susreti. Koraci, kretanje; zaustavljanje, iščekivanje. Pitanja koja se vrzmaju po mislima su haotična kombinacija sigurnosti da je osoba koju čekamo blizu, ali isto tako da je možda ignorisala i zaboravila dogovor i da nikada neće doći, oboje jednako moguće. Sat ni danas ne radi, i pokušavam da nađem osobu koja se sjeća prošlog vremena. Pitala sam ga. Uvjeren je da sat nije ni prestao da radi. Možda i da, za paralelni svijet. Za njegov prokleti svijet. Da li je moguće zaboraviti zlo. Je li moguće da je nesuvisla poruka u inboxu upućena baš meni od svih korisnika društvenih mreža zaista poziv za pomoć. Isto kao što ja ne vjerujem njoj, tako ni meni ne vjeruju. Ko je ta djevojka. Odluka da pomognem ili da ne pomognem, nijedna nije ispravna. Da li je i za nju vrijeme stalo. Da li joj život zavisi od mene. Toliko se traži momenat zapleta, i finalno se uvijek desi nezavisno od nas. Da li je moguće zaboraviti zlo i oporeći njegovu prisutnost. Ako nas nije dotaklo, moguće je, slušajući tuđe priče, glumeći saosjećanje. Ako nas je dotaklo, znamo, treba se skloniti, i znamo kako da se borimo s njim. Prisustvo zla i zlih ljudi. Teške posljedice ako nam je koža od kseroksa. Od neprocjenjive vrijednosti činjenica o anđelu čuvaru, dok zli ostaju u svom zlom okrilju. Pakao zlokobnih konotacija počastiće nas utiskom o kretanju – olujom misli i emocija, praćenih neobjašnjivom fizičkom malaksalosti. A nismo načinili ni korak. Ni zagrljaj. Samo izopačene iluzije i tome odgovarajuće izjave. Upropaštavanje sebe i ljudi kojima je stalo. Zato znam, njegov svijet nije moj svijet. I nesposobnost da apsorbuje ljubav, govori mi da je ni ne zaslužuje. Ni sažaljenje. Samo želju za odsustvom i ako je prisutnost baš neizbježna, ignorisanje. Neka se javi. Čiji svijet je i moj, ako ga ima. Samo da ne zakasni previše, možda 84 nije moj broj. Hoću sad i hoću sve. A sat stoji kako stoji sa tendencijom da se mi i dalje pitamo. Djevojka koja je molila za pomoć nije odgovorila. I sad je sve riješeno, pitala sam da mi kaže više o sebi. Glavobolja se lako liječi i bez kafetina. Zamisliš tačku u kojoj je koncentrisan bol, definišeš ga mislima, sasvim obuhvatiš, tako da osjeti svoju nemoć, i pomjeri se u drugu tačku. Opet prepoznat, bježi iz tačke u tačku, dok na kraju sasvim ne iščezne. Homofobija se lako liječi i bez uprljanih ruku. Zamisliš osobu koja ti predstavlja problem… Zamisli je opet, i opet. Zaista jednostavno. Jedan, dva, tri… I tako redom. Umjetnost radi umjetnosti. Dizajniranje smrti, suptilno. Sunce danas mnogo ljepše sija. Savršen dan za čaj na balkonu pod satom. Šolje su prababine, široke, tanke, sa ukrasima zlatne boje, sve na uštirkanom miljeu, na sjajnoj tacni. Pogled se pruža na Savu. I ljeto koje nam je prošle godine oduzeto, nadam se da će ubrzo doći;***);♥

***

Kupujem oktopoda. Sve sto vidim, sve sto znam. Vrlo povoljno, par zdravih očiju… ili zamjena za stan i hranu. Nagovorila te, prodao si se jeftino. Mrzim ga kad je ružan i glup. Ali postoji osoba…ne. Nije to više lјudsko biće. Deformisano pojavno, prazno, neaktivno, transformabilno. Uvjerena sam da je ova vrsta izopačenosti potvrda moje strepnje i svega pratećeg. Boli me duša, nestao je moj drugar koji je uživao pružajući radoznaloj, pomalo neobičnoj djevojčici pustolovine za njenu tadašnju percepciju, neizmjernih gabarita. Možda baš zato ona i danas sanja na zaigran dječački način, i svoje vizije čuva kao nešto najsvetije. Toliko trenutaka koji zamalo da je odvedu u smrt, a ono gleda…i smije se. Osjetim radost ispod lažnog saosjećanja. Teško je kad shvatiš da ne znaš ko te rodi. Ono što mi je danas postalo jasno, jeste da pamtim dobro, i da ne podnosim lјude koji zaboravlјaju. Zaborave obećanje u koje su se toliko kleli, zaborave da te nema ili da te ima, zaborave lјubav. Ali ne zaborave pozajmice i usluge. Teško im je da razgovaraju o depilaciji, menstruaciji, masturbaciji, ali im nikako nije neprijatno da povrijede, praveći, životinjski, rane koje ne zarastaju ni za sedam života. I onda kažem, prođite vi prvi; evo samo da ja prođem i vi izvolite;*Molim za pomoć… a zauzvrat: neosnovana optužba, poniženja, uvrede. Nasilje kao bonus usluga. Uz izvinjenje da moja svijest ili podsvijest to nije zaboravila, ruganje djetinjem strahu, stubiste koga sam se nekad uzasavala. Nema razloga za strah od tame, cega se plasis u mraku su sopstvene izopacenosti i evidentna tendencija retardacije. Djecak je samo mizerni indiferentni psihopata, sa opsesijom zapisivanja i iskrivljivanja konteksta tudjih izjava, sovinizam, sadizam, agresivnost i potpuna podcinjenost-mediokretizmu,kreditima ,porocima. Kandze neizdrzive svakodnevice koja prerasta u nacin zivota, nacin na koji smo ga prodali demonu,nema demona u mojoj crnoj koznoj jakni, bijelom licu, crnoj sminci… ni u ovim ruznim recenicama. Am I evil;*♥?! Kupujem snove, i imacu oktopoda. Imacu sve♥

***

Sasuta je živa u djetinji pogled. Ruke pružene za zagrljaj odsječene, a vjetar je tako oštar i hladan, zar čudi što malo sleđeno tijelo nije odraslo, sa pogledom usmjerenim uvijek negdje daleko. Izdaleka hladnim, i teško mu je prići, ali ako ipak otvorite ta vrata, iznenadićete se. I u hladnim očima primijetiti topao bljesak, blago treperenje male galaksije, čitav jedan unutrašnji svijet. Ljetos su se susrele dvije identične, i sa čudom se gledale, sa skrivenom dozom ljubomore, nevjerice, i nesagledive podudarnosti. Sreća je evidentno prisustvovala, nažalost kratko. Paradise 9000, sve obučeno u bijelo, muzika i razigrane sjene sobnog cvijeća. I više nikad nije sklonila crni zastor sa svojih prozora. Nikad nije izašla u šetnju po suncu. Voz naglo koči, teški koferi padaju sa polica. I sama je spakovala sve potrebno i bespotrebno, takve su majke. Ona studira, nije više kod kuće, dobro će joj doći svaka sitnica. Neki su pali na pod, ili gurnuli osobu ispred sebe izvinjavajući se. Lete šeširi balkanske buržoazije, svi su nespretni, naučeni u odrazu ogledala samo da poziraju, i sama britanska kraljica bi ukočenu liniju usana na uglovima perfidno iskrivila na gore. Sa srcem koje treperi da sretne milo dijete, nestrpljiva je. Šta sad ovaj koči. Hoću da je iznenadim na ulazu u stan, ni ne zna da dolazim. Iako je zabranjeno da se izlazi, skače iz voza, valjda nam je ta protestna crta karaktera urođena, prethodno skupivši sve slojeve haljine čuvane naročito za putovanja. Poderotina na desnoj strani, ali ona to ni ne primijeti. Odmotala se i svečana pundža. Voz je pregazio nešto. Ili nekoga. Više je nisu mogli dozvati. Pokloni u koferu nisu više bili važni. Nema ko da ih primi. Je li galaksija u jednim očima, ista ta što se ogledala i u onim drugim. Ljubav može da bude jednostrana, i to je sigurno. I vjerovatnije je da vas osoba koju sigurno ne volite voli, i učini srećnima, jer nemoguće je da osoba koju volite voli vas. Eliminacija voljene osobe iz života kao ključ samoodrživosti.


Dušanka Ilić iz Šamca. Rođena 1988. god. Stanuje i radi u Šamcu. Udata. Zanimanje arhitekta. Propagira refleksiju istinitosti kao suštinu umjetničkog izraza.

 

*iz Zbornika radova učesnika/ca projekta “Kreativno pisanje za mlade – put ka društvenoj promjeni” objavljenog uz podršku Francuskog instituta i Međunarodnog PEN-a

180 total views, 2 views today

Komentariši