Profesor iz čijih su knjiga učile generacije studenata

Zdenko Lešić (1934-2018)
Zdenko Lešić (1934-2018)

Izvor: Oslobođenje                                                                   Piše: Maja Abadžija


Zdenko Lešić, kritičar, esejist, romansijer, prevodilac, dugogodišnji profesor teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, umro je prošle sedmice u 84. godini. Rođen je 1934. godine na otoku Ugljanu kraj Zadra, a najranije je djetinjstvo proveo na dalmatinskim otocima Ugljan, Brač i Vis. Kao šestogodišnjak je s roditeljima preselio u Sarajevo, gdje je završio osnovnu, učiteljsku i višu pedagošku školu. Radio je kao nastavnik u osnovnoj školi u Kreševu, a poslije je završio studij na odsjeku, kako se tada nazivao, za povijest jugoslavenskih književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Ubrzo po diplomiranju započinje i njegova akademska karijera, tokom koje je prošao sva akademska zvanja.

Doktorirao je na djelu Ivana Gorana Kovačića, bio je dugogodišnji predavač na predmetu Teorija književnosti, a osim na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao nastavnik je gostovao i u Školi za istočnoevropske i slavenske studije Londonskog univerziteta (1967-1969), na Columbia University u New Yorku (1974), te na Indiana University Bloomington, SAD (1987-1988). Za dopisnog člana ANUBiH izabran je 1987, a za redovnog 2002. Nakon dvije godine u opsjednutom Sarajevu otišao je ponovo u London raditi kao lektor u okviru iste institucije kao i šezdesetih godina prošlog stoljeća, a potom odlazi i u Seul, gdje će tri godine raditi kao profesor na Korejskom univerzitetu za strane studije. Akademsku karijeru će obnoviti 1999. godine, gdje će držati isti predmet, Teoriju književnosti, sve do penzionisanja 2004. godine.

Teorija književnosti

Studentima književnosti moje generacije bio je poznat, nažalost, samo kao autor prvih književnoteorijskih priručnika iz kojih smo učili šta je to što studiramo, ali i iz ponekog svjedočanstva starijih kolega koji su se tada već penzionisanog profesora redovito sjećali sa simpatijama. Višestruko korisna i poučna “Teorija književnosti”, a naročito briljantna “Savremena tumačenja književnosti”, udžbenici koje je napisao potkraj akademske karijere, knjige su u kojima su neki od nas prvi put čitali o tada posve egzotičnim stvarima kao što su novi historicizam, postkolonijalna ili feministička kritika, ruski formalizam. Zbunjivali su, ali i beskrajno intrigirali svi ti -izmi, sve te nove kritike i čitanja, tražili smo se u svakom od njih i učili ih primjenjivati, nekada posve komično, u prvim seminarskim radovima. No rijetko je koja književna “početnica” bila napisana s toliko ljubavi i umijeća da se u bun(t)ovnom studentskom umu razbije priglupa, a sveprisutna predrasuda da je teorija književnosti (time i, mislili smo, književne teorije) nešto hladno i apstraktno, nekakva aritmetika miljama udaljena od pulsiranja žive literature.

Iz skromne studentske perspektive, sigurno je jedna od najvrednijih zasluga profesora Lešića bila u tome što je napisao priručnike sposobne da pokažu kako je uskogrud i banalan argument protiv suhoparnosti, nerazumljivosti i u krajnjoj liniji izlišnosti teorije za razumijevanje književnosti. Da nemamo onaj minimum teorijskog znanja, ne bismo mogli književni tekst ni prepoznati kao takav, pisao je profesor Lešić. Pasioniranom studentu bio je to sasvim dovoljan podstrek da se uputi u čudesni svijet u kojem smo tek kasnije naučili razaznavati poststrukturalističke šarlatane od ozbiljnih teoretika.

No to nije jedini srednjoškolsko-brucoški stereotip koji nam je Zdenko Lešić pomutio: drugi je, naime, o nekakvoj brani koja profesora i teoretičara književnosti dijeli od dobre literature. Naime, Lešićev “Sarajevski tabloid”, a posebno hvaljena “Knjiga o Tari”, pokazuju da je pretpostavka kako profesor književnosti ne može pisati ozbiljnu književnost jednako budalasta kao i ona da je teorija književnosti nužno otuđena od svog predmeta. Naročito je filozofski roman o budističkoj boginji milosti bio omiljen kod kritičara tih godina – roman je to o južnokorejskim godinama, ali i o bosanskom ratu, traumi, gubitku, također i milosrđu, pisanju, oprostu.

Obiman opus

Dakako, obiman opus iz oblasti teorije i metodologije proučavanja književnosti (gdje spadaju još i “Jezik i književno djelo”, “Moderna tumačenja književnosti”, “Književnost i njena istorija”, “Novi istoricizam i kulturni materijalizam”) kao ni pomenuti umjetnički tekstovi, zasigurno nisu jedino po čemu će univerzitetske kolege, studenti i čitatelji pamtiti lik i djelo Zdenka Lešića. Trotomni prikaz historije dramskih teorija (“Teorija drame kroz stoljeća”) još je aktuelan, kao i njegova književnohistorijska proučavanja djela Ivana Gorana Kovačića (“Polja svijetla i tamna”), ali i avangardnih jugoslovenskih pjesnika (“Klasici avangarde”). Pa i koncepcija pripovjedačke Bosne koju je na naslijeđu Jovana Kršića razvio (u knjigama “Pripovjedači” i “Pripovjedačka Bosna”) također je još dominantno, iako višeput izazvano, razumijevanje domaće prozne produkcije.

Pored očiglednih akademskih, predavačkih, prevodilačkih te romansijerskih dostignuća, valja istaći na kraju da je Lešić, naime, bio jedan od najboljih znanstvenih esejista koje je domaća književnost imala: njegovi su radovi pisani začuđujućom jednostavnošću kakvu su, valjda, uspijevali postići samo najveći umovi. Jedinstven je to primjer stila koji nema ambiciju omađijati terminologijom, zbuniti komplikovanom sintaksom, opteretiti referencama, da bi ostao vjeran vlastitoj erudiciji, ali i misiji poučavanja i pojašnjenja, odnosno vrednovanja i definiranja. Posljednja knjiga te vrste, “Saga o autoru”, objavljena je 2016. godine, što govori da je profesor kojeg su voljele generacije studenata, znanstvenik, kako bi romantičari kazali, “starog kova”, do samog kraja promišljao mehanizme funkcionisanja književnosti kojoj je posvetio cijeli svoj život.

995 total views, 3 views today

Komentariši