OMER Ć. IBRAHIMAGIĆ – ŠIPAK I BAJAM


 ŠIPAK I BAJAM

Pun sahan njih dvojice.

Dva havera, nije to sporno. Džidže su, adiđare.

Činilo bi se odrođeni, svak na svoju stranu vuče.

Ne ide tako, zbora nema.

Zacijelo, iz jedne su utrobe nastali, jedna majka dva djeteta, zasebice, porodila.

Prvo je rumeno, harno, izvezeno u nutrini, ko kamen i vezivo što kule grade.

Drugo je sabrano, boje zemlje plugom orane, pod kožom – ko sutlija bijelo.

U behutu cigar-duhana ispušim, misleć – koje li je bolje!

Bajam je, oči mi govore, načinio mjesto za sebe još od kalu-bela.

Šipak je, uši čuju, ko prangija puknuo, jer s jedrinom i ne možeš drugačije.

Od onakva cvijeta i behara i nije smjelo ništa drugo nastat.

Svijeta su dva u jednom pomirili.

Žilu i kamen,

vrelinu i stud,

vodu i prah,

naum i nauk.

Šipak, ja čudna li čuda,

bajam, pa šta!

Nekoć bi namah uvjerio ljude da je tako.

Sad me nešto bude stid šta i kako mislio sam.

Hercegovački su kameni-krajputaši ta prijatelja dva.

Vrijedi dangubiti i tražiti. Ali, ako ćeš ih spazit.

Ćeif je i nako gledat, nekmoli ih kušat. Ma i fajda.

Spomenici su koji, vjerujte mi u riječ, čak usahnut znaju.

Oku, što od lijepa bježi, vidljivi nisu.

Onaj što snove voli i bajam i šipak usniće i naći.

Bajam će u usta stavit, a potom, na jedan-dva, cijelu pregršt pojest.

Šipku, jedinom slatku s krunom će se prvo poklonit.

U vele-vakta takva se prilika stvori.

A onda će, dok dlanom o dlan, dokusuriti kralja.


ZAPIS (PRED KARAĐOZ-BEGOVOM DŽAMIJOM)

Život je, biće, iživio da zanavijek ljepotom nakalemi dunjaluk.

Zemljom se, ko što ćemo listom, birvaktile zastro,

a nad njim, kažu, i onda i sad, za pogledat djela stoje.

Mal sam i na bogdu nalik,

pred onim što je zaboravio ponijeti.


ŠARENA  JAJA

Čini mi se da danas nema puno filozofije.

Uzmi pa pojedi! I to ti je to.

Zahvali se, ako već moraš!

Davno, kada je skromnost bila ukrasni epitet, krasila su nam zime.

Vrijeme je teklo bezbrižnije. Znalo se.

Gdje te zaposli, tu ti za 30 godina arbajta i sat dadne.

Nisu nas, svako malo, upozoravali da je u žumancu

dosta masnoće za čitav dan.

Jedina droga je bila «Droga» Portorož.

Peripetija urijetko, zlo se zdušno trijebilo, manje je bilo haram-para na hrpi.

Pred ciljem, bar za pedalj, uvijek koliko trun više dobra.

I tad je bilo mozzarelle, panacotte, tagliatele. Canellona i tortellona.

Kuba i cigarilosa, sangrije. Švajcarskih čokolada, irskog piva, avokada i papaja.

Blizu i daleko. Ali, to nas nije bilo briga.

Ona, onako raznobojna, šarenila su mi dane spoznaje.

Kao kaleidoskop, bojila mi oči i nutrinu,

pa su, smijem li kazat, prošarane i sad, u ovom sivilu posvemašnjem.

Lupajući jedno o drugo, lomili smo im ljuske,

tucajući se do iznemoglosti.

Zapamtih: «Nije važno koliko boja imaju i koja im je šara crtana,

već kakva ti ih ruka poklanja!»

Vidim li neke klince kad oko proljeća:

hodaju, trče ili lete milujući košarice u naručju,

mene taj prizor umiri.

Napravim pogled u retro i budem srećan kao onaj mali Omer nekoć,

ama i kao veliki Omer što sačuva Omera malca u sebi.

Za sve su zaslužna ili kriva, od volje vam, i jaja šarena.

Intermezzo dug dvadesetak zima, kao da je razmjerno kratak bio.


MOJE LAMPE

Zaželim da zaspim, a drže me budna,

ne dosanjam ono što htio sam sniti.

Njihova svjetlost nestvarno je čudna,

u svjetlosti čuda nekad želim biti.

Odmaraju mozak, čovječije oči,

samo voda tako djeluje na mene.

Nesvjesno mi duša put svjetlosti kroči,

i brzo se opet iz svjetlosti prene.

Jer, ugodno bude u prozirnom sjaju,

zelen taj je sada, sutra plav il žut,

rastopim se prosto, u svjetlosnom raju,

u javu – zaboravim put.

Nekad se naljutim, zaustavim struju,

gledam kako boje prelaze u mrak.

Lampe za mene neće ni da čuju,

hoće nur prečisti, ili struju pak!

I dobiju snagu na poklon od mene,

zadovoljne one, zadovoljan ja,

dok ne presiječem opet njine vene,

i čudo što sja!


TEŠANJSKI DOKUMENT

Zvone nanule na vrućim avlijskim basamacima.

Koluhaju oblaci ponad bedema gradskih.

Sat na sahat-kuli kao da ne misli stat.

Tešanj opran, vrijedan prazničnog  pogleda.

Ćepenci, ezan, kaldrma, voda.

Čujem li topot konja arabera, zveket sindžira i bat koraka azaba gradskih?

Čujem li kako uzdišu tešanjske hanume, kako haberdar avaz pušta,

kako prangija sa bedema najavljuje smaknuće?

Gajtan-trava je spremna.

Hoće li radit mizan-terezija?

Jel nekom mrijet valja?

Da neće nečiji maksum siroče ostat!

Ko zna, možda zidine sreću ko i tugu nose.

Možda halke na vratima nisu samo halke-zloslutnice.

Možda pjesma sata nije naricaljka.

Kraj česme, jasno vidim, mumin sjedi.

Pod abdestom, čist i smjeran, okrenut Ćabi.

Pogleda ka Bejtullahu.

Nije njemu bitno koliko je ostalo, već kako je prešao ovo do sada.

Sluša karaduzen, čuje žunu, miriše mu peksimet.

«Nije tuga kraj Tešnja proć, neg je tuga u nj ne svratit» – misli sijed.

Ova mu šorvana vrijedi.

Jer, kad raspustim pogled sa kamenog grada,

kao da vidim onu Bosnu kako se prostire podamnom.


Pjesme su ovjenčane nagradom „Mak Dizdar“, a nalaze se u knjizi „Ćilibar i perle“.

1,009 total views, 2 views today

Komentariši