ELDIN EMINOVIĆ – ODLOMAK IZ ROMANA ‘ŠUND, PROPAGANDA I LITERARNA PROSTITUCIJA’


Y

 

Arijana sjedi na jednom koferu u skučenom hodnik. Drugi stoji pored njene lijeve noge. Čeka Alena! Nakon nekog vremena on se pojavljuje. Smrdi na alkohol. Ona ne gubi vrijeme, jer zna da je kraj. Njega je zamišljala hiljadu puta. U istom ovom hodniku sa istim ovim koferima! Mirno je rekla svoje, ne očekujući ništa od njega. Čak ni dostojanstven rastanak zbog minulih godina i zajedničkih sjećanja osuđena na lagano izumiranje, jer će vremenom obadvoje prestati da ih navode drugima. Primjećuje kako ponos neprirodno zateže Alenovo lice ko skup plastični hirurg kožu lica holivudske zvijezde. I kako mu podočnjaci dolaze do izražaja, jer se iz njegovog lica povlači krv ko neka tečna životinja slabašna u lancu ishrane. Povijenog repa! Cvileći! Isti taj ponos je preživio bez vode i hrane u podrumu, sa starim lijekovima i konzervama, pušeći čaj od kamilice umjesto duhana. Preživio je silovanja u logorima smrti, nagazne mine, ruševine i žuticu zbog nehumanih životnih uslova. Sada Alen stoji pred njom na ivici suza. Maše rukama dok priča. Njegove riječi su grube. Vrijeđa! Ona izlazi iz stana. Zauvijek! Iza Alena je u čitavoj zgradi ostao zadah zadimljenih prostorija. Arijana žuri, jer se sprema kiša. Iznajmila je sobu u istoj kući gdje njena dobra prijateljica živi. Mirno studensko naselje! Ne mora da brine oko praktičnih razloga. Zbog novca, zbog krova nad glavom! Ima sobicu. I ima socijalu. Nekada su žene ostajale čitav život kraj muškaraca koji su ih duševno ubijali svakoga dana. Smisao njihovog života je bio da su imale krov nad glavom neosuđene od okoline. Pojede se u toj kući svakog dana ponešto. Lubenica, paradajz, kruh, pileći bataci, praznikom baklava i hurmašica. Jadne poštene nesretnice! Živjela Holandija! Žena sada može svaki dan da se opeče na žar od džointa, koji puši do filtra, nagrdi se na prljavu iglu u kanti za smeće, nakon svakog životnog previranja da izmijenja par muškaraca, čak i da lizne mlaku kurvinu mokraću u jednom od toples barova, ako je to uzbuđuje. I to ne znači kraj. U ovoj zemlji? Ne, nikako! Nakon otrežnjenja uvijek može na aplikaciji za posao da doda kako je žena sa bogatim životnim iskustvom, lijepom i otvorenom ličnošću. Samo da stiže na vrijeme na sastanke. Bude marljiva. I vodi računa o svom izgledu. Iza nje stoji država, koja ne krvari i nema zagnojenih rana. U ovoj zemlji se fabrike ne pale, a fabrički pogoni se ne pljačkaju.

I niko ne može da se useli u tuđi stan, uzme video, veš mašinu, regal, tepih ili televizor. Ovdje se ljudi ne griju na spaljene knjige i parket iz tuđih stanova. I ne čekaju u redu za vodu. Njihovi političari ne traže svakih nekoliko desetljeća da se prospe krv za državu. Kroz šume se građani bezbrižno šetkaju, ne kopaju se rovovi! Na livadama beru poljsko cvijeće, ne postavljaju nagazne mine! U školama djevojčice uče geografiju i biologiju i ne budu silovane zajedno sa svojim majkama od zapuštenih zločinaca, čupave i bradate horde, čija usta smrde ko septičke jame. Patriotizam? Patriotizam se izražava, prilikom gledanja nogometne utakmice u udarnom terminu, sa stavljanjem šala, oblačenjem dresa i kupovinom gajbe piva na akciji u obližnjem supermarketu.

 

Y

 

Arijanin pogled luta prostorijom, čija se njedra šarene od ručnih radova. Ugodno se osjeća! Jenny buši rupe u komadu kože. Dok Hanneke puni tabure sa stiroporskim kuglicama, Anita plete vunu oko konstrukcije starog lustera. Svaka žena je zauzeta nekim poslom. Mirno je! Čuje se diskretna muzika sa radija iz kantine. Kada se sjeti koliko se opirala dolasku u ovu organizaciju, koja umjesto novca ima neke druge ciljeve. Jedni uče jezik, drugi stjecaju radne navike. A neke žene su tamo jednostavno da potroše dan, umore tijelo, održe tjelesnu liniju i navečer padnu u san bez sedativa. Arijana je završila među gojaznim domaćicama, čiji muževi rade od jutra do maraka, a djeca su pošla svojim putem. Depresivnim ženama, koje žive same i slabo pokretnim djevojkama koje imaju posebne potrebe. Neke je poslala država. A neke su same došle iznurene golim zidovima svojih kuća, samoćom, nesanicom i ružnim mislima. Arijana je sama došla! Već par mjeseci dolazi dva puta sedmično u ove prostorije po komadić holandskog socijalnog života. Njen adresar se puni sa holandskim imenima. Ta imena dobivaju muževe, svojeglavu djecu, zdravstvene tegobe i kućne ljubimce. Dobivaju razglednice za rođendan. Njihove kuće se nalaze u ulicama sa pravim imenima. Njihovi bicikl imaju dodatnu bravu. A žene svoje frizere. Dobivaju imena i nezahvalne ljubavnike, bolne menstruacije i omiljena mjesta za odlazakna odmor. Neka imena dižu ruke na sebe. Neka ne pronalaze svoje mjesto na rotirajućoj kugli za vrijeme tmurnih i kišovitih dana. Arijana ponovo živi. Napolju vlada ekonomsko blagostanje. Pada sa kišom! Pliva kanalima! Kupuje se u seksi šopu! Nose ga fabričke trake na sebi ko pakovanje štapića za čišćenje ušiju. Ona može da zaviri u holandsku zajednicu bez stresa, velikog fizičkog napora, vođenja računa o svim sitnicama koje sa sobom ispod pazuha i u gaćama nosi plaćeni posao. Zavoljela je ovu zemlju! I država je zadovoljna sa njenim skromnim udjelom. Ovdje se veliča broj ilegalaca u zemlji, solidna socijala, dodir različitih kultura i svjetova, začini i seksualne opredijeljenosti. Ne mora da se nosi lična karta. Mržnja je protuzakonita! To je uredu. Još nijedna zemlja nije opljačkana na oči građana, čiji političari brane različitost i najniže socijalne slojeve društva, koji gradom hodaju bez tjelesne straže. Ona je na sigurnom! Ona zna! Njena koža bridi od ružnih iskustava. Kada pođe pljuvanje po drugima, slijedi pljačka, gubitak ljudskog dostojanstva, života i posebnosti. Slijedi ispiranje mozga! Nasilje! Mržnja! Slijedi silovanje prava na slobodno iznošenje mišljenja u udarnim vijestima na televiziji, radiju i u novinama. Političari počnu da hrane svoje građane strahom i malom dnevnom porcijom mržnje. Odrasle na kašiku, djecu na cuclu! Redovno. Svakog dana. Arijana se plaši. Plaši se da ovaj mali liberalni raj ne iščezne u sjeverni vjetar, izvlapi ko otvorena flaša koka-kole, a ona po drugi put izgubi zemlju i dostojanstvo. Čula je ona i drugu stranu! Ljudi se plaše stranaca! To je strašno! Tu misao nose sakrivenu od drugih očiju ko lako prenosivu bakteriju. Opasnost prijeti iza svakog ćoška, dvije kuće dalje, u turskom restoranu, surinamskoj muzici i marokanskom kulturnom centru. Holandija je mala zemlja i mora biti obazriva, jer mali narodi lako gube svoju kulturu i naslijeđe, djeca prepričavaju riječi roditelja na zelenim površinama u seoskim sredinama. Samo da se avet ne digne iz truleži leševa, humanitarnih paketa i sperme silovatelja djevojčica. I zagadi svaki bistar izvor vode. Oduzme slast svakom zalogaju hrane. Ponizi čovjeka na šalteru biroa za zapošljavanje. Otruje plod u majčinoj utrobi. Skupo naplati svaku plombu u kutnjacima.


‘Šund, propaganda i literarna prostitucija’ je peti roman bosanskohercegovačkog pisca Eldina Eminovića. Roman je objavljen u Srbiji (Metaphysica – Beograd). Glavni protagonista romana pisac Denis započinje potragu za pravim umjetničkim i književnim izrazom. U njemu živi snažna potreba za teškim i velikim riječima i tako započinje svoje kazivanje. Ne štedeći sebe Denis pokušava da raskrsti sa devedesetim godinama prošlog vijeka, pošteno plati ceh, ostavi dobar bakšiš i krene dalje. Njegov život može biti literarni rad, i obratno, njegov literarni rad može da bude njegov život. Istina je negdje napola puta. Ovaj roman je satkan od velikih i malih početaka.

 

435 total views, 6 views today

Komentariši