Svijet Isaka Samokovlije nestao je u holokaustu

Izvor: Al Jazeera                                                                                           Piše: Jasmin Agić


Životni put Isaka Samokovlije određen je nevidljivom, ali stvarnom granicom i unutar tog metafizičkog prostora uspjelo je piscu neviđenog pripovjedačkog talenta oslikati svijet jedinstven i neponovljiv, svijet koji se toliko isticao svojom posebnošću, a opet bio toliko karakterističan prostoru na kojem je iznikao. Opisujući život bosanskih Jevreja – Sefarda, Samokovlija je istovremeno pričao i pripovijest o Bosni kao jedinom mogućem prostoru gdje je snažni i vitalni duh jedne davno prognane zajednice mogao zablistati do nikada prije viđenog sjaja.

Nije poznato kada su njegovi preci doselili iz bugarskog grada Samokova, po kojem su u Bosni dobili prezime i kako su ih u pradomovini njihovi sugrađani imenovali, ali ostaje kao neosporna činjenica da su se brzo stopili s običajima nove zemlje. Isak je rođen kao Samokovlija u Goraždu, na Drini, gdje je proveo, kako je sam pisao, prelijepe godine sretnog djetinstva. Ta voda, koja huči divljom snagom, ostavit će trajnu impresiju na pisca i on će rijeku Drinu tokom cijelog života pamtiti i opisivati kao nešto fantastično i neshvatljivo. U njegovom intimnom životu Drina će biti ona neuhvatljiva panteistička snaga životne inspiracije i valjda je to i bio razlog što je i sam svoje opise rijeke smatrao nesavršenim, svjedočeći da je najljepše osjećaje ipak čuvao isključivo kao lični posjed.

Pisanje je Samokovliji bio način da izrazi svoje unutrašnje nemire i strahove, da opravda, objasni i rastumači životne porive zajednice iz koje je potekao i kojoj nikada nije okrenuo leđa. Većinu života bio je ljekar, uspješan i cijenjen, i tek je u godinama nakon Drugog svjetskog rata uspio profesionalizirati svoj literarni dar, obavljajući uredničke funkcije u izdavačkom preduzeću Svjetlost iz Sarajeva. Ali, službujući kao ljekar po gradovima Bosne, uspio je napraviti neprocjenjiv uvid u životne navike stanovnika, a liječeći siromašne i ponižene, vidio je ljepotu one prezrene i odbačene klase, koja je posjedovala samo ruke za rad i srce spremno da uvijek bude poklonjeno na dar.

Odrastanje na Drini

I baš je nekim unutrašnjim nervom ingenioznog pripovjedača Samokovlija uspio ispričati bezborjne priče o malim i običnim ljudima, otkrivajući sitne običaje života koji će uskoro biti uništen. U njegovim prozama život bosanskih Sefarda pomalja se u svojoj autentičnosti neiskrivljen naknadnim ideologizacijama ili propagandnim preinačenjima. I dok se svijetom ubrzano širila jedna sasvim pogrešna, nakaradna i optužujuća slika Jevreja, prikazanih kao bezkrupuloznih kapitalista bez korijena i tradicije, Samokovlija je tom pamfletu suprotstavio predstavu koja je ogoljavala taj bezočni mit. U njegovim pripovjetkama bosanski Sefardi su obični ljudi, opterećeni, kao i svi ostali, svojim svakodnevnim potrebama; oni su siromasi, nadničari, oni su podijeljeni i međusobno diskriminirani bogatstvom i obrazovanjem, oni vole, mrze, nadaju se i strahuju, oni se ničim ne razlikuju od svojih komšija drugih vjera, osim možda jezikom svojih predaka, koji je elegičniji i ima više senzibiliteta da osjeti nepravde povijesti.

Od prve priče iz jevrejskog života Bosne Rafina Avlija, Samokovlija je uporno pisao o životu svijeta kojem je pripadao ne samo porijeklom, nego i cjelovitošću svog bivstvovanja. Za njega su Sefardi bili zagonetka postojanja, a Bosna je bila nešto neviđeno i neupamćeno u kolektivnoj memoriji svijeta. Svojim intelektom i svjetskom kulturom, Samokovlija je aktivno učestvovao u afirmaciji autohtone jevrejske umjetničke i filozofske misli, koja je u Sarajevu bila toliko razvijena u godinama između dva svjetska rata da je čak i Stanislav Vinaver, s malo ljubomore, ustvrdio da je jevrejska kultura Bosne nadvisila i onu koja se stvarala u jugoslovenskoj prijestolnici Beogradu.

Taj siloviti kulturni uspon bosanskih Sefarda bit će prekinut naglo i u trenu, a na cijelu zajednicu sručit će se nevolja koju će tek rijetki preživjeti. U smrtonosnom vihoru Drugog svjetskog rata bestragom će nestajati cijele porodice, noseći na svojim leđima samo teret jedne iracionalne i bezumne krivnje. Svi će ti ljudi, koje je Samokovlija opisivao s toliko empatije i strasti, nestajati jer su svojim porijeklom i tradicijom bili Jevreji, ljudi za koje su rasni teroetičari njemačkog Reicha i zločinačke Endehazije namijenili sudbinu goru čak i od obične svakodnevne smrti.

Odmah po uspostavljanju ustaške vlasti, Samokovliju hapse i deterniraju u izbjeglički logor na Alipašinom Mostu. Osim straha i neizvjesnosti za svoj i život svoje porodice, piscu posebno teško pada odredba koja je prisilila sve Jevreje da na rukavu nose žutu traku s iscrtanom Davidovom zvijezdom. Po prvi put je osjetio da je drugačiji, osjeća da je prisilno žigosan znamenom koji ga treba izdvojiti od ostatka svijeta, što u njemu pokreće bujicu osjećanja, a stid zbog stigme koja mu je nametnuta osjećat će sve do smrti. U književnosti koju će pisati nakon rata strahovi i zebnje s kojima je živio bit će vidljivi samo u tragovima, a kada se nakon oslobođenja zemlje suočio s razmjerama holokausta, koji je, igrom sudbine, preživio, ostat će zaprepašten i zbunjen. Njegova pitoma, vesela i ekstrovertna priroda će se dupke promijeniti i oni koji su drugovali sa Samokovlijom nakon rata, a poznavali iz godina prije holokausta, svjedočit će da je postao smirenija, povučenija i osoba koja teško oslobađa glas. Historija je na tom čovjeku ostavila toliko jasno vidljiv trag da je druženjem s njim postalo pomalo sablasno, makar je Samokovlija do kraja života ostao prijatna i osoba izuzetno blage naravi.

Nastavak teksta možete pročitati na linku.

 6,405 total views,  1 views today

Komentariši