Meša Selimović – bosanski pisac srpske nacionalnosti

    Izvor: Al Jazeera                                                                                                Piše: Jasmin Agić


Ima li zagonetnije pojave u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine od Meše Selimovića, pisca Derviša i smrti i Tvrđave, romana koji su ostavili toliko dubok trag u pismenosti zemlje da je nezamislivo da čak i ispodprosječno obrazovana osoba nije čula makar njihova imena? A malo je poznato da je njihov pisac imao težak život u kojem su nesreće i lične tragedije dolazile kao mijene, uvijek u pravilnim intervalima i uvijek brutalne i nemilosrdne. Zbog političkih napada, umjetničkih osporavanja i zavisti koja je pratila piščevu osebujnu prirodu Meša je u životu pravio izbore koji su provocirali učmalu bosansku sredinu, ali se nikad nije odrekao privilegije da u njenoj historiji i među njenim ljudima traži inspiraciju za svoju književnost.

Jedna je istina nepobitna kad je u pitanju Meša Selimović, a to je da je cijelog života bio u sukobu sa sredinom koja ga nije željela niti razumjela i zbog tog prezira provincije, a iz čistog prkosa, neprekidno je odbacivao dijelove samoga sebe. Pisao je nastojeći ugoditi prijateljima, partijskim drugovima i poetskim ideolozima, ali njegovu ranu prozu kritika nije shvatala ozbiljno, pa je čak i sam Meša, naknadno i kada su Derviš i smrt i Tvrđava korjenito promijenili recepciju njegovog djela, dogmatskom odanošću ponavljao fraze zlonamjernih književnih piskarala, odbacujući vrijednost svojih djela nastalih u toj prvoj stvaralačkoj fazi.

Falsifikovanje porodičnog naslijeđa

Selimović je rođeni Tuzlak, ali od te proste biografske činjenice pisac je napravio fantazmu pišući u svojim Sjećanjima da svi Selimovići potječu iz Vranjske, mjesta negdje na granici između Hercegovine i Crne Gore, i da su svi porijeklom iz drobnjačkog bratstva Vujovića. Malo se pisalo, ali mnogo govorilo ispod glasa, s podozrenjem i nekim nejasnim strahom o razlozima zbog kojih je Meša iznosio u javnost izmišljenu priču u kojoj je tvrdio da porijeklo vodi od jednog od dvojice braće koja su prešla na islam vođena nekom nejasnom gorštačkom logikom da je potrebno da se konvertizmom i hinjenim zelotizmom pridvore novim osmanlijskim vlastodršcima.

To falsifikovanje vlastitog porodičnog naslijeđa bio je nekakav osvetnički čin prkosa čovjeka koji je, razočaran u sredinu iz koje je potekao, nastojao zadati joj najbolniji mogući udarac revanšizma. I to mu je pošlo za rukom jer samo nekoliko stranica dalje, u jednoj digresiji, opisuje susret s orijentalistom Abdulahom Škaljićem. Razgovor s autorom Rječnika turcizama otkriva s koliko su ljutnje i poniženja bosanskohercegovački muslimani primili njegove tvrdnje. Smetalo je, osim toga, i Mešino nonšalantno poigravanje temeljima vjere, u kojem su vidjeli zlonamjerno manipulisanje tradicijom i osjećanjima. Zamjerke koje su iznošene tada već slavnom piscu tumačene su kao izraz konzervativnog revolta, ali ostaje nesporna činjenica da se Meša zbog svojih brzopletih i dodvoravajućih pisanja kasnije kajao, svjestan da je sukob sa sredinom koja ga je uporno odbacivala dobio konotacije koje ni on sam nije želio prizivati.

Selimović je bio dijete komunizma i partizan od prvog dana rata i ta dva odabira obilježit će njegov život i njegovu književnost baš kao što će formiranje u srpskom kulturnom miljeu trajno obilježiti njegove političke, književne i identitetske svjetonazore. U poslijeratnom Sarajevu Selimoviću je život bio stran i tuđ, a sam je često bilježio koliko mu je nedostajao šarm prijestoničkog Beograda, posebno njegova prepoznatljiva umjetnička boemština. U revoluciju je stupio bodren primjerom svoje braće i sestara, a prije nego što je kročio na slobodnu partizansku teritoriju i postao aktivan učesnik NOB-a proveo je nekoliko mjeseci u ustaškom zatvoru.

vniji roman bosanskohercegovačke i jugoslavenske književnosti, a jedna primjedba navedena u nastavku teksta poslužit će kao osnovni motiv romana Derviš i smrt. Oporučne riječi svog brata Selimović će razraditi u najljepšu i najduhovniju priču o progonu i bezrazložnoj smrti nevinog čovjeka. Pa, iako je svoj roman situirao u neko neodređeno osmanlijsko vrijeme, ispisujući optužujuću alegoriju komunističkom režimu, jedna jednostavna rečenica iz njegovih Sjećanja najbolji je tumač i vodič u razumijevanju tajni tog velikog romana. Kad opisuje posljednje trenutke svog brata, Selimović to radi s lapidarnom lakoćom užasnutog čovjeka. U Sjećanjima je doslovno zapisao: “Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: ‘Pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin.’ Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob.

Ostatak teksta možete pročitati na linku.

488 total views, 4 views today

Komentariši