Izbor iz knjige poezije “Stvari” Seada Husića


Borba

Od Homera do danas traje

borba. Ne pitaj kako je bilo prije

Homera. Bilo je?

U šumi, kao u snu, teško je

spoznati istinu i teško uvidjeti laž.

Laž nije a istina jeste da od Homera do

danas Ademov sin se i dalje valja u blatu.

U glibu svoje zablude traži travke

besmrtnosti i plodnosti, sanja budućnost

i s one strane stvarnosti, u sjeni, tješi se,

umirući u snu kao u borbi.

Ademov sine, ovo je knjiga o nama!

Ako usniš vođu i vidiš da na Mliječnom

putu i dalje sanja o besmrtnosti, pusti ga.

Ne kvari zabludu onih koji bi ovo

čitati mogli. I ne zaboravi?

Uruk je grad u kojem je jedan vladar

spavajući umro. Da si ga mogao vidjeti tog dana,

mislio bi da spava.


 O danima

 

Danima se ljudi muče oko toga

kako se popeti na kulu babilonsku

i vidjeti tamo, iza pogleda, ko nam dolazi.

Podignuv desnu ruku na čelo, štiteći se od

osunčanih dana na kojima ponekad kaplja,

kao zmija u arapskim noćima, vijuga, hladna i

pusta. Vijugaju ljudi i penju se.

Uz svirku trguju mirisima i ljudima.

Poneko se s karavane, očaran nježnošću svile, i ne

vrati Domu, ljudima koji danima

vesele se i razonode pjesmom i svirkom,

oblikujući glinu kao da traže

hlada sjeni.


 Pismo

Napisat ću ti pismo. Evo,

sve stvari koje želim popišem,

uredno i po redu, a ti vidi

kojim ćeš redom ponijeti ih meni.

Besmrtnosti i vječnosti. Pola ljubavi,

pola čežnje. Koplje? Travku?

I ne zaboravi? I sad, znaš to dobro,

srce mi igra kao sat (a mislih srce kuca)

vjerujući kako ćeš me darovati stvarima.

U šumu nemoj zalaziti.

Plašim se? Izaći nećeš onakvim

kakvim si ušao.


Razglednica

Ako je budeš poslao

na vrijeme, namiriši je istočnim mirisima,

pa, nježno, kao da nekome mašeš,

dok na ulici ne gleda u tebe,

stavi je u prvo sanduče koje će,

mislim na pismo, ne sanduče,

stići prije tebe,

ako ne bude treći svjetski rat?

Ne budi u zabludi? Ako su

bila dva –

bit

će

i

tr

e

ć

i.


 Biblioteka

Ima, čuo sam, više svitaka i nekoliko stotina

hiljada knjiga. Knjige, poredane po svom

uobičajenom

redu, ne mareći za memlu i paukovu mrežu, bivaju

nijeme

poput stvari koje se gomilaju tu pred nama.

Asurbanipalova biblioteka! Nekoliko hiljada ploča?

Aleksandrijska biblioteka! Koliko je puta gorjela?

Čuješ li? Osjeća se miris paljevine.

Naša biblioteka nekoliko ulica niže.


Grad

Ima ulice. I tebe u njemu.

I ne zaboravi – svakim korakom bivaš

mlađi. Ne mari: jedi puno sladoleda.

Sunce i nije dobro za kožu. Vele,

koža je opipljiva stvar. Samim tim,

ti vodi brigu o tijelu. U gradu ima

vjetra? Otkuda sada vjetar dok sunce

zalazeći pogleda novi dan. Ne znam

kako tamo izgleda dan?

Svrati u biblioteku.

Čitaj knjige i jedi sladoleda.

Svakim danom bivaš mlađi.

I znaj? U gradu i danas ljudi umiru.

Ne pitaj kako je grad izgledao prije potopa?

Izgledao je…

 


Sudbina

Na omotu knjige

vojnik vrišti:

od sreće li,

od tuge li?

Zgrčen? Ako ga

okreneš naopačke,

mogao bi mu osmijeh

ispasti pod noge.

Mogao bi, ako ga

prodrmaš,

jednom,

uvidjeti da je igračka.

Čitajući,

vidio sam kako jedan

u knjizi, kao na omotu,

grleći oplakuje drugoga.

Drugi je bio

njegov prijatelj.

Koliko dana i noći

žalostio se Prvi

nad tijelom Drugoga?!

 


 Vojnička

Uniforma biva smiješnom s

jednim cvijetom i papirom,

na kojem o dragoj piše, i

šinjelom koji, u memli i vlazi,

sličan knjizi,

čuva uspomene na naivne dane.

Naivnih je kao na nebu.

Sasvim dovoljno da budu

ubijeni čim zapuca s

bilo čije strane.

Čije?


  Čitanje

Čitaj sada knjigu o sebi,

Ademov sine!

Čitaj o stvarima i nama.

O onima koji su iščezli, koji su bili

i koje će biti.

Čitajući, ne zaboravi na Havine kćeri.

Vidi da i danas na

babilonskoj pijaci,

kao na slici, žene čekaju

sudbinu svoju.

Vidi, čitajući, da ljudska

sudbina zakon je koji se

ni pedlja ne mijenja.

I ne zaboravi?

U snu kao u smrti –

isto je.


Slijepac

I slijepac vidi da ovo nije kraj.

Njemu je dato koliko da vidi

i sluti svoje mjesto među onima

s kojima vidi,

s kojima šuti,

s kojima prebire po mraku prstima,

sjećajući se djetinjstva u

kojem bi mu

trešnja i prsti od frizera igrali po glavi

kao što igra

klikera se i danas dok je

majku i oca ugledao i vidio,

uramljene i sretne s nekoliko braće, koji

– čim bi odrasti –

razasuli se po svijetu

kao što ptice,

kao što ljudi,

sele se i

potom

se

u

zaboravu

vraćaju.

1,366 total views, 4 views today

Komentariši