Sjećanje na intelektualca koji se suprotstavio Titu, Tuđmanu i Katoličkoj crkvi

Izvor: Al Jazeera                                                                                                                                         Piše: Jasmin Agić

Rijetko je koji intelektualac s prostora bviše Jugoslavije u svom spisateljskom i javnom djelovanju uspio spojiti elokventnu erudiciju i hrabrost istinskog društvenog kritičara kao što je to cijelog života činio Predrag Matvejević. Taj izuzetno rijetki spoj još je i zanimljiviji ako znamo da se ne događa toliko često da književnik golemog znanja i istančanog spisateljskog stila s toliko srčanosti stupa u ideološke polemike i političke bitke dovodeći tako u pitanje ne samo fizičku egzistenciju, što je Matvejević činio smjelo, nego izlažući nestanku komfor etabliranog naučnika i cijenjenog intelektualca.

Osim po ogromnom i izuzetno raznovrsnom djelu, učenosti univerzitetskog profesora, erudiciji poliglota i po tome što je bio vanserijski talentovan prevodilac, Matvejević će u južnoslavenskoj kulturi ostati zapamćen i kao intelektualac neobične smjelosti, vjerovatno najviše zbog jedinstvene, pa čak i nevjerovatne činjenice da je jedini intelektualac koji se javno suprotstavio i Titu u vrijeme njegove ljubopitljive samovolje i Franji Tuđmanu u vremenu njegove najveće političke moći. Takav odnos prema vlasti danas možda čudi i zbunjuje mnoge, a još više one koji ne shvataju iz kakvog je porodično-političkog miljea Matvejević ponikao i kakav je intelektualni habitus njegovao cijelog života.

Breme komunističke dogme

Kao dijete mostarskog sudije ruskog porijekla, Matvejević je, čini se, bio predodređen za velike literarne uspjehe, a studij francuskog jezika i književnosti činio se kao sasvim prirodan odabir za intelektualno profilisanje osobe koja je, pamteći očeve logoraške priče, nastojala pronaći vlastiti izraz slobode. Teško breme komunističke ideološke dogme Matvejević je nadomještao čitanjem provokativne francuske književnosti, a upoznavanje s egzistencijalističkim djelom Jean-Paula Sartrea pomoglo mu je da stvori vlastitu predstavu socijalizma, drugačiju od one boljševičke, koju je deklamovala Komunistička partija Jugoslavije.

Upravo će ga te slobodarske sklonosti i sklonost kritičkim opservacijama trajno udaljiti od jugoslavenske komunističke ideologije, koja se u godinama Matvejevićevog intelektualnog naukovanja zasnivala na brižljivom obožavanju ličnosti Josipa Broza Tita. Svjestan da je sloboda proizvod društvenih okolnosti mnogo više nego individualna potreba za rušenjem totalitarnih idola, Matvejević piše glasovito Pismo Titu, u kojem, na zgražanje kvaziintelektualne zajednice, a manirom velikih francuskih filozofa prosvjetitelja, od predsjednika države traži da se povuče sa svog mjesta i tako oslobodi sputavane društvene odnose.

Uslijedilo je ono što se jedino i moglo dogoditi i Matvejević biva ekskomuniciran iz kulturne i umjetničke zajednice, a stigmu, ili, bolje rečeno, žig neprijatelja zemlje nosit će sve do sloma socijalizma kao intelektualno breme i upozorenje drugima koji bi možda htjeli umisliti kako filozofsko obrazovanje daje čovjeku pravo da propituje temelje države. Mnogo godina kasnije, kad je slučaj bio možda ne zaboravljen, ali u novim društvenim okolnostima sasvim izgledno nebitan, Matvejević je svjedočio da je, nehotično ili ne, saznao da je Tito primio i pročitao pismo riješen da posluša savjet mladog zagrebačkog romanista, ali su ga u namjeri da se povuče s državničke stolice i posveti pisanju memoara odgovorili Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić i Miroslav Krleža, svaki iz svojih razloga.

Iako nikad nije govorio o Krležinoj ulozi u slučaju, njegov sud mora da ga je bolio, jer je s Krležom gradio posebno prisan lični i intelektualni odnos. Matvejević je bio jedan od rijetkih koje je Krleža primao u svoj lični krug i s kojima je razgovarao o temama iz književnosti, historije i filozofije, a bjelodano je da je Matvejević pisca poznatog po teškoj naravi, zlobnom jeziku i netrpeljivosti prema prostacima i neobrazovnaim ljudima šarmirao širinom svog intelektualnog razumijevanja svijeta. Taj će se odnos razviti u jednu vrstu ekermanske povezanosti i baš će Matvejević napisati možda najvredniju i najzanimljiviju knjigu razgovora s piscem, jednostavno naslovljenu Razgovori s Krležom. Ta je knjiga svjedočanstvo o ozlojeđenosti i razočarenju, bezgraničnom pesimizmu u vezi s budućnošću, koja će se, kako će vrijeme pokazati, razvijati kao da je slijedila najcrnje Krležine slutnje. Jugoslavija će nestati u sukobu hrvatskog i srpskog nacionalizma, kako se Krleža pribojavao, a snage razuma, među kojima će biti i sam Matvejević, neće imati snage oduprijeti se probuđenom fašizmu.

Mediteranski brevijar

Krajem 1980-ih Matvejević objavljuje knjigu kojom će steći svjetsku slavu – Mediteranski brevijar postaje ona vrsta kultne knjige koja će privlačiti pažnju svojom inteligencijom i spisateljskom akribijom. Spajajući historiografski i antropološki narativ u tekstu obogaćenom ilustracijama, crtežima i topografskim kartama, Matvejević je ispisao borhesovski savršenu knjigu, jer je svojim brevijarom Sredozemlja uspio obuhvatiti cijeli jedan svijet u njegovom vremenskom i prostornom pojavljivanju. Spajajući filozofiju, historiju i geografiju, Matvejević je izgradio sasvim novi pristup u pisanju, jer se njegova pripovijest o Mediteranu mogla čitati i kao historiografsko štivo i kao najljepše realizovana fiktivna priča.

Tim predjelima prošlosti Matvejević se u svojim knjigama vraćao do kraja života, uvijek pronalazeći način da u jedinstven kontekst postavi elemente različitih kultura. Izgleda da mu je ta potraga za univerzalnom kulturom svijeta bila duševna razonoda, jer je sve ono što se događalo u stvarnosti, oko njega, bilo postavljeno kao nekakav šekspirovski komad. Demokratizacija Jugoslavije nije donijela ono o čemu su maštali mnogobrojni intelektualci, a kad se otvoreno suprotstavio Tuđmanovom fašističkom preporodu NDH, kao jedan od rijetkih disonantnih i kritički intoniranih glasova, bio je primoran napustiti zemlju i otisnuti se u neizvjesnost egzila. Godinama kasnije, u zenitu života, priznao je da kao starac s golemim životnim iskustvom mnogo više cijeni Tita nego što je to bio slučaj prije, jer bez Broza bi, zbog ustaških zločina, možda pola Hrvatske bilo pretvoreno u Bleiburg.

U Matvejevićevom životu paradoksalno izgleda biografski podatak na koji je bio otvoreno ponosan i koji je isticao kao najslikovitiju ilustraciju vremena u kojem je živio: u vrijeme komunističkog totalitarizma bio je disident, ali ne i progonjeni egzilant, a u vrijeme demokratske liberalizacije društvenih odnosa bio je prinuđen bježati iz zemlje i utočište tražiti u inozemstvu. U egzilantskim godinama, koje provodi u Francuskoj i Italiji, bio je profesor slavenske književnosti na Novoj Sorboni i profesor hrvatskog i srpskog jezika i književnosti na rimskom univerzitetu La Sapienza.

Na tim putešestvijama “starim kontinentom” nastaju dvije važne knjige: Druga Venecija i Kruh naš, obje sasvim čudno nesrodne s kulturnim podnebljem iz kojeg je autor dolazio, ali obje izvanredne i cijenjene. I dok se u Drugoj Veneciji bavio renesansnom umjetnošću i venecijanskim fasadnim kiparstvom, u Kruhu našem Matvejević je pisao o kulturi proizvođenja, konzumiranja i štovanja kruha, temeljne namirnice ljudske ishrane kroz historiju. Ima u toj knjizi i dosta lične emocije i jedinstvenih simboličkih evokacija, jer je knjiga nastala iz potrebe da se svijetu objasni šta znači uskraćivati ljudima kruh, što je Matvejević iskusio gladujući, kao dijete tokom Drugog svjetskog rata i posmatrajući kako fašizmi razaraju njegovu rodnu Bosnu i Hercegovinu i izgladnjuju narod na smrt.

Suditi ratnim huškačima

A baš ga je sudbina Bosne i Hercegovine uvijek najviše pogađala; braneći njeno pravo na historijsko postojanje, često je bio meta najružnijih napada. Bio je dosljedan kritičar Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini i javno je osuđivao ulogu koju su intelektualci imali u raspirivanju međuetničke mržnje. Zbog jedne takve kritike, u kojoj je tražio da se ratnohuškački intelektualci pozovu na pravnu odgovornost, jedan od spomenutih “napadača”, Mile Pešorda, tužio ga je za klevetu objašnjavajući da je Matvejevićeva tvrdnja “verbalni politički atentat”. Matvejević je osuđen na petomjesečnu uvjetnu zatvorsku kaznu, podmirivanje sudskih troškova i objavu izvinjenja u zagrebačkom Jutarnjem listu o vlastitom trošku. Na odluku se nikad nije žalio smatrajući da bi žalbom priznao osnovanost presude i načelnost onoga ko je tužbu podnio. Na stranu podnosioca tužbe javno su stali Zdravko Tomac i Zvonimir Šeparović, između ostalih, a uz Matvejevića su bili Umberto Eco, Claudio Magris i Peter Stloterdijk.

Matvejević je umro u Zagrebu u penzionerskom domu, a posljednje dane života proveo je u ponižavajućim uvjetima. Vijest o njegovj smrti šokirala je mnoge izazivajući lavinu neprimjerenih komentara u kojima je isticano da je umro “hrvatski izdajnik” i “neprijatelj Crkve”. Mediokritetska kulturna Hrvatska mrzila ga je zbog njegovog planetarnog književnog uspjeha (samo je Mediteranski brevijarpreveden na 23 jezika), nacionalistička Hrvatska zbog neumorne borbe protiv Tuđmanove refašizacije zemlje, a hrvatski kler nikad mu nije oprostio pismo koje je uputio papi Ivanu Pavlu II prilikom njegove posjete Hrvatskoj 1998, upozoravajući ga da Katolička crkva u Zagrebu održava misu za Antu Pavelića, čovjeka koji je, kako je govorio Matvejević, skrivio smrt stotina hiljada ljudi.

2,154 total views, 3 views today

Komentariši