Omer Ć. Ibrahimagić – TRI PJESME

 

NEDOSTAJU MI RIJEČI

 

Nedostaju mi riječi da je ispjevam.

Slova ulaze u mene kako hoće.

Ne mogu da ih izdvojim.

Stisnut i napučen,

zameten u haosu.

Iscrpljen poplavama od kojih bježim,

ne posustajem.

Vapim za jednostavnošću.

Molim za običnost.

Sanjam pjesmu.

Budem li pohranio ono što čitam,

postaće filozofska.

Stavim li ono što čujem na ulici,

grmiće barbarski.


 DUNJALUK OKO MENE

Uključim radio.

Govore o povoljnostima u obilascima Europe.

Cijena: sitnica.

Uporedim s platama.

Glava boli kolika je: sitnica.

Promijenim stanicu.

Ratni vojni invalidi potražuju više im puta obećano.

Onaj đon – obraz što je obećao više nije na toj poziciji (napredovao),

a onaj što jest, još nije obećao.

Uključim TV.

Operacije protiv starosti su postale potrebnije od onih koje otklanjaju bolest.

Otrov pod kožom* je, kako vidim, traženiji i skuplji nego lijek.

Klik.

 

Funkcije potkraj marta, nimalo ubjedljivo,

dogovaraju isplatu novembarske zarade napaćenim proleterima.

Bez zbrke, strke i srkleta.

Uz besplatne sokove, kafu, čaj i mineralnu. I kompletan ručak za 2.75 KM.

Iako su im buđelari puni ko šipak.

Vraćaju se iz nigdine, obraza naizgled čista, oni koji su ovoj zemlji rekli «zbogom».

A gdje kažeš «zbogom», tu te više nema.

Ovdje tako nije.

Promijenim kanal. Eksperti su zadovoljni porastom proizvodnje po glavi stanovnika.

Zaključuju: više je sitih (čitaj: manje je gladnih).

Pogledam kroz prozor.

Ne valja, neće na dobro!

Neke novopečene komšije u mjesecu borbe protiv nečistoće

toliko fulaju kontejner da mi nešto dođe žao.

A možda je za njih i ovo mjesec borbe protiv čistoće, ko i prošli.

Može biti da i ja nisam u redu pa zaboravljam.

Ili sam lud ili mi noge smrde.

Pomirišem nogu.

Fala Bogu, nisam poludio.

* Botulinus toksin je pripravak koji se koristi u neurologiji, dermatologiji i estetskoj hirurgiji

SVJETLA U NOĆI

Sjedim u purpurnoj stolici,

dovoljnoj za mene,

odveć potrebnoj za nas.

Zamišljam ih kako se pojavljuju,

ovdje,

gdje ljubav pozvoni i dok se ne govori o njoj.

Kada se samo šuti i kada je se ne očekuje.

Njima je iluminacija smisao života,

njihovo je trepćuće zeleno neizmorivo.

Oni su safiri pobodeni u postavu od satena,

koja diše i pulsira poput dijademe u očima koje plaču.

Mi smo fokusirani na putanju što je svjetlošću obojavaju.

Ne vidimo li ih, nema dvojbe: stvarno su nestali.

Noć začinjava sabah koji nas postepeno osvjetljava i otkriva.

Uz razgovore, u pola glasa,

u suzdržanosti,

razumljive tek onima koji ih mumljaju.

Sve podsjeća kao pogled kroz ključaonicu u sunčano jutro.

Škiljiš, jer oko ne može primiti toliki sjaj.

Samo ga pokret ključem može sačuvati.

Bude li, poput fijuka brz.

                                                                     Tromostovlje,

                                                                     Ljubljana, 2014.

1,191 total views, 2 views today

Komentariši