Markovina: Ideja jugoslavenstva rođena je među Hrvatima

Izvor: Al Jazeera                                                                                Piše: Jasmin Agić


Nastala kao izraz težnje za nacionalnom slobodom, Jugoslavija je zemlja čije evociranje, u godinama nakon njenog definitivnog nestanka, izaziva različite reakcije i budi sasvim oprečne emocije. Takav odnos prema političkom organizmu prošlosti sasvim je normalan, ali nije “normalno” da se historija te zemlje neprekidno falsifikuje i anatemiše.

Ideja jugoslavenstva rođena je u hrvatskim intelektualnim krugovima, a istina o osjećanjima koje su Hrvati gajili prema stvaranju zajedničke države suprotna je mitovima koji se danas plasiraju iz ideoloških centara hrvatske desnice. U vrijeme raspada Austro-Ugarske monarhije “gotovo čitava inteligencija podržavala je ideju jugoslavenskog ujedinjenja”, kaže historičar Dragan Markovina.

Autor knjige Povijest poraženih, rođeni Mostarac i splitski profesor historije Dragan Markovina, zbog insistiranja na pisanju historiografske istine u dijelu hrvatske desničarske javnosti napadan je kao “jugonostalgičar” i “neprijatelj hrvatstva”, što se u današnjoj konzervativnoj Hrvatskoj ne doživljava kao primjedba djelu i intelektualnom ponašanju nego kao konačna osuda naučnom i javnom djelovanju.


  • Ideja jugoslavenstva rođena je u hrvatskim intelektualnim krugovima i većina hrvatskih političara u periodu sloma Austro-Ugarske monarhije, krajem Prvog svjetskog rata, bila je sklona ideji stvaranja velike južnoslavenske političke zajednice. Ko su bili nosioci ideje među onovremenim intelektualcima?

Ta tvrdnja je posve točna. Ostavimo li ovdje kompletan Ilirski pokret po strani, iako je njegovo naslijeđe nemoguće zanemariti kad govorimo o ovoj temi, s obzirom na to da bez njega ostvarenje te ideje ne bi dobilo infrastrukturnu bazu, nećemo moći kao ključnu figuru te inicijalne faze zanemariti Josipa Strossmayera. Njegova uloga nikad neće biti dovoljno naglašena. Iako to danas nije popularno, ne bi bilo loše da svatko tko razmišlja o ovoj temi zastane i razmisli o tome zbog čega je on u Zagrebu osnovao akademiju znanosti i umjetnosti koju je nazvao Jugoslavenskom, a ne, npr., Hrvatskom. U periodu, pak, sloma Monarhije gotovo čitava inteligencija podržavala je ideju jugoslavenskog ujedinjenja, s naglaskom na nacionalističku omladinu. Među istaknutijima tu su bili Krleža, Cesarec, Ivo Andrić, Tin Ujević, Vladimir Čerina, Ivan Meštrović, Milan Marjanović, pa i Grga Novak, koji Aleksandra u jednom oduševljenom pismu zove na srpsko i jugoslavensko žalo Hvara.

  • Kakav je bio stav hrvatskih političara o stvaranju Jugoslavije i je li stvaranje države smatrano uspjehom hrvatske politike onog vremena?

Pretežan dio njih bio je apsolutno za stvaranje Jugoslavije. Praktično svi osim frankovske pravaške opozicije i jednog vrlo utjecajnog dijela Katoličke crkve, inspiriranog djelovanjem Juraja Haulika. Strossmayer je puno više bio eksces nego pravilo, i to iz banalnog razloga svijesti o tome da bi u toj budućoj zajedničkoj državi katolici bili manjina, dok je Austro-Ugarska bila službena zaštitnica Vatikana. No, u tom kontekstu, klerikalizam nije imao ni približno ovakav utjecaj kao danas. Na vlasti je bila Hrvatsko-srpska koalicija, a najugledniji ljudi takve politike bili su Frano Supilo i Svetozar Pribićević. Tu je jako bitna i činjenica da je Dalmacija bila pravno i na svaki drugi način odijeljena od Hrvatske, čime dolazimo do odgovora o tome je li ujedinjenje smatrano uspjehom. U početnoj fazi apsolutno jest, unatoč Radićevu grintanju. Da do toga nije došlo, Italija bi anektirala dobar dio obale, puno veći no što je na koncu i dobila, zahvaljujući čemu je jasno da je Jugoslavija spasila Hrvatsku kao prostor i ideju. Svega toga bio je svjestan i Josip Smodlaka, koji je, primijetivši nesuglasice u vezi s načinom ujedinjenja u Zagrebu, zaprijetio da će se Dalmacija u tom slučaju sama ujediniti sa Srbijom, što je znatno ubrzalo zagrebačku odluku.*

*ostatak intervjua pročitajte na linku

 

1,461 total views, 5 views today

Komentariši