Drveni pod

Sva djeca Mediterana imaju jednu jedinu želju, koju spoznaju dok odrastaju i koja ih prati dok ne umru. Ona žude za intimom, doma, vlastitih misli i života. Žude za onim što uglavnom nemaju i do čega malo koji od njih dođe. Toliko žude da su spremni otić na kraj svijeta, samo da je dobiju. Život provedu bježeći, a malo kada to i osvijeste. Jednako bježe oni koji su zauvijek otišli, kao i oni koji ostanu. Bijegovi ovih koji su ostali su puno teži, jer su unutrašnji i moraju ostat nevidljivi.
Sve to kreće iz tipskih kamenih kuća, s konobom i na dva poda. Iz kuća zajedničkog življenja, čiji je koncept Le Corbisieur, nimalo slučajno prenio u modernizam i u Marseilles, ali i iz ulica zajedničkog življenja, jednako dobro modernistički izvedenih na Splitu 3. Čitav Mediteran sazdan je od javnog, od uličnog teatra, života na otvorenom, priča svih o svakome i od obitelji koje djeluju kao kolektivni um ili barem refleksno nastoje tako djelovati. Zato ga i volimo i proklinjemo istovremeno, s njega teško odlazimo i još mu se teže vraćamo. Mami nas tim morem, smirajem, bezbrižnošću i ljetnim zalazima. Ako uspijemo izmaknuti svim zamkama kolektiva. Ovdje žive ili izraziti individualci ili fanatici jedinstva i kolektiva. Nema ništa između i ovih prvih je znatno manje.
Naša stara kamena kuća u Lumbardi, čiji podovi tako obično škripe dok se netko sprema za odlazak po kiši, kako je pjevao Džoni, i dok se, što je bio češći slučaj, netko sprema za odlazak u polje, imala je sve elemente tipičnih dalmatinskih kuća. Po dvije sobe na svakom katu i veliki tinel na gornjem. U kojem se boravilo, kuhalo, jelo, živilo i efemerno ćakulalo. I pred kojim nije bilo tajni. Upoznao sam tu kuću pred zalazom, kad je u njoj živjelo još troje staraca i lutao po njoj kad je ostala prazna. U njoj je vrijeme stajalo jednako tada, kao i dok je bila puna života i dok su u njoj zajednički živjele po tri generacije, kao u starim zadrugama balkanskim. I to ne samo zbog starog zidnog sata koji je, tko zna kad, stao u podne manje pet. Ili je to bilo ponoća manje pet, vrag će ga znat. Nije ni bitno zapravo. Nepomičnost kuće i čitave otočne Dalmacije postojana je kao i ravnomjerno proticanje vremena. Satovi su tu samo višak, s obzirom da se ljudi ionako ravnaju po suncu. Čak i danas kad se sve ostalo nepovratno promijenilo. Sve te različite ljude i pukim slučajem bliske srodnike na okupu je samo naizgled držala ta kuća i te kuće. Dalmacija je počivala i mahom još počiva na dva postamenta. Javnom patrijarhatu, oličenom u neupitnom autoritetu glave kuće i neiskazanom matrijarhatu, jer je svakom živom bilo i ostalo jasno kako bi se sve te familije i zajednice raspale da ih na okupu nisu držale opsesivne matere, često bez ikakvog drugog života, osim onog posvećenog kući. Iz tog strukturalnog cinizma, ukorijenjenog na katoličkom jugu mogle su izaći samo tri vrste ljudi. Oni koji će otići da se nikad ne vrate, oni koji će ostati i pretvoriti se u neprilagođene osobenjake, na granici između autentičnih genijalaca i redikula te pretežna većina onih koji će prihvatiti zadane im uloge i fanatično im se odati, braneći svoj svijet od promjena do zadnje kapi krvi i tim žešće, što su u njemu bili nesretniji. Tako je narav društva i njegova nedodirljivost presudila toj divnoj zemlji i oduzela joj one kreativnije, ostavivši tek senzibilne da opišu propast i rasap te potonu zajedno s njom.
Dva su ključna mjesta Dalmacije, pjaceta s vanjskim teatrom i tinel s unutrašnjim. U toj zemlji sve je teatar i svi igraju uloge. Oni nesretniji igraju one koje su im namijenjene, a sretniji one koje su sami izabrali. Njima je, međutim, samo naizgled bolje, budući da im je čitav život jedan vječni karneval od kojeg ne mogu pobjeći nigdje, osim u egzil. Malo je takvih mjesta na svijetu, na kojima je čovjek stalno u društvu i jako usamljen istovremeno. I čitav život odvija se između tinela i agore. Tinela u kojem visi stara, uramljena slika glave kuće, u mornaričkoj austrougarskoj uniformi i kojim upravlja ženska ruka majki i baka. U vječnoj borbi za primat u kući i za male svakodnevne pobjede. Tko ne razumije zakone starih obiteljskih kuća i tinela, ne može razumijeti Dalmaciju. Tu vladaju drevni, mahom promašeni, običaji i stega. Izvan toga ne postoji ništa, osim prazne ploče i izvanjskog, u pravilu neprijateljskog svijeta. Pokojna teta Sela tu je pučku mudrost stalno ponavljala citirajući vlastitog oca. Onog u mornaričkoj uniformi, koji je stalno govorio: ‘Dico moja, stojte di hoćete, činite što hoćete. Ma kad sunce zapade za mrginj, va bit doma.’ Iracionalno uzgajani strah od izvanjskog svijeta prenio se tako na strah od mraka i konstantni vapaj za redom i kontrolom. Ostanu na kraju ta dica, svako nesretno na svoj način. Najstariji sin, koji je po zakonima primogeniture morao ostat doma, na kućnom pragu, da čuva imanje i mater, u vječnoj iluziji da radi nešto važno, kojom je kompenzirao unutrašnji glas pobune zbog toga što nikad nije dobio istinsku šansu za nešto drugo. Srednji je pak sin otišao u emigraciju, u Novu Zelandu, kako su je zvali, došavši doma još samo jednom pred kraj života, da se pozdravi s rodnim mistom i umre. Vječno rastrzan između onoga što je ostavio i mjesta na kojem je živio, nikad ga do kraja ne prihvativši kao svoje. Taj život dalmatinskih egzilanata, koji su se i u novom svijetu ženili međusobno i hranili jedni drugima nostalgiju i iluzije, nikad nije mogao biti dovoljno nahranjen nikakvim financijskim uspjehom. Čežnja za nečim što je ostalo za njima i što je bilo nemoguće obnoviti, sve i kad bi se vratili, bila je puno jača. Samo iz te tuge, melankolije i čežnje, moguće je doista razumijeti njihovu dirljivu pjesmu, koja je u ovim krajevima nakon tekstualnih prerada postala poznata kao jedna od amblematskih pjesama nacionalističke Srbije. Izvorni tekst pjesme, na melodiju koja bi ubila i najtvrđe srce, išao je ovako: ‘Tamo daleko, daleko kraj mora, tamo je selo moje, tamo je ljubav moja.’
Najmlađi je pak sin otišao na škole, izvukavši najsretniju kartu. Mogućnost da se izmakne, vidi neki drukčiji svijet, a opet ostane u svojoj zemlji i svom jeziku. Tu šansu naravno nije htio propustiti, odlučivši da za svaki slučaj između sebe i otoka podigne nepremostive zidove i da minimalno dolazi, unatoč tome što je živio na jedva tri sata autom. Tko jednom dobije takvu šansu i ostane u zemlji, bolno svjesnoj težine svih svojih porijekla, taj se ne vraća. Osim u iznimnom slučaju totalnog rata, koji ga je na kraju i zadesio. No čak i iz tog kratkotrajnog povratka bilo je jasno da je više otoka ostalo sačuvano u njegovom novozelandskom bratu, nego u njemu, kojemu je bio nadohvat ruke. Za kraj nam ostaje jedina kćer, doživotno traumatizirana nevoljkošću oca da je pusti na škole ili na udaju. To je kod nje stvorilo jednu vrstu opće propasti, misticizma, želje da vjeruje u familiju i inertnosti zbog koje je posljednjih dvadeset godina provela isključivo u kući i u dvoru, koristeći svaku prigodu da upozori na sve opasnosti izvanjskog svijeta, kao i da se alkoholizira. Skrivajući stvari od sebe same, kao posljednja je ugasila kontinuitet života u toj kući prije preinaka, ostavivši za sobom ispražnjene boce antiknog vina, stara ljubavna pisma, četiri metra brodskog konopa, te stotine hiljada bezvrijednih jugoslavenskih dinara koje nije stigla promijeniti na vrijeme, budući da ih je toliko dobro sakrila.
U tim se kamenim kućama s drvenim podovima odvijao život Dalmacije, bez ikakvih mogućnosti izbora za njezinu djecu, čija je sudbina ovisila o pukoj sreći i snazi karaktera. Kad ih danas tako zaljubljeno gledaju milioni stranaca koji hrle ka ovom toplom moru, spremni da izdvoje ozbiljne komade ušteđevine ne bi li kupili neku od njih, ni ne slute da su u njima odgojene generacije usamljene djece juga, čiju usamljenost su, a i to samo prividno i površinski načeli socijalistički modernizam i seksualna revolucija, potaknuta razvojem turizma. Na njihovo mjesto danas su došle armiranobetonske nakaze, sa stršećim šipkama, uvijek spremne za novi kat, ali odnosi su ostali isti i usamljenost nije ništa manja. Osim što je izgubila i onu zadnju, estetsku vrijednost starih kuća u koje su uložene stotine sati truda obrađivanja kamena i neka ideja o skladu arhitekture, prirode i čovjeka. Kad se tone, ide se u čoporu i do kraja.

7,131 total views, 4 views today

Komentariši