Derviš Sušić: Genij kojeg se Bosna olako odrekla

 Izvor: Al Jazeera                                                                   Piše: Jasmin Agić


Malo je pisaca u dugoj i bogatoj bosanskoj historiji koji su doživjeli čudniju sudbinu od Derviša Sušića, književnika koji je nakon smrti otrpio toliko nepravde da su od laži koje su iskonstruisane oko njegovog imena konture njegovog stvarnog života postale gotovo nevidljive. I dok bi svaka druga kultura i svaki drugi jezik sa strahopoštovanjem gajio uspomenu na pisca koji je ispisao monumentalno djelo, Bosna je zemlja koja se ovog skromnog genija pisane riječi odrekla, čini se, odviše lako.

Razlozi zbog kojih se Sušićevo ime spominje uz mnogo ostrašćene mržnje sasvim su iracionalni, ali nedvosmisleno je očito da su njegova komunistička politička opredijeljenost i odanost vrijednostima antifašizma stvari zbog kojih se Sušićevo djelo sistemski marginalizira, a njegova ličnost dosljedno demonizira.

Rođen u Vlasenici

Derviš Sušić rođen je u Vlasenici u imamskoj porodici, uglednoj i cijenjenoj, ali nekako uvijek opredijeljenoj prema usvajanju duhovnosti i to su bili razlozi zbog kojih je stjecao znanje školujući se u svjetovnim školama, prvo u tuzlanskoj Gimnaziji, a zatim i Učiteljskoj školi u Sarajevu. Upravo ga je ta porodična intelektualna širina, uz nju i lična radoznalost, kao nekim sudbinskim predodređenjem odvela u SKOJ, a nakon toga u ilegalni rad i partizansku borbu. Kao mladić, dječak i golobradi idealist, Sušić se suprotstavio endehazijskoj segregaciji i politici masovnih zločina, pronalazeći u odmetnutim partizanskim jedinicama izraz za svoje strahove i težnje.

Taj partizanski put, proživljen od prvog dana rata do oslobođenja zemlje uz narod i borce, Sušiću je bio temelj literarne inspiracije čak i onda kad je za teme birao događaje iz bosanske historije. A historija Bosne bila je Sušićeva neprevaziđena opsesija, a u prošlosti podneblja svog življenja tražio je odgovore na vječna pitanja ljudskog postojanja.

Pa, iako je bio učesnik NOB-a i poslijeratni ugledni član Saveza komunista, Sušić nikad nije bio socrealistički pisac, a već u svojim prvim ozbiljnijim prozama, romanima Ja, Danilo i Danilo u stavu mirno, kritički se odnosi prema jugoslavenskom birokratizmu i iznevjeravanju ideja Revolucije. Ti romani, čitani s vremenske distance od 70 i više godina, govore o Sušiću mnogo više nego objede koje se na račun piščevog partizanskog aktivizma decenijama koriste kao anatema njegove ličnosti. I dok je u vrijeme najžešće jugoslavenske ždanovštine Sušić neprikriveno ismijavao režim prosječnih intelektualaca i njihov san o birokratskom uhljebljenju, bošnjački nacionalizam optužuje ga za promovisanje najrigidnijeg boljševizma. Ne slučajno, jer biti partizan u vremenu preporoda nacionalističkih mitova najveći je mogući grijeh, a uvjereni komunist neoprostiv životni odabir.

U zemljama zapadnih kultura ličnosti poput Sušića ugrađuju se u temelje civilizacijskih vrijednosti, a uzimati kao inkriminaciju učešće u antifašističkom pokretu otpora smatra se svojevrsnim reakcionizmom i činom kulturnog barbarizma. Najbolji primjer koji govori o tome kakav bi odnos bh. društvo trebalo njegovati prema Sušiću svakako bi bio onaj koji Francuzi imaju prema Andréu Malrauxu i Antoineu de Saint-Exupéryu. Nije to obično poštovanje i historijsko divljenje nego istinsko razumijevanje lične hrabrosti pojedinca i suda njegove savjesti. Upravo su savjest, moral stjecan u očevim vjerski poučnim pričama i SKOJ-evski odgoj nalagali Sušiću da nikad ne zaboravi ni svoj rodni kraj ni svoje bosansko porijeklo ni muslimansku vjeru u kojoj je odrastao, sve odreda teme kojima se neprekidno vraćao u svojim djelima.

Anatemisan kao neprijatelj

Posebno je pitanje kako je došlo do toga da se Sušić, najbosanskiji od svih pisaca, anatemiše kao arhetipski neprijatelj, a njegovo javno djelovanje u kulturi i njegova književnost proglase pamfletističkim aktivnostima koje su imale za cilj da nagrizu nacionalno i vjersko biće Bošnjaka. Nakon pažljivog čitanja najvažnijih Sušićevih proza PobuneUhode i romana Hodža strah jasno je da ne postoji nimalo utemeljenja za takve optužbe jer je riječ o djelima u kojima je kulturna i vjerska tradicija Bošnjaka predstavljena u ozbiljnom literarnom zamahu, pri čemu je tradicija islama u Bosni shvaćena kao prirodni i podrazumijevani dio kompleksnog bića zemlje.*


*Ostatak teksta možete pročitati na linku

1,513 total views, 2 views today

Komentariši