Branislav Antov Mikulić : ADAM I EVA

Tetralogija mog vjerovanja  – 1. ADAM I EVA*

Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Prvo mi je moja baka Ana o njima zborila. Kasnije i mnogi drugi. Onda sam po novinama njihova imena sretao, čitao o tom “dvojcu” u knjigama mnogim. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako. Štaviše, toj priči iz knjige drage mojoj mami znao sam se podsmijavati

Kao, Bog ga stvori iz praha i pepela za par sati tog posljednjeg dana radne sedmice u kojoj je sve napravio, kosmos cijeli i Zemlju svu. I onda ga smjesti u edensku baštu da uživa plodove samo za njega pripremljene. Razbarušio se tako prelijepi Adam, sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još poneko jaganjce ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i, od rebra usnula Adama, načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja? Ili od krajnika, mandula, kako se to narodski kaže, što se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju – ovo pouzdano znam iz vlastitog iskustva. Ukratko, meni ta priča bijaše krajnje neozbiljna, pomalo apsurdna, nešto kao bajka za nedorasle odrasle. I kao takvu ostavih je po strani čitavih nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.

Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko sebe, pomno zagledati ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima, već srcem. Posmatrao sam i razmišljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije negoli je ona sama. Mišljah o tome šta bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji, i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja, zračeći, sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet. Ljubav je jedina koja je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh, nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drūgi njegovoj.

Srcem sam vidio, razumio, da je svijet ljubavlju (ili Bogom – kako god da to nazovem, suština je meni ista, riječ je o Stvoritelju svega i svja) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije. A kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – došao je red na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršenog svijeta, da zaokruži neviđenu harmoniju koja je zavladala kosmosom. I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muškarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da u nedogled uživamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja.

No, život u blaženstvu ne potraja dugo. Ubrzo nas naša nepromišljena radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I od tada počesmo živjeti svoju muku.

Ne bijaše nam dosta beskrajno bogatstvo prirode što je stvorena za nas, još mnogo prije nas. Ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo još boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi, zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, našeg kratkog života i još kraćeg nam tjelesna užitka.

Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da crpkama krademo vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, i još uz krajnje bezobzirno tlačenje drugih ljudi, uz otimačinu i grabež – a sve to samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću. Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Oca i Stvoritelja, željeli smo i još uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljem. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dopiru niti nekoliko decenija unaprijed, drznuli smo se preuzeti zadatak stvaranja, ne shvativši da su za to potrebne milijarde godina, sve vrijeme svijeta, vječnost i, dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.

I šta biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija. Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka, drznuvši se da je otkine i zagrize, misleći da je prijetnja njegovog Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta drska radoznalost, ta arogancija njegovog jadnog intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je, neprestano remećen Adamovom svojeglavošću, postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće. Postao je to život pun straha i beznađa, zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, u omamnom dimu opijuma i u kratkotrajnom užitku što mu ga tuđe tijelo pruža.

Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali uvidjeti sopstvenu zabludu, razbiti svoju iluziju da možemo živjeti samo za sebe i onako kako mi hoćemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno. Kada to raščistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajući vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kosmičke kreacije nudi, pružit će nam se šansa spasenja – šansa da voleći sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svakog živog stvora, nađemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u njega utopimo i ponovo počnemo živjeti život. Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, one što traje od jutra do povečerja, od rođenja do smrti. Radosti koja ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca drugima teče.

 


*) Ova priča je preuzeta iz autorovog romana ‘Srcem do beskraja’. Roman je satkan od 25 intimnih ispovijedi o autorovom životu, o njegovom traganju za Smislom i Istinom. Roman je 2016 objavljen u BiH (Dobra knjiga-Sarajevo), a protekle jeseni i  u Hrvatskoj (Synopsis-Zagreb i Hrvatsko biblijsko društvo-Zagreb).  U toku je prevodjenje na engleski jezik s namjerom da se ponudi u Irskoj i UK. Za sve one koji požele Mikulićev roman pročitati, napominjemo da ga mogu pribaviti preko: www.srcemdobeskraja.com ili direktno kod autora: branislavmik@gmail.com KNJIGA plakat A3

 

 

 

 

2,164 total views, 2 views today

Komentariši