Intervju sa Goranom Simićem, novim predsjednikom PEN Centra BiH

Izvor: Oslobođenje

Književnik Goran Simić novi je predsjednik PEN Centra Bosne i Hercegovine. Oko ove organizacije već niz godina pletu se različiti skandali i trakavice, pa smo tim tragom sa novim predsjednikom bh. PEN-a razgovarali o perspektivama i budućnosti ove organizacije, te njegovim viđenjima kako riješiti zatečene probleme i učiniti PEN funkcionalnom institucijom.

Novi ste predsjednik PEN Centra BiH, najprije šta Vam kao piscu znači ta funkcija?

Kao piscu na čelu ovakve organizacije, to mi znači priznanje kolega pisaca od kojih su neki zajedno sa mnom učestvovali u drami formiranja PEN-a BiH prije 25 godina. Ko god je prošao kroz torturu četverogodišnje opsade, zna da je u to vrijeme tehnika bježanja od snajperskog metka, nošenja kanistera sa vodom ili pravljenja svjetla od ulja, vode i pertle za cipele bila vrednije umijeće od oblikovanja književnog teksta. Neki pisci rođeni kasnije imaju na raspolaganju muzeje kako bi nas upoznali, kao i okolnosti u kojima je PEN BiH rođen. Čast mi je biti predsjednikom PEN-a.

Vječna netrpeljivost

Sa druge strane, to znači glavobolju jer još nisam siguran koliko će članova biti zainteresovano, od toga da se u kancelariji ljeti pojave žohari do toga da osjete potrebu da lično reaguju na afirmaciju fašizma i radikalnog nacionalizma i kod nas ovdje i u našem susjedstvu.

Oko PEN Centra BiH već godinama se vuku različite trakavice, on je sve to vrijeme bio, čini se, ne mjesto susreta pisaca, nego mjesto sporenja i rasapa. Imajući na umu svu tu pozadinu, kako vidite budućnost ove organizacije?

Individualni animoziteti i sporovi su uvijek bili dekoracija jednog književnog vremena i to spada u nadležnost suda ili vječne netrpeljivosti. Pisci su mozaik sastavljen od različito obojenih kockica u kojem je karakter nešto kao sudbina. I sam sam imao sudski spor sa jednim od mojih kolega koji je imao namjeru da uđe u PEN sa željom da ga iznutra razori. To vam je isto kao da neko želi ući u Udruženje pčelara sa željom da uništi sve pčele. PEN BiH je pod kišobranom velike i respektabilne svjetske porodice pisaca i intelektualaca i trebali bi nakon četvrt vijeka postojanja biti ponosni na to. Postoje tendencije da se ovaj zajednički PEN podijeli na usko nacionalne PEN-ove, što se neće desiti dok sam ja na čelu jer to znači raspad ideje multinacionalne i multikulturne države i suprotno je samoj ideji i Povelji ove organizacije. Djeluj lokalno i misli na globalno. U smislu slobode izraza i ideja pisac je svoj na svome i PEN misli biti sindikat samo u smislu afirmacije bosanskohercegovačke književnosti u svijetu.

Šta su, prema Vašem mišljenju, najveći problemi PEN Centra sada, te odakle krenuti u njegovo obnavljanje?

Okrenućemo se vraćanju povjerenja u PEN, prije svega. Ne želim uzeti stereotipnu ulogu tipičnog majstora koji vam dođe kući da nešto popravi pa prvo što kaže jeste: koja vam je neznalica ovo pravila prije mene. Prošle godine smo se suočili sa predsjednikom koji je zaboravio da je PEN BiH stariji od njegovog mandata. Moram priznati da je mnogo nas članova odahnulo sa njegovim odlaskom. U tome kontekstu Upravni odbor se pokazao kao prilično nefunkcionalno tijelo gdje se neki članovi nisu pojavljivali na sjednicama cijele godine kao da ih je neko silom uselio u PEN. Neko mi je ironično pomenuo da, kad bi se prisustvo članova plaćalo po 100 KM po dolasku, nikada ne bismo imali problema sa kvorumom, kakve probleme smo imali na prethodne dvije skupštine. Srećom. Izabran je novi Upravni odbor sa sjajnim ljudima unutra kao što su Andrea Lešić, Darko Cvijetić, Jasna Šamić, Zlatko Dizdarević, Senka Marić, Hana Stojić. Sa druge strane, jedan od glavnih problema će biti finansijska konstrukcija PEN-a jer u ovome času egzistiramo na tako minimalnim izvorima finansiranja da se plašimo svakog dolaska čovjeka iz Elektroprivrede. Američki i kanadski PEN takvu situaciju rješavaju tako što organizuju humanitarne večeri sa donacijama, ali sa gostima kao što su Alice Monroe, Margaret Atwood ili Salman Rushdi. Mi bismo isto to mogli napraviti, ali sa gostima koji, nažalost, nisu pisci kao što su Milorad Dodik, Izetbegović, Čović, Radončić, ali to bi istinski bilo daleko od onoga što PEN jeste.

Utočišta piscima

Kad sam bio angažovan u kanadskom PEN-u, sjećam se da smo odbili prilično izdašnu donaciju od biznismena koji je bio pod finansijskom istragom jer bi to bilo rušenje integriteta PEN-a. U ovome času trebaće nam praktična podrška članova i onih koji misle da ova četvrtstoljetna internacionalna organizacija mora postojati na dobrobit zajednice, pisaca, intelektualaca i uopšte kulture.

U tom pogledu, šta bi bila Vaša vizija budućeg PEN-a?

Prije svega, bitno je da očuvamo partnerstvo sa mrežom Traduki kao rezidencionalnim programom u kojem pisci iz raznih zemalja balkanskog područja provedu po mjesec kod nas, a korist se već pokazala kao višestruka. Samo boravak prevoditeljice Rade Šarlandžijev rezultirao je time da su u Bugarskoj objavljene dvije knjige naših autora, a uz to jedan cijeli broj časopisa bio posvećen bosanskohercegovačkoj književnosti. Časopis Izraz je jedan od naših prioriteta, pogotovo zbog mlađih generacija jer je u ovome trenu časopisna produkcija svedena na minimum. Makar me nazvali jugonostalgičarom, moram da primijetim kako je moja generacija pisaca živjela u sretnom vremenu jer je u BiH redovno izlazilo petnaestak časopisa i revija gdje smo mogli da se oglasimo, a koje su pomno pratili izdavači. Naravno, ova opaska ide na račun kulturne politike u ovoj zemlji koja praktično ne postoji ili se redefiniše sa izborom novog ministra. Pokrenućemo stalnu tribinu za predstavljanje novih knjiga, kao i napraviti prostore PEN-a pristupačnim članovima i simpatizerima. Prije koji mjesec sam imao u gostima par pisaca iz Kanade, Meksika i Amerike i žao mi je bilo što PEN nije bio u funkciji da ih primi kao što mi je žao što se kultura dolaska na književne večeri toliko osula kod naših kolega pisaca koji nisu pokazali niti znatiželju. Ja mislim da je moj pas Kolinda prisustvovala na više književnih večeri nego neki naši savremenici.

Tijesne košulje

Takođe postoji projekat ICORN, koji u suštini stvara mrežu gradova koji pružaju utočište piscima koji su zbog ideja, sadašnje politike, prisiljeni da odu iz zemalja i skrase se u novoj zemlji makar privremeno. Radi se o strašno humanom projektu koji najvećim dijelom finansira Norveška organizacija, a u koju je uključeno šezdeset gradova širom svijeta koji su već ugostili ili ugošćavaju oko 170 pisaca. Ja mislim da je to jedna od funkcija PEN-a. Ima još puno ideja, ali o tome ćemo onda kada u punom kapacitetu profunkcionišemo.

Smatrate li da PEN mora graditi i jednu širu društvenu pozadinu, tačnije u kojoj mjeri ovu organizaciju smatrate političnom?

Mislim da se nalazimo u trenutku kada intelektualci nemaju pravo da šute. Polazeći od nas gdje se prave politike nacionalnih razdvajanja čak i djece u školama. Gdje se mostovi koji povezuju neprestano ruše i gdje intelektualci mogu biti kupljeni. Ja mislim da je angažovanost u ovome svijetu u kojem živimo itekako bitna u ovome trenu. Da ne govorim o novom fašizmu koji u Evropu ulazi na mala vrata. U tome smislu, PEN je političan jer bi članovi trebali reagovati na sve anomalije koje se tiču naše stvarnosti. Ne možemo se pretvarati da ne vidimo gdje nas politike razdvajanja vode i gdje se razlike postavljaju kao kamen temeljac. Te košulje su suviše tijesne za svakog slobodnomislećeg intelektuaca.

U novom sazivu PEN Centar je primio i nekoliko novih članova, kako vidite razvoj na tom planu, te kako PEN učiniti otvorenim i za mlađe književnice i književnike?

Istinski me raduje prijem novih mlađih književnika i književnica i mislim da bi PEN trebao biti njihova kuća u smislu saradnje. Postoji nekakva čudna depresija ili apatija u ovome društvu, tako da od njih očekujemo neku novu energiju. Niko od nas nije imun na bolesti beznađa, a ja opet mislim da su ti mladi pisci daleko pametniji od nas starijih i po načinu na koji svijet doživljavaju kao poznatu avliju.

 

 

1,446 total views, 2 views today

Komentariši