U naslovu nema smokve

Smokva u bašti moga oca još nije napupala. U drugim baštama, na jugu, smokve su sigurno ocvale, ne kao jabuke i kruške, jer cvjetovi smokve cvjetaju unutar kapsule. U baštama na jugu ljudi svoje smokve ne moraju vezati uz kočiće i prisiljavati ih da budu ukusne.

Ispod stabla nalaze se odbačene stvari: šarafi, dugmići, žirevi, konopci. Nije mi bilo ugodno dok sam stajala pored nje. Osjećala sam da stojim pored sjene smokvina drveta. Otac je rekao da misli da je možda smrzla. Da je, pošto je bila jaka zima, stogovi kukuruza nisu dovoljno zaštitili, i da je u životu ostao samo korijen, ali da će ipak sačekati još koji dan prije nego je isječe. Poželjela sam da ljubav može ponovo da nikne, kao smrzlo smokvino stablo, i da njene grančice rastu kuda god žele.

Primijetila sam da po njoj ne gmižu životinjice, dakle nije bilo mrava, pužića, buba – i to je bio dovoljan razlog da počnem psovati. Znala sam da me osluškuju bijeli klobuci maslačaka, i trava. Vrškom prsta prešla sam po kori, pritiskajući snažno, a zatim ga pomirisala. Kad biljke umiru, one ne smrde. Stablo smokve bilo je samo suho. Sa jedne grane vislila je plava vlas. Čija? Moja? Htjela sam cijelu smokvu da zagrlim, no moje su ruke za to bile premalene. Zašto još spavaš?, pomislila sam da će me možda prepoznati. Kada bih je barem mogla dozvati, kao što dozivam mačke i kokoške. Vrijeme je suptilno stajalo. Ispod nje sam spustila nagrizenu jabuku, da je udobrovoljim.

 

 

763 total views, 7 views today

Komentariši