GRAVITACIJE – IZBOR IZ KNJIGE POEZIJE ALENA KRISTIĆA

Davidovska duša

 

Kad svrneš na me

svoj zabrinut pogled

Bože

 

Kad se učini

da će u Tvom srcu

strogoća prevladat

 

Prisjeti se Bože

da si mi baš Ti

ovakvu dušu dao

 

Da je duša moja

duša miljenika

davidovskog kova

 

Da ću se u zanosu

u hramu skinut gol

zaplesat pred Tobom

rukotvor svekolik slaveć Tvoj

 

Da ću nošen ljubavnom strašću

počinit i stravičan grijeh

kršeć sve zakone svete

 

Da ću svjestan slabosti svoje

pepelom pred Tobom posut

tijelo svoje prostrt u postu

 

 

Da je sve moje Ti

i da je sve tvoje Ja

i da se svakog časa

lovimo ovim svijetom

kroz tisuće lica i tijela

kroz pregršt sjena i slika

 

 

Bogosmaknuće

 

Zašto hrlite

pred crkvene tabernakule

pod džamijske svodove

u utrobe sinagoga

sjene budističkih hramova

 

Zar ne slutite

zlokobnu jeku praznine

prekrivenu dekorom

krvavo bijele plahte

uvježbane mehanike

probitačnih duhovnjaka

 

Bog je smaknut

 

Ugušen valovljem

Sredozemnog mora

uz krike utopljenika

pogrebne povorke

afričkog kaosa

izbezumljene ravnodušnom

nijemošću opustjelog Neba

 

Zatrpan zemljom

bosanskih jama smrti

uz suze preživjelih

prezreno slani trag

Njegovog bezdušnog smaknuća

usred krvavog pira smrti

 

Bog je smaknut

 

Na smrt izgladnjen

u tvorničkim halama

brendiranih gorostasa

izmještenih lukavo

u bezimenost azijsku

uz glad djetinju

usred robovskog crnčenja

zauzdanu ocrvljenom

korom hljeba

posmrtni epitaf

smjerno upriličen

za umorenog Boga

 

Rastrgan u tijelima

seksualnog roblja

žrtvovanog na oltaru

opuštanja ratničkog

u gudurama sirijskim

uz molitve robinja za brzu smrt

ludilom okrunjene krhotine

nekoć postojane vjere

u smislenost kozmosa

pravednu svemoć

blagog Boga

 

Bog je smaknut

 

Rosom herbicida otrovan

u plodnim brazdama

latinoameričkih plantaža

uz jeku gvozdenih ptica

nad znojnim radničkim čelima

dok smrtonosni kašalj

parajuć tišinu noćnih sati

u kartonskim kućercima slamovskim

kroz zastore ognjenog bola

zalud doziva

smrću zapečaćene

Božje uši

 

Raznesen granatom

pod krovom palestinske škole

uz krike sasječenih snova

učeničkog jata nedozrelih krila

krvlju prošaran školski zid

potonji zapis hermetičkog kova

u smrt strovaljenog Boga

 

Tko će sad iz ruševina

iznova podić stropoštanu ljudskost…

 

Tko će sad uskrsnut

samog Boga…

 

Jutarnja molitva

 

Otkupljuj me

tijelom svojim

 

Požudnim prstima

rastrgaj mrežu sumnji

što me tjeskobno guši

 

Razbludnim kricima

s onu stranu logike hladne

okuj demone moje

što obzorje mi

zvijezdama tmine kite

 

Slašću što ti na grudima

proljetno vrije

odagnaj kalež gorčine

što mi ga je za života

do kraja piti

 

Kapljicom znoja

s raskošnih bedara

u luku smiraja

privedi grozničave

misli moje

 

Putenom bjelinom

podatnog tijela

zameti crne slutnje

što nad čelom mi

zloslutno grakću

 

Kad zamakne vrtlog

tjelesne strasti

u sjenici duše svoje

usnulog me

blago položi

 

I svako jutro iznova

dok se sunce tvrdoglavo

dokopava neba

otkupljuj me

tijelom svojim

 

Jedrilica

 

na jedrilicu mog tijela

uspni se lakonogo

bez utega ljubomore

 

trepavicom sasijeci

razborit plan letenja

ubrzanim dahom

raspleti paučinu

s onemoćalih krila

 

žeravicom suspregnute žudnje

dotakni svilenu ružu kompasa

kaligrafijom razbludnih dodira

s kristalnog lopoča svijesti

bojažljive potrgaj latice

 

 

Proljeće

 

Kapljice mraka razbijene

bjelinom tvog tijela

padaju suzno

na proljetne sjemenke

po stranputicama

mog zabludjelog srca

 

Herbarij

 

Pamćenje tijela

ne dopušta mi

tvoju sliku

u herbarij uspomena

od sutrašnjeg mene

potajice skriti

 

 

Zavjet

 

jeduć tijelo božanstva

u totem životinji skrito

pod prilikom kruha

u kapljici vina

svejedno

čovjek oduvijek

ljubavnu sponu

s božanstvom kuša

 

i žena kušajuć

muškarčevo tijelo

ljubavni zavjet

tek prima

 

Mit

 

Muškarac je cvijet

otvoren kupolom

ženskog tijela

 

Toliko o mitu

jačeg spola


 


Gravitacije su cjelovit rukopis poetskih, dotično poetsko-meditativnih promišljanja, pjesničkih tekstova snažno utemeljenih u ljubavi putem koje se autor na krilima kršćanske mistike probija iz svakodnevno erotskog u više sfere, razumijevanja i življenja ljubavi na način sv. Pavla.

Trajno tragajući za autentično kršćanskim, Kristić ne zaboravlja tjelesno, dapače ga sakralizira vlastitošću poetskog i teološkog na način na koji su to u nas činili Ivan Golub, a u svjetskim književnostima ugledni mistici tipa sv. Ivana od Križa ili sv. Tereze Avilske.

Željko Ivanković

Kršćanstvo je predugo bilo moć potiskivanja i pjesničko ja u zbirci izmiče toj moći jer priroda ne trpi podvajanje ili poništavanje ni jednog svog dijela jer svi njezini ujedinjeni slojevi zajedno vode integraciji osobe. Seksualnost nije u službi prokreacije, nego etika nježnosti prokreaciju uključuje u seksualnost. Rez se ne ispostavlja između tjelesnosti i duše nego između prisutnosti i odsutnosti za drugu osobu, što je prostor intimnosti i svijesti o dosezima njezine slobode. Da bi se ponovno postigla ravnoteža, potrebno je, na stanovit način, opoganiti dužnost i okršćaniti strast kakva je kadra integrirati svoj latentni demonizam, žestinu i kreativnost kakvi nisu izvan sakralnoga. Ljubavi Alen Kristić pripisuje vlastiti moralni status.

 Jadranka Brnčić

 

Formalno i sadržajno koherentna, te stilski kohezivna, ova je knjiga pružila uvid u dvije vječne lirske, a i druge, opsesije. Duh i tijelo. Duhovna i svjetovna ljubav. Mudro preskočivši učenu razradu ovih kategorija, dala nam je ponešto literarno i životno više prijemčivo. Duhovnu svjetovnost pisma i života. Vječno povezivanje u jednoj nadasve poetski satkanoj kozmičkoj harmoniji.

Tin Lemac

 

 

 

 

 

 8,974 total views,  3 views today

Komentariši